U Republici
Srpskoj (RS) po prvi put je krajem decembra utvrđen Nacrt zakona o zaštiti žrtava
ratne torture. Ovim Zakonom uređuju se uslovi i postupak za priznavanje statusa i prava žrtava ratne
torture, prava po osnovu utvrđenog statusa i način njihovog ostvarivanja, način
obezbjeđivanja sredstava za ostvarivanje tih prava, te druga pitanja od značaja
za priznavanje statusa i prava po ovom zakonu.
Ministar rada i
boračko-invalidske zaštite Republike Srpske Milenko Savanović rekao je danas da
Nacrtom zakona o zaštiti žrtava ratne torture treba definisati status i prava
ljudi koji su bili žrtve torture.
U toku su javne
rasprave u vezi sa ovim nacrtom zakona a prilikom predstavljanja ovog nacrta
Zakona u Banjaluci , prijedorski odbornik Mirsad Duratović uputio je niz
zamjerki na ovaj nacrt.
Kako je rekao, ovim Zakonom će se onemogućiti da bošnjačke i hrvatske žrtve
tortura na teritoriji sadašnje Republike Srpske dobiju status žrtve a što bi za
ovu populaciju bio izniman čin satisfakcije. Iako član 2. Ovog nacrta kaže kako ovaj zakon isključuje bilo koji oblik diskriminacije
i promoviše, odnosno obezbjeđuje principe ravnopravnosti polova, pravičnosti, socijalne
osjetljivosti i solidarnosti, te ravnotežu između privatnog interesa i društvenih
mogućnosti, Duratović kaže kako je u pitanju jasna diskriminacija bošnjačkih i
horvatskih žrtava torture u proteklom ratu.
„Ovaj Zakon je
jako diskriminirajući i samo je jedan u nizu Zakona i Pravilnika koje vlasti RS
donose, od lokalnog do entitetskog novoa, a koji će još jednom jasno pokazati
da u RS nisu svi građani ravnopravni i da sve žrtve nisu jednako vrijedne
odnosno da po vlastima ovoga entiteta postoje samo jedne žrtve i to one iz
srpskog naroda“ kaže u razgovoru za BUKU Mirsad Duratović, Prijedorčanin koji
je u proteklom ratu bio zatočen u logorima – od Omarske preko Manjače do
Trnopolja.
On je ujedno u
svojstvu predsjednika Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka
javno iznio primjedbe na Nacrt zakona i predložio, kako kaže, neophodne amandmane na nacrt
Zakona.
Gdine
Duratoviću, Vlada RS krajem decembra utvrdila je nacrt Zakona o zaštiti žrtava
torture, koji je trenutno u fazi javnih rasprava. Kako se Vama čini ovaj nacrt,
da li on izjednačana bošnjačke, hrvatske i srpske žrtve?
Na Javnoj raspravi je rečeno da su nacrtom zakona predviđene sve žrtve ratne torture, pogotovo žene i djeca koji po dosadašnjim zakonima nisu moglida ostvare pravo. Sagledavajući kompletan Nacrt zakona jasno se pokušava
onemogućiti žrtvama ratne torture bošnjačkog i hrvatskog naroda da ostvare ova
statusna prava žrtve ratne torture iako član 2. Stav (1) ovog Nacrta Zakona
kaže da „ovaj Zakon isključuje bilo koji oblik diskriminacije“. Ovaj Zakon je
jako diskriminirajući i samo je jedan u nizu Zakona i Pravilnika koje vlasti
RS donose, od lokalnog do entitetskog novoa, a koji će još jednom jasno
pokazati da u RS nisu svi građani ravnopravni i da sve žrtve nisu jednako
vrijedne odnosno da po vlastima ovoga entiteta postoje samo jedne žrtve i to
one iz srpskog naroda.
Napisali
ste da je ovaj Zakon diskriminatoran i da će onemogućiti praktično da bošnjačke
i hrvatske žrtve tortura tokom proteklog rata na teritoriji RS neće moći
ostvariti status žrtve, kako to dokazujete? Koje su Vaše primjedbe na ovaj
Zakon?
Prva smišljena prepreka je prepreka
dokazivanja. Žrtve nesrpske nacionalnosti ne mogu sve navedeno dokazati
relevantnim dokumentima, relevantnim za nadležno Odjeljenje i Ministarstvo za
boračko-invalidsku zaštitu RS-a. Zakonom je predviđeno da će uvjerenja o
statusu žrtve ratne torture izdavati samo Republički centar za istraživanje
ratnih zločina Republike Srpske. Taj isti centar nema podatke o logorima
Omarska, Keraterm, Manjača, Trnopolje i mnogima drugima sa područja današnje
RS. Nema podatke o silovanim ženama nesrpske nacionalnosti. Nezamisliva
je nepravda koja se nanosi ženama nesrpske nacionalnosti žrtvama seksualnog
zlostavljanja u logorima ali i van njega.
Zakonom je predviđeno da će se
uzimati u obzir samo dokumentacija koju izdaju republički organi i institucije uz
mišljenej Saveza logoraša RS i Udruženja žena žrtava rata RS.Zakonom nije
predviđeno da se činjenice mogu utvrditi izjavama svjedoka i na osnovu dokaza
kojima raspolažu i druge entitetske, državne i međunarodne institucije i organi
kao npr. Međunarodni Tribunal u Hagu, Međunarodni crveni križ, državne i
entitetske sudske instance i drugi
organi koji se bave pitanjima rata, ratnih zločina. Kako ja da dokažem boravak
u tri logora ili silovane žene u logoru Omarska, nije nama niko izdavao potvrde
prilikom izlaska iz logora da smo bili tamo ili ženama da su silovane u njima….
