Balkan se preobrazio u zamjenski pojam za sve zlo koje nas je snašlo u povijesti!

Čitajući knjigu Katarine Luketić, “Balkan: od geografije do
fantazije” (Algoritam, 2013.), dojam je da se radi o djelu koje je i na
teorijskoj i na praktičnoj razini zapravo univerzalna studija o
identitetu i mentalitetu naroda s ovih prostora, čija je aktualnost i
danas nedvojbena.

Konkretno, čime se bavite u spomenutoj knjizi?

–
U knjizi se bavim tumačenjem predodžbi, stereotipova, naracija i
diskursa koji se stoljećima vezuju uz prostor i pojam Balkana i prenose
se putem kulture, politike, medija. Te su predodžbe najčešće vrlo
negativne, pa se Balkan vidi kao “bure baruta”, “mjesto vječne etničke
mržnje”, “prostor osuđen na trajni pred-modernitet”, ukratko kao
demonsko mjesto obilježeno neiskorjenjivim barbarizmom. S druge strane,
postoje i pozitivne predodžbe koje Balkan i balkansko vezuju uz
egzotiku, strast, iskrenost, neiskvarenost civilizacijom i sl. Sve su te
predodžbe pogubne za ovaj prostor, one opterećuju svako – i ovdašnje i
inozemno – poimanje balkanskih identiteta, poništavaju složenost pojava i
kultura, banaliziraju prošlost i podržavaju mitsku svijest.
Demontiranje toga imaginarija o Balkanu i balkanstvu, oslobađanje od
mitske svijesti i ahistorijskih uvida te prihvaćanje identitetske
heterogenosti ključni su za uspostavljanje manje traumatičnog odnosa
prema ovdašnjim identitetima. Zapravo, u knjizi nastojim provjetriti
teren, dekontaminirati ga i pripremiti za neko buduće manje fatalističko
i manje zaraženo interpretiranje identiteta.

Kad
se radi o Hrvatskoj, ali ne samo Hrvatskoj (tu je i Kosovo,
Makedonija…), kako objašnjavate zazor od Balkana, uključujući i
Srbiju, koji je i danas izražen?

– U Hrvatskoj je došlo do
banalnog poistovjećivanja Srbije, Jugoslavije i Balkana, pa se Balkan
postupno preobrazio u zamjenski pojam za sve zlo koje nas je snašlo u
povijesti. Pri tome, Balkan, Jugoslavija i Srbija prikazuju se kao
monoliti. Cijeli prostor, cijela država, cijeli narod, oduvijek i
zauvijek, kao jedno tijelo. Bez nijansi i razlika. Samo banalni
esencijalizam i vrtnja u istom mitu.

Uz to, u Hrvatskoj se
ukorijenila i binarna podjela po kojoj je Balkan (kao barbarstvo) sasvim
suprotan Europi (kao civilizaciji), pa se tako naše antibalkanstvo
shvaća kao dokaz našeg europejstva. Plasira se i naracija da nije moguće
pripadati i Balkanu, i Srednjoj Europi, i Mediteranu, iako bi takva
raznolikost regionalnih orijentacija trebala biti shvaćena kao
bogatstvo.

Konkretno, krajem 1980-ih godina počinje intenzivna
demonizacija Balkana u hrvatskim medijima; često se tada govori o
bizantizmu (kao pokvarenosti i lukavštini koja karakterizira srpsku
politiku), “balkanskoj krčmi”, “vječnom krugu nasilja” itd. Bio je to,
jasno, dijelom odgovor na velikosrpsku nacionalističku politiku i razne
geopolitičke i kulturne teorije prema kojima se tijekom povijesti
odvijalo srpsko prisvajanje Balkana. No, riječ je dijelom i o
esencijalističkim predodžbama koje su pratile hrvatski nacionalizam u
usponu. Na temelju takvih predodžbi izgrađen je hrvatski nacionalni
identitet na početku 1990-ih koji se ponajprije trebao razlikovati od
identiteta naših susjeda i neprijatelja, a zatim i od našeg identiteta u
prošlosti.

