Philip Zimbardo, mladi profesor psihologije sa Sveučilišta u
Stanfordu, 1971. godine proveo je pokus u kojem je izgradio lažni zatvor
i u njega zatvorio devet lažnih zatvorenika i devet lažnih čuvara.
Studenti, svi odreda muškarci, javljali su se dobrovoljno putem oglasa u
novinama za sudjelovanje u eksperimentu i dobivali poprilično dobre
dnevnice za sudjelovanje. Tim čuvara sastojao se od Zimbarda i šačice
njegovih studenata.
Inscenirani rezultati
“Stanfordski zatvorski eksperiment (The Stanford Prison Experiment,
skraćeno SPE) koristi se danas uglavnom za podučavanje činjenice da je
naše ponašanje uvjetovano društvenim ulogama i situacijama u kojima se
nalazimo. No dublja i mnogo mračnija pretpostavka ovog eksperimenta jest
da u svima nama čuči skriveni sadizam, koji samo čeka priliku da se
oslobodi. Tom pretpostavkom objašnjeni su masakri u Vijetnamskom ratu,
armenski genocid i užasi holokausta. Potvrdu i simbol užasne agonije
koju jedan čovjek može nanijeti drugome, stanfordski zatvorski
eksperiment pružio je u liku Korpija i u njegovom čuvenom mentalnom
slomu, koji se dogodio samo 36 sati nakon početka eksperimenta, a koji
je navodno uzrokovala okrutnost njegovih vršnjaka.
Postoji samo mali problem: Korpijev mentalni slom bio je prevara.
“Svatko tko je liječnik morao bi znati da sam glumio,” govori mi
Korpi. “Ako poslušate snimku, nije nimalo suptilna. Nisam tako dobar
glumac. Mislim da sam obavio prilično dobar posao, ali sam više
histeričan nego psihotičan.”
“Prihvatio sam posao jer sam mislio da ću moći svaki dan sjediti sam i
učiti za svoje završne ispite”, dodaje Korpi. “Prvi dan bio je stvarno
zabavan. Pobuna je bila zabavna. Nije bilo posljedica. Znali smo da nam
čuvari ne mogu nauditi, da nas ne mogu ozlijediti.”
Za Korpija je najstrašnija stvar u eksperimentu bilo to što su im
rekli da, neovisno o njihovoj želji da odustanu od svega, nisu smjeli
otići.
“Bio sam potpuno šokiran. Jedno je pokupiti me u policijskom autu i
odvesti u zatvor, ali zaista su pretjerali kada su rekli da ne smijem
otići. Pomislio sam: ‘O moj Bože.’ Tako sam se osjećao.”
Drugi zatvorenik, Richard Yacco, prisjeća se da je bio iznenađen
drugog dana eksperimenta kada je pitao jednog čuvara kako da odustane od
svega i onda saznao da to ne može učiniti. Treći zatvorenik, Clay
Ramsay, bio je toliko užasnut kada je saznao da ne može odustati da je
započeo štrajk glađu. “Smatrao sam to stvarnim zatvorom jer si morao
učiniti nešto što bi ih zabrinulo kako bi izašao”, objašnjava mi
Ramsay.”
Propusti u eksperimentu
“Kada sam se obratio Zimbardu vezano za Korpijeve i Yaccove tvrdnje,
odmah je porekao da su bili primorani ostati. “To je laž,” rekao je. “To
je laž.”
Nakon što sam mu pustio snimke koje je pronašao francuski filmaš Thibault Le Texier, koji u svojoj knjizi Povijest jedne laži
navodi razne nove dokumente o eksperimentu koji pričaju jednu sasvim
drugačiju priču od one službene, Zimbardo je promijenio mišljenje.
Priznao je da su studenti na obrascima koje su potpisivali prije
eksperimenta imali navedenu frazu “Napuštam eksperiment”, koju su morali
izgovoriti u slučaju da uistinu žele van iz svega. Tek nakon što
izgovore cijelu rečenicu, mogli su biti oslobođeni.
No obrasci koje su Zimbardovi studenti potpisivali, koji se također
mogu pronaći online na njegovoj web stranici, ne sadrže nikakav spomen
fraze “Napuštam eksperiment”.
Iako Zimbardova standardna priča o eksperimentu nudi emocionalne
reakcije zatvorenika kao dokaz jačine utjecaja okoline i ponašanja
čuvara na njih, stvarnost ipak daje puno jednostavnije i manje
dramatično objašnjenje, koje je za Zimbarda moglo imati i pravne
posljedice.
