Nedavna litija sa moštima u najmanju ruku kontraverznog Nikolaja Velimirovića, pravi je povod za pitanje koga sve oficijelne crkve proglašavaju “svetim” ljudima. U hrišćanskoj istoriji nije neobična stvar da se razni prevaranti, mufljuzi, bleferi, bolesnici svih vrsta, zločinci, i kojekakav polusvjet uspinju visoko na crkvenoj hijerarhiji, postaju pape i patrijarsi, pa čak vinu i do najviših visina “svetosti”. U neprebrojivoj masi takvih slučajeva, jedan ipak naročito bode oči. U pitanju je “sveti” zlotvor Kiril Aleksandrijski. Pravoslavna crkva slavi ga 9. juna, pa je baš prigodan trenutak da se podsjetimo šta se slavi.
Priča
Taj lik bio je patrijarh u Aleksandriji početkom V vijeka, dakle u doba sutona velikog klasičnog paganskog svijeta. Kao i svaki skučen duh mrzio je ono što je bolje i veličanstvenije od njega. Na svoju nesreću obreo se baš u Aleksandriji, tadašnjem klimaksu veličanstvene antičke kulture sa njenom nevjerovatnom Bibliotekom. U Biblioteci je antički genije sažeo svoju intenciju. U pitanju je možda i najveći spomenik ljudskog intelekta uopšte: pokušaj bez presedana da se na jednom mjestu lociraju sva dotada dostupna znanja i na taj način obezbijedi platforma za otkrivanje novih. Enciklopedija vijekovima prije Enciklopedije, Google vijekovima prije neta. Nije čudo da je Biblioteka bila epicentar progresa i naučne misli tog doba, stjecište najbriljantnijih umova epohe. I nije čudo da ju je jedan ekstremistički zilot, prototip te vrste ljudi, toliko mrzio.
Još gore po dotičnog “svetog” čovjeka bila je činjenica da je Bibliotekom upravljala žena: briljantna Hipatija – neoplatoničarka i matematičarka zaslužna za naša znanja o elipsama i konusnim presjecima koji su nas toliko mučili u srednjoj školi. Pri tome i prava ljepotica – “Platon u tijelu Afrodite”, kako ju je nazvao jedan od savremenika. Slobodomisleća žena koja se vodila maksimom: “Sačuvaj svoje pravo da misliš, jer bolje je i misliti pogrešno nego ne misliti uopšte”. Dakle, koncentrisala je u svojoj ličnosti baš sve ono što religiozni ziloti najviše mrze i čega se najviše boje: ženu, seksipil, znanje, liberalizam i prosvećenost. Nije ni čudo da je u svijetu mraka koji se rađao takve “grijehove” platila glavom.
Naime, Kiril je organizovao nasilnu pobunu tadašnjih hrišćana, svojih nepismenih, zatucanih i fanatičnih sljedbenika koji su upali u Biblioteku i spalili knjige kojih su se toliko bojali. A Hipatiju, očiti simbol njihovog straha, na smrt pretukli motkama sa vrhovima od školjki, kojima su kidali kožu sa tijela genijalne ljepotice.
U odličnom filmu “AGORA”, koji svakome preporučujemo da pogleda, ekranizovana je ova drama ljudskog roda. Sjajna Rajčel Vajs maestralno je odigrala ulogu prosvećene boginje u ljudskom liku.
Posljedice
Smrt Hipatije i spaljivanje Biblioteke prototip su svih kasnijih spaljivanja – i žena i knjiga. Simbolički početak “srednjeg vijeka” – doba hiljadugodišnjeg mraka u kome su često vladali likovi copypaste Kiril. Filozofi Biblioteke pružili su otpor i pokušali da spasu knjige. Nažalost “mistici su odnijeli prevagu” (Karl Segan), a mi smo osuđeni na hiljadugodišnje mračno doba i njegovu kulminaciju u lomačama svete inkvizicije.
