Legendarni hrvatski muzičar, ali i
ex-jugaslavenski, Oliver Dragojević iza sebe je ostavio bogatu muzičku
riznicu. No, u mnoštvu svojih pjesama, jednu je smatrao prektetnicom u
karijeri.
Prvi put ju je otpjevao davne 1975. godine, a radi se o jednoj od
najpoznatijih njegovih pjesama “Galeb i ja”. No, zanimljiva je priča
kako je zapravo ova pjesma nastala, a zaslužan za nju je jedan od
najboljih hrvatskih kompozitora Zdenko Runjić.
On je za života napisao oko 700 pjesama, a njih gotovo 200 namijenio je upravo Oliveru.
Priču o pjesmi “Galeb i ja” objavio je portal Skalinada.hr, a napisao je Dražen Vrdoljak prema kazivanju Zdenka Runjića.
“Sa sinom Borisom, koji je tada imao sedam, osam godina, šetao sam
Firulama. Bila je jesen, južina, galebovi su se skupljali na lažini. I
mali mi kaže: “Tata, a zašto ne bi napisao jednu pjesmu o galebu?”.
Počeo sam razmišljati kakva bi to trebala biti pjesma. Možda filozofski
razgovor između čovjeka i galeba? On gore slobodno leti, nema prirodnog
neprijatelja, čovjek je dole, okovan svojim brigama…
Kad sam došao kući, nazvao sam šjor Slavka (Tomislava Zuppu), rekao mu
kako sam zamislio pjesmu i pitao ga što bi mogao napisati na tu temu.
Nakon tri dana dolazim s posla iz “Jugoplastike”, dočeka me koverta i u
njoj tekst. Zvao se “Moj galebe”. Pročitam tekst, ali u njemu ne
pronađem ono što sam htio i pomalo ljut ostavim ga na klaviru.Prošlo je više od mjesec dana kad su me nazvali iz Omiša da se natječaj
za festival uskoro zaključuje i hoću li nešto poslati. Sjeo sam za
klavir, ponovno dva, tri puta pročitao Zuppin tekst i tada, bez
opterećenja prvobitnom idejom, odjednom zaključio da je izvrstan. I
počeo sam pisati prema njemu, ali kao hommage klapi.
Prvi tenor: “li-po mi je, lipo mi je…”, a zatim svi upadaju: “a-a-a…
moj galebe!”. Onda krenem u B dio i nije prošlo ni 20 minuta – pjesma
je bila gotova! Odem do Olivera, on je odsvira i zapita me: “Za koga ti
je ovo?”. “Za Omiš!”. “Ma, zajebi, kakav Omiš! Ovo ja pjevam!”.
“Galeb” je na “Splitu” izveden u večeri dalmatinske šansone koju su
uveli 1975. jer festival je 1974. posljednji put bio međunarodni i sada
je trebalo smisliti nešto novo. Kao što, pišući “Galeba”, nisam
razmišljao ni o kakvoj “šansoni”, tako je i podjela skladbi na
dalmatinske šansone i zabavne bila umjetna podjela.
Nisam promijenio niti jednu notu izvorne partiture. To mogu objasniti
samo napadom nadahnuća, posebnim stanjem duha. Kao da sam u trenutku
ugledao neku svjetlost.
“Galeba” je u klubu jednog mog školskog kolege u Los Angelesu čuo Neil
Diamond koji je upravo pisao glazbu za film “Galeb Jonathan Livingston”.
Oduševio ga je. Ne smijem reći kolike mi je novce nudio da on potpiše
pjesmu, jer se nije želio zezati s autorskim pravima tamo nekoga s kraja
svijeta.
Da je to bila nova pjesma, isti bih čas uzeo lovu. Ali, ovdje su već svi
znali da je to moja pjesma, a u filmu je trebala biti naslovna.
Inače, moja prva suradnja s Oliverom nakon “Picaferaja” trebala je biti
“Ne žuri djevojčice” s prvog albuma “Ljubavna pjesma”, ali nisu je
primili na Zagrebački festival”, ipričao je Runjić.