Otvorena spustom mira 84-ka predstavlja svojevrsnu reinkarnaciju događaja
koji je obilježio čitavu ex-Yu generaciju. Sada stiže u festivalskom ruhu,
nadajući se da će biti bar približno monumentalan i značajan za BIH kao
Olimpijada, koja je i dalje prva asocijacija na uspjeh prethodne nam države.
Po šumama i gorama, naše zemlje ponosne…ide četa rejvera!
Moram
priznat malo su mi dojadili ti jugonostalgični rok festivali sa bendovima koji
nemaju hit još od Tita.
DJ-evi
su nove rok zvijezde. Moju generaciju ne zanima Mik Džeger, Bono ili ko već. To
smara! DJ-evi su oličenje životnog stila koji milenijalci vole – divljeg, brzog
i kreativnog. Sex, drugs and elektro.
Gitare, ma hajte molim vas. To možda moji
roditelji gotive, ja ne.
Nekada se
tražio dobar basista, sad se traži dobar beatmaker. Solaže i rif-ove su
zamijenili dropovi i build up-i tehno i EDM velikana.
Tako su u petak slovenački
(čitaj planetarni) tehno titan DJ Umek te holandski Joris Voorn gledani kao
omanji bogovi među publikom. Što i jesu. Napravili su onozemaljsku žurku.
„Čistilište“.
Iako je festival počeo u četvrtak, pravo se zakuvalo tek sinoć. Glavni Olimpijski stage su zagrijali sarajevski
momci iz grupe Helem Nejse, koji se ozbiljno probijaju na muzičkoj sceni BIH.
„Ti si moj narod, religija, nacija, moja
politika i generacija. Jedina država i okupacija, klub za koji navijam i
reprezentacija“, stihovi su uz koje je čitava
hala pjevala. Ali, love will tear us apart.
Nakon njih je nastupio trenutni trijumvirat hip-hopa u regiji – Frenkie, Kontra i Indigo koji je rep
kulturu iz undergrounda stavio u prvi plan multižanrovskim albumom Egzil,
snimanim u Japanu. Oni su momci čija turneja obilazi sve regionalne države i
gradove. Sve. Sem Banjaluke. A zašto? E, o tome u posebnom intervjuu.
Negdje, u vrtlogu njihovih debelih, masnih bas linija, odjednom
se začulo na glavnoj bini – Nije htjela,
nije htjela…moje pjesme, moju ljubav, moja djela... Par hiljada ljudi je
pjevalo i otkrilo da ipak i elektraši, rejveri znaju pop klasike Montena. A i da
je motiv nikad prežaljenih ljubavi univerzalan, ljudski. To sam vidio i na
blagim pokretima usana pripadnika obezbjeđenja („sekjurčitija“) dok tiho
pjevuši Kemine stihove da ga kolege ne čuju. Svi smo mi ljudi, sekjurčiti, nije
sramota!
Bad Copy je zatvorio dio programa „naših“ izvođača nastupom bez Viklera. Po
ko zna koji puta bez njega. A zašto? E, to malo ko zna.
Ono što izdvaja Festival 84 od ostalih događaja jeste što ovaj zaista ima
balans relevantnih regionalnih i stranih izvođača. Tako da smo prethodna dva
dana imali i imaćemo DJ-eve iz cijele BIH – Woodie, Soul, Billain, Mladen
Tomić, Marko Nastić itd. Suštinski, to je to što valja. Ovim potezom su
organizatori i praktično stali iza ideje da 84 bude naša priča „mira i
prijateljstva“. Tiha balkanska većina koja promoviše ideju spajanja odjekuje
glasnim decibelima ovih dana na Jahorini.
Ideja EXITA je primarno bila (i ostala u određenoj mjeri)
drušveno-angažirana. Afirmativna i revolucionarna za tadašnju Srbiju i region.
Za dvije decenije EXIT jeste napravio revoluciju. Onu bolju, kulturološku, te
približio sve ove zemlje „Evropi“. Da, tek sad su došli kod nas, ali bože moj, bolje ikad nego nikad, vazda bilo ovdje.
Elektro festivali niču kao pečurke (no pun intended) posljednjih godina u
svim krajevima zemlje, no EXIT je malo veća priča. Nadam se da će ovo biti ta notna
pahulja koja će pokrenuti lavinu.
Jer potreban je ovoj raji, ma potreban je Bosni i
Hercegovini EXIT.
Izlaz.
Iz svakodnevnice koja nije šarena.
Sa
Jahorine za Buku,
Nikola
Lero