Ipak, u konačnici, Biblioteka i Hipatija su trijumfovali: doba mraka okončano je kada je Evropa posredno, preko arapskih prevoda, dobila nazad ono što je spaseno i sačuvano iz Biblioteke. Između ostalih i Platona i Aristotela. Venecija, najpaganskiji grad u istoriji, trgujući Putem svile, vratila je izgubljenu mudrost Evrope nazad u Evropu. Humanizam, renesansa i prosvetiteljstvo su plodna osveta Biblioteke i Hipatije.
Nakon što je čitav milenij protraćen i propaćen u magli zaostalosti, praznovjerja, neznanja i straha, uslijedilo je doba svjetla u kome smo dobacili do Mjeseca, mlaznjaka, telefona, TV, pilule za kontracepciju, kaladonta, vakcina, nuklearne energije, kompjutera, robotike itd, itd, itd. Sile mraka i beznađa su pobijeđene a luča znanja i prosvećenosti obasjala je svijet. Jedino što je preostalo ovim poraženim zilotima je da patetišu opanjkavajući Progres: današnji “Kirili” tvrde da je, unatoč objektivnom boljitku, sve loše. No, to je samo jedna jadna poza: naše oči i uši nam jasno kažu da svijet nikada nije bio bolje mjesto, i da ljudski rod nikada nije duže i bolje živio.
Ipak, debela cijena je plaćena. Spaljivanje Aleksandrijske biblioteke jedan je od najvećih zločina u ljudskoj istoriji čije su konsekvence nemjerljive. Ko zna – da sva ona znanja “grčkog genija” koja su bila pohranjena u njoj nisu uništena, mi bi danas možda već uveliko bili na susjednim planetama, iskorijenili bolesti a životni vijek bi nam bio ko zna koliko produžen. Nemoguće je procijeniti šta bi sve bilo postignuto na bazi onog što je čuvala u sebi Biblioteka. Tj. nemoguće je procjeniti razmjere Kirilovog zločinstva.
Pouka
Crkve, i pravoslavna i katolička, pametno bi uradile da pročešljaju svoj spisak “svetih”. U najmanju ruku bilo bi pistojno da manijake i zločince poput Kirila eliminišu sa spiska. A trebalo bi da porade i na suzbijanju sve veće poplave živih “Kirila”. Koji, poput sadašnjeg patrijarha SPC – prave inkarnacije aleksandrijskog sveca, nalazi za shodno da određuje šta treba pisati u udžbenicima (biologije npr.), kakavim jezikom se smije govoriti (pa bi zabranio rodno uravnotežen jezik), a nije mu strano ni anatemisanje (npr sa “jadnice” i “bijednice”) nesaglasnih, pa čak i otvorene prijetnje.
Sreća pa crkva danas nema neku veću moć, inače nije isključeno da bi i ovi sadašnji kirili poželjeli da državne sudove zamjene “svetom” inkvizicijom. Što bi rekao Niče: “Ne hriščanska ljubav, već srećna okolnost nemoći te ljubavi, sprječava današnje hrišćane da nas spaljuju.” Ako nas istorija išta može naučiti to je da je veoma pametno zadržati tu “ljubav” u sadašnjem stanju nemoći. To je jedna od važnih funkcija savremene države.
U mnogim zemljama, poput Irana na primjer, možemo vidjeti kako izgledaju savremene verzije “kirila”-ajatolaha i tragedija društava palih pod vlast sila mraka i beznađa. Iskustvo milenijumskog mraka koji je uslijedio nakon facinantnih Grka i Rimljana uči nas da emancipacija nije ireverzibilan proces – ziloti uvijek mogu odnijeti prevagu. Progres je ovisan o sposobnosti društva da ne dozvoli nekim novim “Kirilima” da pod plaštom “svetosti”, i silom mase neukih sljedbenika, uzmu stvar u svoje ruke. Ukoliko želimo da naše biblioteke ostanu nespaljene, nužan uslov je zadržati “Kirile” podalje od svjetovne moći.