Ali, takođe je tačno da će svako ometanje procesa disanja proizvesti
anksioznost. Svako ko je posmatrao može proceniti intenzitet
anksioznosti nastale zbog teškoća u disanju. U širem smislu, možemo
pretpostaviti da će svaka situacija koja ometa rad vitalnih funkcija
organizma proizvesti anksioznost. Teško se može reći da je disanje manje
važno za život organizma nego cirkulacija.
Veza između teškoća u disanju i anksioznosti je bila poznata i
Frojdu. U mojoj poslednjoj knjizi, Depresija i telo, citiram zapažanja
Ernesta Džonsa (Jones), Frojdovog biografa, koja pokazuje da je Frojd
bio toga svestan. “U pismu godinu dana kasnije, on (Frojd) takođe
primećuje da je anksioznost kao rezultat ometanja disanja — aktivnosti
koja nije imala psihičku proradu — mogla biti izraz neke nagomilane
tenzije.” Prevedeno sa tehničkog jezika psihoanalize, to znači da bi
nagomilavanje napetosti proizvelo ometanje disanja i izazvalo
anksioznost. Na nesreću, ni Frojd ni tradicionalna psihoanaliza se nisu
rukovodili tom idejom, što bi, da jesu, otvorilo put biološkom
razumevanju poremećaja ličnosti. Ta veza, koju je Rajh samostalno otkrio
i ispitao, postala je osnova njegovog terapeutskog pristupa i vodila je
ka bioenergetici.
Drugu ideju o prirodi anksioznosti dao je Rolo Mej (Rollo May), koji
je našao poreklo nemačke reči „anksioznost”, Angst, što znači „gušiti u
tesnacu”. Tesnac se može odnositi, na primer, na porođajni kanal kroz
koji je svako od nas prošao na svom putu ka nezavisnom postojanju. To
prolaženje može biti praćeno anksioznošću, pošto to za organizam
predstavlja prelaženje na samostalno disanje. Svaka teškoća koju
organizam sisara može imati u započinjanju samostalnog disanja bila bi
pretnja životu i proizvela bi fiziološko stanje anksioznosti. Ali,
tesnac se takođe može odnositi na vrat, uzan prolaz između glave i
ostatka tela, kroz koji prolazi vazduh do pluća a krv protiče u glavu.
Gušenje u tom području je takođe direktna pretnja životu i dovela bi do anksioznosti.
Imao sam prilike da posmatram dramatičan događaj spontanog gušenja i
da vidim intenzitet anksioznosti koji to proizvodi. To se desilo tokom
prve seanse sa jednom pacijentkinjom. Ležala je preko stolca za disanje i
pokušavala da diše dublje i punije. Iznenada, uspravila se potpuno
upaničena, rekavši prigušenim glasom „Ne mogu da dišem. Ne mogu da
dišem”. Uveravao sam je da će biti sve u redu i za manje od jednog
minuta prolomilo se duboko, snažno jecanje. Cim je počela da plače,
disanje joj je postalo ponovo lako. Bilo mi je jasno šta se desilo. Ne
sluteći emocionalno rasterećenje, ona je relaksirala grudni koš i
otvorila grlo, a kao rezultat toga došlo je do izbijanja snažnog impulsa
za plakanje. Taj impuls je proizašao iz duboke tuge zatvorene u njenim
grudima. Reagovala je, nesvesno pokušavajući da priguši impuls, a umesto
toga je ugušila svoje disanje.
U prvoj glavi sam pomenuo kako sam pod sličnim uslovima tokom
terapije sa Rajhom oslobodio vrisak iz svoga grla. Da sam tada pokušavao
da sprečim vrisak, siguran sam da bih počeo da se gušim i da bi to
dovelo do ozbiljne anksioznosti. Nakon rasterećenja plakanjem, koje je
trajalo neko vreme, disanje moje pacijentkinje je postalo dublje i
slobodnije nego pre toga.
Viđam mnogo pacijenata koji se guše od osećanja koja izbijaju kada
otvore grlo i kada im disanje postane dublje. Gušenje je uvek praćeno
anksioznošću. Ova zapažanja potkrepljuju Mejovu definiciju anksioznosti i
takođe pokazuju mehanizam kojim napetost u vratu i grlu ometa disanje,
što dovodi do stvaranja anksioznosti.
Sličan tip mišićnih napetosti smešten u dijafragmi i u predelu struka
može ozbiljno da ometa disanje, ograničavajući pokrete dijafragme. To
je potpunije dokumentovano radiološkim studijama. Dijafragma je glavni
respiratorni mišić i njena akcija je veoma podložna emocionalnim
stresovima. Na situaciju straha dijafragma reaguje grčenjem. Ako
zgrčenost postane hronična, stvorena je predispozicija za anksioznost.
Tu anksioznost sam nazvao anksioznost padanja i o njoj ću više govoriti
kasnije.
