Akademik Vladeta Jerotić, čovek je koga čitaocima ovih redova ne
treba predstavljati. On je ličnost naročitog formata i starac u pravom
značenju. Erudita intelektualne nesebičnosti, pronicljivog pogleda i
blage reči. Lekar neuropsihijatar, psiholog i psihoterapeut, književnik,
književni kritičar i esejista, znalac koji je ubiranjem mudrosti i
ogromnim radnim i životnim iskustvom pronikao u tajanstvene predele
religije, filosofije i književnosti, a u delu obgrlio kulturu i nauku.
Mnogo toga možete naučiti od njega kad procitate tekst koji sledi:
“Normalno je da mlad čovek ima želja, nije dobro da ih nema. Dobro je
da stariji nešto od mladih očekuju, a dobro je i da mladi znaju da su u
očekivanju. Da li će se sve to ostvariti i te želje i te mogućnosti
njihove, veliko je pitanje. Zavisi mnogo od tzv. individuacionog procesa
koji traje celog života.
Pitanje je mladosti nešto što nije dovoljno određeno. Kaže se da je
duh uvek mlad, a čovek je tročlano biće. Sastoji se iz tela, duše i
duha. Godine ne moraju mnogo da znače. Imate starih u mladosti, u dobrom
smislu reči i u rđavom smislu reči, i imate mladih u starosti koji
takođe s jedne strane izgledaju mladi, a nisu. A hoće da se prave mladi.
Tako da je to odgovor: od mnogo čega zavisi kako će da teče
individuacioni proces kod mladih, ali i od očekivanja starijih.
Ustvari, proces zavisi pre svega od roditelja. Razume se i od sredine
u kojoj se mlad čovek nađe. Roditelji su ti koji odgovaraju za početak
individuacionog procesa. Razume se da svako dolazi na svet sa nekom
određenom vitalnošću i sposobnošću da vodi taj proces, a ipak ga čovek
sam vodi. On je i vođen, to je ta dijalektika između, biti vođen i
voditi. Šta voditi? Voditi prvo samoga sebe. Ako bi nekoga drugog hteo
da vodiš, prvo vodi samoga sebe. Nauči se da vodiš sebe, a onda ćeš
valjda moći da vodiš i drugog. Nije dobra jedna strana, ona ako smo
prepušteni da nas uvek drugi vode. To nije dobro, jer onda su roditelji
opet ti koji su nas preterano vodili i preko onog vremena kad čovek
treba da počne samog sebe da vodi. Koje je to vreme? Različito. Obaveze
koje se deci daju već sa tri godine su vrlo važne. Da ne kažemo ranije,
ali oko treće godine treba već neke obaveze da obavlja dete. Naravno,
ako dobro obavlja onda je u stanju i da bude pohvaljeno. Decu treba
hvaliti čak i kada nisu do kraja uradili šta treba. Do treće godine,
četvrte, kaže se, decu treba uvek hvaliti. Ako ne urade nešto dobro,
pokazati im po drugi put, po treći put i onda kad urade dobro,
pohvaliti. Ako ne uradi dobro, ne treba nikako grditi, nego samo ponovo
pokazati.
Onda dolazi adolescentno doba, mlado doba koje je puno kriza. U
adolescentnom dobu se postavljaju osnovi… Zapravo u detinjstvu se
postavljaju osnovi buduće ličnosti, ali adolescentno doba je onda ono
koje će taj početak u detinjstvu, ili pojačati pozitivno, ili ga
okretati dalje u negativnom pravcu, ako je negativno krenulo. Otud
značaj roditeljske, prvo međusobne ljubavi roditelja. Od toga mnogo
zavisi u kojoj meri će i sama deca kasnije moći da dočekaju tu
adolescenciju.
Kao što znate, današnje vreme adolescencije puno je kriza. Kažu da
tzv. primitivni narodi Afrike i nekih drugih primitivnih zemalja nemaju
ovu krizu. Ja ne volim taj izraz primitivno, jer se davno otkrilo da
tzv. primitivni narodi nisu primitivni, počevši od umetnosti i onoga što
su ostavili za sobom, pa i način života, način ponašanja i
razmišljanja… Ne znamo to šta je primitivno. Jeste, postoji nešto
primitivno. To može biti u pozitivnom smislu rečeno „primitivno“, a onda
i u negativnom. Vidite kako jedan običan izraz kao što je primitivno
može da ima više značenja. Uglavnom pozitivno i negativno. Dakle,
adolescencija je doba krize. U tim tzv. primitivnim zemljama etnolozi
nisu nalazili krize, jer se sve ubrzano odigravalo, počevši od ženidbe i
udaje u tim zemljama. Topla klima još pri tome! Žene već mlade dobijaju
decu, svaki muž ima neku svoju obavezu, tako da su te porodice rasle u
uslovima gde nije bilo krize. Krizu je donela civilizacija Evrope, kažu
neki antropolozi. Naravno, to je sad trajna kriza i više nema povratka,
pogotovu nema nikakvih uzdaha za nekadašnjim vremenima.