Korpi mi objašnjava da u životu najviše žali za time što nije tužio Zimbarda: “Sramotno! Trebali smo učiniti nešto.”
Ključni akteri
“Iako Zimbardo voli pričati da su čuvari postali nasilni sami od
sebe, iskrenija verzija priče sadrži i orijentacijske sastanke čuvara
koji su se odvijali prije samog početka eksperimenta, gdje je Zimbardo
objašnjavao koja je točno uloga čuvara i što sve smiju činiti kako bi
kod zatvorenika uzrokovali stanje straha i nemoći.
“Ne smijemo ih fizički zlostavljati ili mučiti”, rekao im je Zimbardo
u snimkama prvi puta objavljenim deset i pol godina nakon eksperimenta.
“Možemo stvarati dosadu. Možemo stvarati frustraciju. Možemo u njih
usaditi strah, donekle… Mi imamo potpunu kontrolu nad situacijom. Oni
nemaju ništa.”
Velik dio sastanka oblikovao je David Jaffe, student koji je služio
kao nadzornik, a čija se uloga u Zimbardovom eksperimentu dugo
zanemarivala. Jaffe i njegovi kolege smislili su cijelu ideju o
simuliranom zatvoru mjesecima ranije u sklopu zadatka za jedno
Zimbardovo predavanje, a Zimbardo je toliko bio oduševljen količinom
drame i konceptom da je odlučio isto iskoristiti u puno dužem vremenskom
okviru. Budući da Zimbardo nikad nije posjetio stvarni zatvor, Jaffe je
uredio koncept svega prema vlastitom istraživanju i prema savjetima
Carla Prescotta, bivšeg zatvorenika zatvora San Quentin, kojeg je Jaffe
doveo kao konzultanta.
Iako je Zimbardo često navodio da su čuvari razvili svoja vlastita
pravila, većina njih je zapravo tijekom tih orijentacijskih sastanaka
bila kopirana iz Jaffeovog pismenog rada. Jaffe je također ponudio
daljnje ideje za maltretiranje zatvorenika, uključujući i vađenje trnja
iz prljavih deka koje su prethodno bile bačene u travu.
Kada je eksperiment započeo, Jaffe je eksplicitno upozoravao i
ispravljao čuvare koji se nisu ponašali dovoljno grubo, potičući tako
upravo ono patološko ponašanje za koje je Zimbardo tvrdio da je nastalo
samo od sebe.”
Doseg studije
“Prema Alexu Haslamu i Stephenu Reicheru, psiholozima koji su
sudjelovali u kreiranju replike eksperimenta u Velikoj Britaniji 2001.
godine, ključan faktor u poticanju ljudi na okrutnost je figura vođe
koja ih uvjerava da čine stvari u ime višeg moralnog dobra s kojim se
poistovjećuju – primjerice, u ime znanstvenog napretka ili zatvorske
reforme.
Iako je nama objašnjeno da su čuvari maltretirali zatvorenike u
stanfordskom zatvorskom eksperimentu zbog moći koju su podrazumijevale
njihove uloge, Haslam i Reicher napominju da je to ponašanje proizašlo
iz njihove identifikacije s eksperimentom, koju su Jaffe i Zimbardo
poticali gdje god su mogli. “Zapanjen sam lakoćom kojom mogu isključiti
svoju osjetljivost i brigu za ostale u ime ‘dobre stvari'”, primijetio
je sam Jaffe u jednoj samoprocjeni.
Stanfordski zatvorski eksperiment omogućio je Zimbardu poziciju
najuglednijeg živućeg američkog psihologa. Postao je glavni autor jednog
od najpopularnijih udžbenika u svom polju te voditelj serijala Otkrivanje psihologije,
koji se upotrebljavao u srednjim školama i na fakultetskim predavanjima
diljem zemlje te se prikazuje i dan danas. U obje instance pojavljivao
se stanfordski zatvorski eksperiment. Njegova popularnost proširila se i
izvan granica SAD-a.
Iako stručnjaci već odavno dovode Zimbardov rad u pitanje, nisu
uspjeli smanjiti popularnost Zimbardove priče. Privlačnost koju
eksperiment ima za javnost čini se važnijom od njezine znanstvene
vjerodostojnosti, možda zato što nam prenosi priču o nama, u koju
očajnički želimo povjerovati; da mi, kao individue, zapravo ne možemo
biti odgovorni za užasne stvari koje ponekad radimo.