Tuđman je posebno inzistirao na demonizaciji Balkana,
njegovi su govori nakon 1990. prepuni raznih isključujućih
balkanističkih lamentacija te oživljavanja predodžbi o Hrvatskoj kao
predziđu Europe, braniteljici od nasrtaja s Istoka (pravoslavlja,
islama, Srba, Muslimana). Kako je Balkan postao univerzalno primjenjiva
kletva, tako su se 1990-ih pojavili i “naši unutarnji Balkanci”, u
Tuđmanovu diskursu to su oni “crni, zeleni i žuti vragovi” (kritička
inteligencija, novinari, opozicija), koje se godinama optuživalo za
jugoslavenstvo, izdaju domovine, prijateljstvo s neprijateljem, tajne
balkanske saveze. No, paranoju od Balkana i vjeru da pripadati Balkanu
znači ne pripadati Europi, iskazivale su i kulturne elite, posebno jedan
urbani sloj pokondirene inteligencije koja je silno željela biti nešto
drugo, nešto više od onoga što jest.

Treba znati i da Balkan i
“balkanstvo” nisu u hrvatskoj povijesti uvijek bili negativni pojmovi,
pogledajte što o “balkanskoj solidarnosti” pišu Matoš ili Radić, na kako
kompleksan način Krleža – tvorac najcitiranije sintagme o “balkanskoj
krčmi” – tumači balkansku identitetsku komponentu i ključni odnos Balkan
– Europa. Pogledajte stihove Jure Kaštelana iz ciklusa pjesama o mojoj
zemlji, ili zatvorske zapise Vlade Gotovca o životu u različitosti.

Drugim
riječima, zašto je Balkan, taj pojam u svim svojim konotacijama, pa i
onima bizantinskima, umnogome i dalje trauma za hrvatsko društvo?

–
Balkan kao traumu i nadalje nameću intelektualne i političke elite.
Negativne predodžbe o Balkanu dio su nacionalističkog repertoara, pomoću
njih učvršćuje se uvjerenje da je naša kultura po svemu dubinski i
nepremostivo različita od njihove. Zatim je riječ i o neznanju,
nesvjesnom perpetuiranju naslijeđenih obrazaca te odrazu opće
identitetske paranoje od vlastite heterogenosti i unutarnje
različitosti. Primjerice, kada je prije nekoliko godina Zoran Milanović
posegnuo više puta za stereotipom “bizantizma”, u pitanju je bilo
neznanje i prisvajanje imperijalne optike kojom političari iz tzv. prave
Europe gledaju na europsku periferiju. Demoniziranje Balkana i svih
istočnih i južnih susjeda koje dolazi s desnice – prije svega HDZ-a –
dio je njihove političke platforme u kontinuitetu.

Ne bavim se
profesionalno analizom aktualne politike, nego analizom kulture. No,
kako se politika reflektira na sva polja, reći ću i to: zapanjuje me
iracionalnost i kratkovidnost hrvatske vanjske politike. Njezin
nedostatak pragmatičnosti i vizija o budućnosti na kojima bi se politika
trebala temeljiti. U srpskoj politici je još gore. Čini se, mnogim
političarima odgovara to stalno održavanje neprijateljstva; međusobna
optuživanja, verbalni i diplomatski ratovi, dizanje tenzija održava ih
na vlasti. U odnosu na vrijeme Ive Josipovića i Borisa Tadića – kada se
bar nastojao voditi dijalog – jako smo nazadovali, i to ni za koga ne
može biti dobro.

Pa, Hrvatsku nije moguće izrezati s mape i
premjestiti u neko “idealnije” okruženje! Ni za sto godina naši susjedi
neće biti Nijemci ili Finci. Ni za sto godina nećemo moći okrenuti glavu
jedni od drugih. Uvijek će postojati neka otvorena pitanja između
Slovenije i Hrvatske, Srbije i Hrvatske, Bosne i Hrvatske. I uvijek će
postojati zajedničko povijesno iskustvo, primjerice osmanlijske i
austrougarske uprave, Jugoslavije i komunizma, ideja o sveslavenskom
zajedništvu i onih o nepremostivim razlikama i, naravno, ratova 1990-ih.
Na kraju, uvijek će tu biti jezik kojim nesmetano komuniciramo, kako
god taj jezik imenovali.