Vaša
druga primjedba odnosi se na rokove za podnošenje zakona….
Da, taj rok je
3 godine od dana usvajanja Zakona a uslov je da prije podnošenja zahtjeva imate
prebivalište u RS najmanje 3 godine prije podnošenja zahtjeva. U kombinaciji
članova 5. i 38. onemogućava se podnošenju zahtjeva za sve one koji će sevratiti na prostor RS i dan nakon usvajanja Zakona a živjeli su i pretrpjeli torturu na području RS. Po ovome
prijedlogu više će prava ostvariti oni koji su na prostor današnje RS došli kao
izbjeglice srpske nacionalnosti iz
Hrvatske ili Federacije BiH nego Bošnjaci i Hrvati koji su rođeni i živjeli
ovdje i prije 1992.godine i nakon progonstva se vratili. Upravo da bi se tim eventualnim
žrtvama to omogućilo formulisan je članom 3. rok u kom je lice trebalo biti izloženo torturi. Sporna
je i odredba o ostvarivanju prava žrtava ratne torture koji danas žive u
inostranstvu.
Zašto
po Vama vlast u RS ne želi da ovo omogući?
Priznavanjem
žrtava priznali bi se i zločini koji su počinjeni od strane civilne,vojne i
policijske vlasti RS nad Bošnjacima i
Hrvatima. Vlasti RS ne priznaju pravosnažne presude međunarodnih i domaćih
sudova pa čak ni Okružnog suda u Banjaluci u predmetima ratnih zločina
počinjenih od strane civilne,vojne i policijske vlasti RS pa kako očekivati da to same učine
donošenjem ovakvog jednog zakona.
Vaš lični slučaj
je veoma težak, prošli ste kroz pakao prijedorskih logora, kako su Vaše kolege
iz Ministarstva i iz Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina
reagovali u Banjaluci kada ste iznosili sve to što Vam se događalo a upravo u
svrhu dokazivanja da je nemoguće da ostvarite statusno pravo žrtve torture iz
rata?
Svojim ličnim slučajem sam prisutnima iz
Ministarstva i Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina prošao kroz
proceduru dokazivanja statusa žrtve. Rođen sam u Prijedoru, živio u Prijedoru
do 1992.godine. Sve oblike mučenja i maltretiranja srpske vojske i policije
osjetio na svojoj koži. Kao maloljetnik korišten kao živi štit, mučen glađu,
tučen i maltretiran u logorima od Omarske preko Manjače do Trnopolja. Od
1999.godine se vratio u Prijedor. Ovim
predloženim Zakonu ja i hiljade drugih koji dijele moju sudbinu nećemo moći
ostvariti statusno pravo žrtve ratne torture jer ne mogu dobiti uvjerenje
Republičkog centra a izjave svjedoka, uvjerenje Međunarodnog crvenog križe koje
sam dobio u logoru Manjača, uvjerenje Regionalnog saveza logoraša regije Banja
Luka, sudske presude iz Haga i Suda BiH neće biti priznate. Objasnio sam sličan
problem u dokazivanju statusa civilne žrtve rata koji je imala moja majka i
mnoge majke iz Prijedora i RS kojima su ubijena djeca od strane Vojske RS.
Prisutni su nijemo slušali moje izlaganje i nakon toga pokušavali me ubijediti
kako će ipak priznavati uvjerenja Međunarodnog crvenog križa i presude
Tribunala u Hagu. Međutim to nigdje ne piše u zakonu a kada krene primjena
zakona znamo da se primjenjuje samo ono što je napisano u zakonu ali ne i ono izrečeno
i obećano.
Šta
bi za Vas lično ali i za ostale Bošnjake i Hrvate značio status žrtve ratne
torture u RS?
Nikakva odšteta, penzija niti bilo šta
materijalno može obeštetiti žrtve ratne torture, naročite žene žrtve seksualnog
zlostavljanja. Ništa ne može vratiti učinjeno na nultu tačku. Međutim
priznavanje statusa žrtve ratne torture značilo bi satisfakciju žrtvama,
priznanje patnje, boli i prestanak negiranja zločina i veličanja počinioca tih
zločina. Značilo bi također da ovaj entitet okreće novu stranicu u procesu
suočavanja sa prošlošću . Osim što prikriva istorijske činjenice i istinu, u RS
se i ovim zakonskim rješenjem koje obeštećuje žrtve rata povratnici se Hrvati i
Bošnjaci svrstavaju samo u kategoriju poreskih obveznika, onih koji će puniti
budžet, ali neće imati pravo da budu i ravnopravni korisnici istog.
Kako bi po Vama
trebao izgledati ovaj Zakon?
Ovo je samo još jedan od načina bježanja od suočavanja sa
prošlošću i „guranja stvari pod tepih“ odnosno ostavljanja problema generacijama
koje dolaze. Prihvatanjem prijedloga izmjena zakona koje smo dali Zakon bi
trebao postati ono što ustvari svaki Zakon treba da bude, jednak za sve i prema
svima. Trebao bi omogućiti jednake šanse za sve a ne da unaprijed odredi da će
potencijalni broj korisnika biti 819 i potreban iznos oko 1,6 mil.KM. To
potvrđuje sve naprijed rečeno da je Zakon napisan za tačno određene žrtve
odnosno žrtve iz reda srpskog naroda.
Razgovarao Elvir Padalović