Daleke 1985. godine, Boro je započeo svoj projekat Zelenkovac, gdje je u prekrasnom
zimzelenom krajoliku otvorio svoju slikarsku galeriju. Kako kaže, u tome mu je
pomogla Dara Sekulić, poznata književnica, koja ga je upoznala sa legendarnim
pjesnikom Duškom Trufunovićem, koji je 1988. i zvanično otvorio galeriju
nazvanu: “Zašto nije otišao Boro”. Borino bajkovito carstvo vremenom
se širilo i sad je Zelenkovac postao omanje seoce sa prelijepim brvnarama, kroz
koje teče bistri potočić. Boro tu boravi sa svojim aktivistima i organizuje
brojne manifestacije, a svoje seoce ne napušta ni kada zaveju snjegovi, jer,
kako tvrdi, zima Zelenkovcu daje pravu čar i stvara bajkoviti ambijent.
Međutim, prošle sedmice, idiličan život ovog umjetnika nakratko je prekinula
vijest o njegovoj smrti. Mediji su prenijeli dezinformaciju da je Boru pregazio
automobil na području Banjaluke, i par sati to je bila top tema na internetu i
društvenim mrežama. Na sreću, Boro je brzo saznao za ovu vijest i odmah se
oglasio, a rodbinu i prijatelje, koji su ga već oplakali, morao je da ubjeđuje
da je živ.
Novinar BUKE stupio je u kontakt sa Borom, koji nije krio ogorčenost zbog ove
dezinformacije.
Kako
ste reagovali na strašnu vijest?
BORO: Za mene samoga to je bio šok, iako sam ja dosta
jak i mogu da podnesem te šokove. Na kraju, eto, sve to mi je donijelo i
publicitet, mada ja ne volim takav publicitet i ne bih ga nikome poželio.
Najviše su tu stradali meni najbliži i najdraži, oni koji me vole i moja
porodica. Za njih je to bio šok. A tako sam saznao i koliko ljudi za mene zna.
Vidio sam taj odjek mog javnog života, od toga kad uđem u seosku prodavnicu,
pa do mojih nastupa po medijima. Svi su bili u nevjerici kada se to desilo. Ja u
vrijeme objave te vijesti nisam ni bio dostupan, bio sam u šumi u nabavci
ogreva, jer kod nas je zima žestoka i duga. Kada sam došao do telefona, vidio
sam mnoštvo propuštenih poziva, a na jednoj poruci je pisalo: “Idi čovječe
na internet i vidi, objavljena je tvoja fotka i piše da si poginuo, da je vozač
pobjegao sa mjesta nesreće.” Ja zaista ne znam kako bih to
prokomentarisao, jednostavno to proživiš. U isto vrijeme si u šoku, a moraš sve
to da demantuješ, zoveš rodbinu i smiruješ ih. U međuvremenu saznaš i taj
osjećaj kada te je neko već otpisao, a ti si još uvijek tu. Jedan prijatelj
nije se usudio ni da me zove telefonom, nego je došao ovdje s namjerom ili da
mi dođe na sahranu ili ako je sve neistina da sjednemo i popijemo piće.
Kako je reagovala vaša porodica?
BORO: Djecu sam uspio odmah da
nazovem i da ih odmah pripremim na svu tu medijsku zbrku koja se desila i na
taj, kako bih ga nazvao, nekrofilski šou. Bio sam sretan što do djece nije ni
došla ta vijest, pa mi je bilo lakše. Ostatak rodbine koji je već počeo da plače
i pada u nesvijest, jer su doznali za lažnu vijest, nekako sam uspio da smirim.
Primio sam mnogo telefonskih poziva na koje sam odgovarao – bilo je tu masa
anegdota. U cijeloj priči mi je žao što je izmanipulisano ime Borislav Janković,
jer postoji čovjek tog imena i prezimena koji je stvarno poginuo, i njegova
porodica i bližnji su tom dezinformacijom jako oštećeni. Pokušao sam da saznam
ko je prvi pustio vijest, ali to je nemoguće otkriti. Počev od policajaca koji
se spominju da su dali informaciju novinarima, koji su opet brzopleto i bez
provjere istu pustili u medije. Po pravilu bi ako je neko umro trebalo da se
ide na zvanični službeni izvještaj i tu je jedino validan izvještaj doktora,
mrtvozornika, koji konstatuje smrt i onda je to zvanično. Međutim, sve je to
išlo nekim zaobilaznim putem. Neko je objavio ime i prezime i odmah su nesrećnu
osobu povezali sa mnom. U jednom mediju su uz moju sliku napisali i poznati
slikar, što mi je, priznajem, pomalo i imponovalo.