Što su kulturom, koliko je i tu “bespuća”, da se tako izrazim?

–
U kulturološkom smislu uvijek će naša stara književnost biti obilježena
temom borbe s Turcima, a Eufrazijeva bazilika u Poreču primjer vrhunske
bizantske umjetnosti na Jadranu. Meštrovićev epski ciklus ostat će
vezan uz njegovu ideju o jugoslavenstvu. Dinarsko naslijeđe ostat će
slično i u Dalmatinskoj zagori, Hercegovini, Crnoj Gori. Slovenski i
hrvatski brodovi i dalje će loviti jedni blizu drugih, a turistički
autobusi u jednom danu voziti ture Međugorje – Dubrovnik – Kotor. To su
datosti. Ne možete podići zidove, proglasiti svu povijest prije 1990.
pogrešnom, okljaštriti književnost i umjetnost od “tuđinskih” elemenata.
Ne možete ljude prisiliti da ostaju zatvoreni i odreknu se pogleda na
drugu stranu.

Želimo li živjeti u miru, bez identitetskih neuroza i
sa samosvijesti o identitetskom bogatstvu ovoga društva, nužno je to
uzeti u obzir. Svaka politika temeljena na ideji o nacionalnom
zatvaranju i “čistoći” nacionalne kulture, na provincijalnom/palanačkom
sužavanju horizonata i neprijateljstvu prema drugima, ne može donijeti
ništa dobro. A takva politika danas je iznova dominantna.

Prema
mome mišljenju, ključno pitanje za cijeli naš prostor jest pitanje
modernizacije. Ono je bilo važno i u Jugoslaviji i danas u samostalnim
državama. To je pitanje kako se odmaknuti od mitizacije i destrukcije,
kako ostvariti stabilnost i prosperitet, kako konačno “proživjeti”
liberalizaciju koja nam je krajem 1980-ih promaknula. Uvjet za
modernizaciju dubinska je promjena vladajuće političke paradigme. Znači,
otvoriti se, voditi dijalog, odustati od nacionalizma i isključivosti.

Koliko
su sve te napetosti odraz i povijesnih negativnih iskustava s Balkanom,
napose sa Srbijom, odnosno s politikom Srbije, uključujući rat i
poslijeratno razdoblje, skupa s Memorandumom o velikoj Srbiji na štetu
susjednih naroda?

– Ovaj prostor i dalje truje nacionalizam koji
se zakamuflirao u današnje, navodno proeuropske i demokratske politike.
Modernizacija o kojoj govorim potrebna je i srpskom društvu, a
stanovništvu Bosne i Hercegovine možda ponajprije. Svi njeguju svoje
nacionalističke mitove i svako toliko, prema političkoj potrebi, iznova
inzistiraju na tome da su im drugi na Balkanu jedino prijetnja.

Spominjete
Memorandum SANU. Znate, balkanistički stereotipi upravo omogućavaju da
se zamagljuju takve pojave i amnestiraju akteri zločinačkih politika.
Ako ćete srpske akademike, Miloševića i službenu srpsku politiku 1990-ih
svesti na njihovo “balkanstvo”, suštinsko “barbarstvo”, ili neku
mentalitetnu kategoriju, nećete o njima reći ništa konkretno, ništa što
bi ih ozbiljno dezavuiralo.

Uz to, svi koji su čitali moju knjigu,
vjerujem da su primijetili koliko sam bila kritična prema drugim
(post)jugoslavenskim nacionalizmima i posebno načinu na koji je
velikosrpska politika koristila kulturu u 1980-ima i 1990-ima. Ali,
znate, ja živim u Hrvatskoj i prije svega želim govoriti o onome što se
odvija u mome okruženju, o pogubnosti nametnutih “ubojitih identiteta” i
destruktivnih politika ove zemlje. Još i više, želim govoriti o
mogućnostima otpora takvom stanju.

Katarina Luketić, književna
kritičarka, publicistica i urednica; potpredsjednica Hrvatskog društva
pisaca; autorica knjige “Balkan: od geografije do fantazije”.