Mehmedović je javnosti bila poznata kao osoba koja je tokom genocida u
Srebrenici ostala bez supruga, dva sina, brata i mnogo rodbine, ali
koja je nakon svih događaja ostala istrajna u borbi za pravdom i istinom
o onome što se dešavalo u julu 1995. godine.
Iz Medžlisa Islamske zajednice u Srebrenici obavijestili su širu javnost o Hatidžinoj smrti.
“Naša
majka i veliki borac za istinu o genocidu u Srebrenici, Hatidža
Mehmedović, večeras u 19:30 sati je preselila na ahiret. Molimo Allaha
dž.š. da joj se smiluje i u džennetu je sastavi s njenim sinovima.
Amin“, navodi se u kratkom saopćenju.
Mehmedović je u javnosti često isticala nadu da se dešavanja iz Srebrenice više nikome i nigdje ne smiju ponoviti.
“Svaka
osoba ima pravo na život. Zločinci trebaju da prihvate odgovornost za
genocid koji su počinili. Iako nismo zadovoljni mnogim presudama,
zločinci treba da odgovaraju za zločin koji su počinli”, kazala je
jednom prilikom.
Hatidža Mehmedović živjela je sama u
srebreničkom naselju Vidikovac. Svo njeno bogatstvo nestalo je u
genocidu. Srpski zločinci ubili Hatidžine sinove Azmira i Almira, muža
Abdulaha i desetine muških članova familije.
Jedino društvo Hatidži pravile su tri jele koje u dvorištu kuće njen sin Almir posadio dok je išao u školu.
„Grlim
tri jele i zamišljam da grlim mog Almira, mog Azmira, mog Abdulaha. Kad
je moj Lalo posadio ove jele rekao je, ženit ću se kad porastu. A sad
majka umjesto sinova i unuka obilazi jele“, govorila je novinarima
Anadolije svoju bolnu priču majka Hatidža, koja je svoje najmilije 2010.
godine ukopala u mezarju Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica.
„Ta
djeca su izvedena iz školskih klupa na strijeljanje. Njima su iz ruku
uzete olovke, a ne puške. Golorukim i golobradim dječacima su vezali
ruke i oči, a onda pucali u njih. Ne znam kako majci srce ne pukne“,
govorila je Hatidža dok je drhtavim rukama milovala jedine preostale
fotografije svoje djece.
„Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih.
Ako su mi došli na san ja kažem ljubi vas majka, je li ja ovo sanjam
ili ste se stvarno vratilii. Oni mi kažu došli smo majko, ne sanjaš. A
onda se probudim i opet nema nikoga. Ja nemam više šta izgubiti. Moje
svo bogatstvo je ukopano u Potočarima. Memorijalni centar je naša druga
Meka, naše hodočašće , naša živa rana koja će uvijek krvariti“, govorila
je Hatidža.