Hajde
da pričamo i o pozitivnim stvarima? Ima li vaš eko pokret trenutno nekih
aktivnosti?
BORO: Ovih dana organizujemo planinarenje koje će se
desiti sljedećeg vikenda na planini Dimitor. To organizujemo u saradnji sa
ekološkim društvom “VIDIK” iz Mrkonjić Grada. Na Zelenkovcu će se u
subotu okupiti pedesetak ljudi, koji će prespavati u našim kolibama, pa
sutradan, u nedjelju, krenuti ka Dimitoru. Radim i na svojoj zbirki proze koja
je autobiografskog karaktera, mada ima i lirske momente. Knjiga će se zvati
“Pukovnik ludog konja” i imaće oko 170 stranica, u kojoj će se kao
ilustracije naći i crnobijele fotografije iz prošloga vijeka. Radnja se odnosi
na moje odrastanje, život, ljubavnu i ratnu dramu, opstanak na ovom prostoru, a
zatim na kraju knjige opisujem i to kako ću da umrem. Eto, desio se taj nedavni događaj kojim su me
već proglasili pokojnikom, pa ću imati dosta materijala da koristim i od toga,
jer knjigu ovih dana treba da rezimiram. Knjiga će biti objavljena u izdanju
Eko pokreta Zelenkovac, najvjerovatnije u aprilu. Prva promocija će biti na
Zelenkovcu, a onda dalje zavisno od kritike. Nemam ambicije da to bude
“best seller”.
Kako je
protekla ova zima na Zelekovcu? Da li je bilo posjetilaca?
BORO: Ovdje uvijek ima posjetilaca, mada, iz praktičnih
razloga, zimi ljudi manje dolaze. Ovdje je lijepo i u ovom periodu, jer zime su
predivne i jedino se mogu doživjeti kada ste tu na licu mjesta. Ni jednom
fotografijom ova idila se ne može dočarati. Zaista ovi predjeli su čisti i
čarobni da nekad pomisliš kao da se nalaziš na Jahorini, Zlatiboru, Kanadi ili
nekim drugim egzotičnim krajolicima. Ipak, zime su ovdje planinske, duge,
hladne i poprilično iscrpljujuće za nas koji ovdje boravimo. Potrošimo mnogo i
para, i žita, i ogreva, da bi opstali. Ipak, uspijevamo u tome jer želimo da sve
ide u nekakvom kontinuitetu.
Kada počinje «sezona» dolaska većeg
broja ljudi?
BORO: Svake godine 1. maja organizujemo “Hajdučki sastanak” i tom
manifestacijom i počinje sezona. “Hajdučki sastanak” je kulturno-zabavno-sportska
manifestacija. Ljudi se tad takmiče u tradicionalnim vještinama: bacanje
kamena, rvanje, prelazak preko brvna, bude tu uvijek i svirka, a ljudi
iskoriste događaj da dođu u prirodu, roštiljaju i uživaju. Zatim, 10. i 11.
juna organizujemo Međunarodni turnir u igri GO. U Banjaluci je ta igra dosta
poznata i misim da tamo postoje dva GO kluba. Na turnir dolaze igrači sa prostora
bivše Jugoslavije, ali i drugih evropskih država. Očekujemo da će ove godine
doći oko 30 igrača, među kojim će se naći i takmičari sa dalekog istoka, odakle
GO i potiče.
Jedna od važnijih manifestacija koje
organizujete je JAZZ FESTIVAL.
BORO: Jeste. Ove godine Jazz festival će trajati od 26. do 29. jula. Imamo
namjeru da svaki dan nastupe po tri benda. Biće tu bendova iz Amerike,
Slovenije, Poljske, Srbije… Nakon festivala, od 12. do 19. avgusta organizujemo
likovnu koloniju. Ove godine angažovao sam studente akademije i mlade
ambiciozne slikare da porade na organizaciji, a na koloniji će učestvovati
slikari sa akademija iz Srbije, Banjaluke, Širokog brijega i inostranstva. U
toku kolonije od strane društva “Vidik” biće organizovana i
kulinarska manifestacija “RAT GRA'OVA”. Mi na Zelenkovcu smo poznati
po spremanju pasulja i svako ko nas je posjetio nije otišao a da nije probao
pasulj koji se ovdje fantastično sprema. Na toj manifestaciji učestvovaće
eksperti za spremanje pasulja. Još jedna jako zanimljiva manifestacija je i
Festival gljiva. Ovo područje je poznato po raznovrsnosti gljiva, planina
Lisina, po nekom istraživanju, ima preko 1300 vrsta gljiva. U okviru te
manifestacije biće prikupljanje gljiva, izložba gljiva i spremanje jela od
gljiva.