Za profesore psihologije, stanfordski zatvorski eksperiment pouzdana
je zadovoljština za mase, uglavnom predstavljena s mnogo živopisnih i
uznemirujućih videosnimaka.
“Uhvati vas vrtoglavica kada ga pogledate”, objašnjava Le Texier.
“Pomislite ‘O moj bože, I ja bih mogao biti nacist. Mislio sam da sam
dobra osoba, a sada otkrivam da mogu biti to čudovište’. Istovremeno je i
ohrabrujuće, jer iako postanem čudovište, to se nije dogodilo jer sam u
svojoj srži zao, nego zato što je situacija takva. Mislim da je upravo
zbog toga eksperiment bio toliko popularan u Njemačkoj i istočnoj
Europi. Ne osjećate se krivo. ‘Oh, u redu, takva je bila situacija. Svi
smo mi zapravo dobri. Nema problema. Situacija nas je natjerala na to’.
Šokantno je, no u drugu ruku je i ohrabrujuće. Mislim da su upravo te
dvije poruke učinile eksperiment toliko slavnim”, dodaje Le Texier.
U anketama provedenim 2014. i 2015. godine, Richard Griggs i Jared
Bartels zasebno su došli do otkrića da gotovo svaka knjiga uvoda u
psihologiju koja postoji na tržištu sadrži Zimbardov narativ
eksperimenta, uglavnom nekritički prenesen.
Zaključak svega
“Kada sam čuo za tu studiju, samo sam pomislio ‘Pa naravno da je to
istina’. Bio sam nekritičan. Svi smo bili nekritični”, prisjeća se
Frances Cullen, jedan od najvažnijih kriminologa u zadnjih pedeset
godina. Studija je svima pružila jasan dokaz nečega što su svi već znali
– da je zatvorski sistem nečovječan.
Ipak, mnogi kriminolozi danas se slažu oko toga da zatvori nisu
toliko beznadni. Postoje čak i programi rehabilitacije, kroz koje se
zatvorenicima pomaže da poprave svoj život, nauče nešto novo ili
doprinesu svojoj zajednici.
U međuvremenu naslijeđe Zimbardovog rada i dalje opstaje. Iako je
Zimbardo promijenio svoju prvotnu priču o eksperimentu i potvrdio da
zatvorenici nisu bili olako pušteni van na slobodu, te da je David Jaffe
igrao važnu ulogu pri određivanju pravila za čuvare, sebe smatra
društvenim aktivistom jer je zatvorska reforma za njega uvijek bila
važna prilikom provedbe eksperimenta. No tvrdi da nije bila razlog zbog
kojeg je pokrenuo studiju.
Na kraju dugačkog, napetog razgovora, upitao sam ga smatra li da će
objava Le Texierove knjige promijeniti način na koji ljudi doživljavaju
taj eksperiment.
“Ne znam,” rekao je umorno. “Na neki način me i nije briga. Moj
trenutni problem jest da ne želim više gubiti svoje vrijeme. Nakon ovog
razgovora s Vama, neću više davati nikakve intervjue o tome. To je
gubitak vremena. Ljudi mogu reći što god žele. To je trenutno
najpoznatija psihološka studija u povijesti. Nema druge studije o kojoj
ljudi razgovaraju i pedeset godina nakon nje”.
Zimbardo je proveo mnogo vremena zadnjih pedeset godina odgovarajući
na pitanja o najmračnijih šest dana njegova života, postajući time na
neki način i sam zarobljenik uspjeha tog eksperimenta.
Unatoč tome, nakon pregledavanja nekih Le Texierovih dokaza, autor
udžbenika Greg Feist rekao mi je da namjerava zauzeti oštriji stav u
nadolazećem izdanju knjige Psihologija: Perspektive i poveznice.
“Nadam se da će doći trenutak, sada kada znamo to što znamo, u kojem
će Zimbardov narativ umrijeti,” rekao je Feist. “Nažalost, to se neće
dogoditi uskoro, no nadam se da će se dogoditi. Jer mislim da je to…”
Feist se zaustavio, tražeći odgovarajuću riječ, a onda se zadovoljio
jednom vrlo jednostavnom: “To je laž”, zaključuje Ben Blum za Medium.