Sada sve počinje kasno, pa i adolescencija u psihičkom smislu.
Fizički je ona pravovremena, čak i prevremena i kod devojaka i kod
mladića. Danas postoji veliki nesklad između psihičkog i fizičkog
razvoja. Taj psihički razvoj počinje u mladosti danas kasnije i teče
mnogo sporije nego ranije. U naše vreme, kad sam ja polagao
neuropsihijatriju, još uvek se adolescencija negde završavala, ili
trebalo je da se završi oko dvadesete godine. Sada već uveliko, i to
dosta davno, adolescencija se smatra da može da traje i do dvadeset pete
godine. Da li će se to dalje produžavati? Pa će onda neko biti
adolescent i sa dvadesetosam ili trideset? Naravno da ima adolescenata
celoga života. Ako su stvaraoci, onda je dobro, jer u njima onda
progovara dete igre – homo ludens, ali ako nisu stvaraoci, onda su
infantilni. Pokazuju crte detinjaste i u starijim godinama.
Samo pazite, tu ne možemo praviti oštre granice. I tzv. zreli ljudi
povremeno se ponašaju kao deca. To ne možemo smatrati nekom težom
patologijom. Naravno, dosta je važno šta taj neko radi, kakav posao
obavlja, da li je pedagog a infantilan, da li je političar a infantilan.
To već nije dobro.”
Šta biste poručili mladima danas? Kojim putem da krenu, a da se ne zagube?
“Ne može da se ne zagube! Svako nailazi povremeno na neki ćorsokak.
Važno je samo iz njega izaći. A kako ćemo izaći kad ne znamo kako smo
ušli? A kad smo ušli i prepoznali da je to pogrešan put i ćorsokak, može
se izaći. Ako nismo prepoznali, ostajemo jako dugo na krivom putu.
Uvek su postojali pravi i krivi putevi, ali su se ukrštali. Tako da
je i pravi put nekada umeo da skrene, a krivi put sam od sebe dolazio na
pravi put. To se u istoriji čovečanstva dešavalo. Naravno i sa državama
je tako bilo. Ideš, ideš pravim putem neko vreme, pa ti dosadi da ideš
pravim putem i da budeš dobar, pa onda napraviš nešto, a to što napraviš
ponekad je i stvar igre. Malo pre smo rekli: homo ludens – čovek se
igra. Svi se igramo. Samo je važno da li ta igra ima nečega u sebi
stvaralačkog i vrednog ili je, kao što sam već rekao, infantilna igra
koja ne vodi ničemu.
Poruka je uvek ista: Budi svoj! Nauči šta je individuacija, a onda u
Hrišćanstvu i oboženje. Individuacija ne isključuje oboženje, a oboženje
ne obuhvata po svaku cenu individuaciju. Bilo je hrišćanskih svetitelja
koji nisu morali da vode taj mukotrpni put individuacije, koji ima
mnogo prepreka. Kao što znate to je Jungova ideja. Prvo je to senka,
drugo persona. Čovek izlazi pred druge ljude uvek sa nekom maskom. Ako
ta maska ostane i u kući, u porodici, onda je to već jedna ozbiljnija
patologija. Profesor univerziteta kome se svi klanjaju, on je gospodin
profesor uvek. Ako kod kuće zadrži takvo ponašanje, pa onda treba i žena
i deca da se ponašaju tako, i on smatra da treba da se ponašaju, a to
nije dobro. To je jedna, čak ozbiljnija patologija. Ima još i drugih
prepreka na putu individuacije.
Eto, to je pravi put do svoje ličnosti. Nikad se ne postiže do kraja.
Promene su uvek neophodne. Moramo se menjati u toku života i kad se
kaže, budi svoj Petar Petrović, Pavle Pavlović, a to ne znači da se taj
Petar Petrović ne može i ne treba u toku života ipak da menja. Menjamo
se nabolje, menjamo se nagore, najčešće i jedno i drugo. To opet treba
prepoznati i opet smo na osnovi: Upoznaj samog sebe.”
Razgovor vodio: Milan Anđelković
Izvor: casopiskult.com