Vi ste, zapravo, od Zelenkovca stvorili
brend. Ko vam je pomogao u tome?
BORO: Sve je počelo sredinom osamdesetih. U to vrijeme, moj entuzijazam su
prepoznali književnici Dara Sekulić i Duško Trifunović koji je 1988. zvanično i
otvorio galeriju: Zašto nije otišao Bora. Preko njih brzo sam upoznao poznate
umjetnike kao što su Josip Pejaković, Zijah Sokolović, Bora Đorđević, Željko
Bebek, Bajaga, Cune Gojković, Usnija Redžepova, Milić od Mačve i da ne
nabrajam. Uglavnom, vremenom se na Zelenkovcu stvorio ambijent koji je
privlačio poznate i manje poznate umjetnike. Međutim, umjetnici su umjetnici, bili
oni profesionalci ili amateri. Uvijek imaju istu crtu, a to je da im ne treba
hotel od deset zvjezdica, već prostor u kojem se mogu osjećati ugodno.
Zelenkovac je fabrika kiseonika, šuma je predivna, tu teče bistri potok, ambijent
je bajkovit, zdravo se jede i spava, zdravo se druži i vodi ljubav, tako da je
za ljude koji vole prirodu Zelenkovac raj na zemlji.
Postoji li saradnja između grada Banjaluke
i vašeg eko pokreta?
BORO: Nama na ove prostore dolaze najviše ljudi iz Banja Luke, jer postoji
jedan fin prirodni put da li išli kanjonom Vrbasa, ili preko Manjače, gdje su
prekrasni predjeli. Sve se to nekako naslanja na Banjaluku, ali republičke
institucije to ne prepoznaju, a lokalne vlasti i grad se fokusiraju na sebe,
jer Zelenkovac ipak pripada opštini Mrkonjić Grad. Moje mišljenje je da grad
Banjaluka treba da učestvuje i na nekim projektima koji nisu usko vezani samo
za administrativne opštinske granice. Turizam ne poznaje granice opština. Mi radimo
na zajedničkim projektima nebitno ko gdje živi, tako da bi bilo poželjno da se
i unutar lokalnih vlasti poradi na saradnji.
Šta je sa turističkim organizacijama?
BORO: Ja ne pamtim da je Turistička
organizacija RS ikada uradila neki ozbiljan projekat. Ona je glomazni
birokratski aparat koji samo crpi i troši budžetski novac. Nije usvojena
strategija razvoja turizma, a to treba da radi Vlada, što znači da se novac ne
odvaja u tu oblast. Da bi država zarađivala od turizma, u turizam se mora
ulagati. Turizam u našoj zemlji razvijaju samo pojedinci, da li su to neke
kompanije, hotelske organizacije, ili privatnici. Mi nemamo podršu s vrha
vlasti i to je jedan ogroman propust. Ako mi možemo da uložimo u jedan JAZZ
festival 30.000 KM svoga novca, od kojeg praktično ništa i ne zaradimo, pa zar ta
Turistička organizacija ne može organizovati dva autobusa gostiju koji bi došli
na festival, ostavili neki novac, ali i dobili kvalitetan program.
Da li ste ikada dobili finansijsku podršku od
strane ministarstva?
BORO: Za jedan projekat smo od ministarstva za turizam dobili 2000 maraka,
ali smo od strane istog ministarstva i tuženi. Pola novca je trebalo dati
nekome ko bi napisao projekat i veliki dio novca je trebalo potrošiti na
lobiranje. Izvještaj koji smo pisali oni su vraćali tri puta. Na kraju su saopštili
da je izvještaj zakasnio. Tuženi smo, a novac smo morali vratiti sa kamatama,
plus platiti sudske troškove. Kasnije sam dobio informaciju da je od 120
aplikanata 115 tuženo, a 111 njih su trebali da vrate novac s kamatama. Čisto
zelenaštvo. Ipak, moram reći da opština Mrkonjić Grad ima razumijevanje za neke
naše projekte i ove godine će pomoći Jazz festival i još neke manifestacije. Tu
pomoć smo osigurali nakon dugotrajne borbe, dok gradske vlasti nisu shvatile
koliko Zelenkovac znači kulturnom i društvenom životu ove opštine. To je neka
vrsta satisfakcije za sav moj trud. Kada
sam počinjao, neki su me nazivali i ludim. Nisam imao podršku okoline. Vremenom
se stvar počela mijenjati, jer trideset godina rada na projektu Zelenkovac je
rezultiralo da su ljudi počeli da me uvažavaju. Sada nisam samo ja dio
Zelenkovca već, može se reći, svi koji žive na ovom području, moje komšije i
prijatelji. Dakle, ideja je uspjela.
Razgovarao Ernest Bučinski.