Dijafragma je smeštena tačno iznad drugog prolaza ili tesnaca —
struka. Taj prolaz povezuje grudi sa stomakom i karlicom. Impulsi
prolaze kroz taj tesnac u donji deo tela. Bilo koja prepreka u tom polju
prigušuje proticanje krvi i osećanja ka genitalnom aparatu i nogama,
stvarajući anksioznost, stvaranjem straha od padanja sa posledicom
zadržavanja daha.
Pitanje koje se postavlja jeste: koji impulsi su prigušeni u struku? Odgovor je, naravno, seksualni impulsi.
Deca uče da kontrolišu svoje seksualne impulse uvlačeći stomak i
podižući dijafragmu. Viktorijanske žene su postizale isti cilj oblačeći
korsete koji su stezali struk i ometali pokretanje dijafragme. Prema
tome, seksualna anksioznost je tesno povezana sa ometanjem disanja ili
recima Rolo Meja „gušenjem u tesnacu”.
Osnovna rajhovska pretpostavka je bila da je seksualna anksioznost prisutna kod svih neurotskih problema.
Mi smo u bioenergetici videli da se ta pretpostavka potvrđuje u
slučaju za slučajem. U ovo doba seksualnog napretka ne dolazi mnogo
pacijenata da se žali na seksualnu anksioznost. Međutim, seksualni
poremećaji su česta tegoba. Ono što leži iza tih problema je duboka
anksioznost, koje nismo svesni sve dok se napetost u predelu struka ne
smanji. Slično tome, mnogi pacijenti nisu svesni anksioznosti disanja.
Pacijentkinja koju sam ranije opisao nije bila svesna anksioznosti u
vezi disanja. Bila je u stanju da je sprečava da izađe na površinu ne
otvarajući dovoljno svoje grlo i ne dišući potpuno. Na isti način se
ljudi mogu braniti od seksualne anksioznosti, ne dopuštajući seksualnim
osećanjima da preplave karlicu. Stežući struk, oni mogu držati osećanje
ljubavi u srcu podalje od bilo kakve direktne veze sa uzbuđenjem u
genitalnom aparatu.
Njihova seksualna osećanja postaju ograničena na genitalije. To
odvajanje onda biva racionalizovano tvrdnjom da seks i treba da bude
odvojen od ljubavi.
Ponekad se dešava da se jaka seksualna osećanja, koja su potekla od
srca, razviju spontano, dok su odbrane izgleda ostale netaknute. To se
može desiti i u terapiji i van nje. U prvoj glavi sam pomenuo da pod
neuobičajenim uslovima čovek može „izaći iz svoje kože”.
Taj proboj energije i osećanja stvara transcendentalni doživljaj.
Odbrane se privremeno predaju, dopuštajući seksualnim osećanjima da
slobodno protiču i da dovedu do punog orgastičkog rasterećenja sa
intenzivnjim zadovoljstvom. U mnogim slučajevima, međutim, čovek
pokušava da priguši ta osećanja, pošto nije u stanju da napusti svoje
odbrane. Ako se to desi, on ili ona razvija jaku anksioznost, koju je
Rajh nazvao anksioznost orgazma.
Započeo sam ovo poglavlje, rekavši da odbrane služe da zaštite osobu
od anksioznosti. Zatim sam govorio o prirodi anksioznosti i odnosu
anksioznosti sa opažanjem nekih poremećaja normalnog funkcionisanja
tela; teškoćama disanja zbog „gušenja u tesnacu” i strahom od padanja.
Međutim, videli smo konačno da u odsustvu odbrana, ili kada one popuste,
nema anksioznosti, ima samo zadovoljstva. Moramo, prema tome,
zaključiti da je prisustvo odbrana ono što predodređuje osobu za
anksioznost, ili, drugim recima, ono što stvara uslove za anksioznost.
Kako odbrane operišu na ta dva očigledno kontradiktorna načina,
braneći od anksioznosti i u isto vreme gradeći osnovu za nju? Da bi se
dao odgovor, mora se shvatiti da se odbrambeni položaj ne razvija da bi
čuvao osobu od anksioznosti — to jest, njene svakodnevne funkcije — već
pre da bi je zaštitio od povreda, bilo od napada ili odbacivanja. Ako je
osoba bila predmet ponovljenih napada, ona će u budućnosti upraviti
odbrane prema njima. Isto to čine države sa vojnom organizacijom.
Vremenom i na ličnom i na nacionalnom nivou, održavanje odbrana postaje
deo života.
Međutim, postojanje odbrana održava i strah od napada, i tako čovek
oseća da je opravdano da dalje jača odbrambene položaje. Ali, odbrane
takođe zatvaraju čoveka, a konačni rezultat je da čovek postaje
zatvorenik svoje sopstvene odbrambene strukture. Ako ne čini napor da
izađe odatle, ostaće iza svojih zidova relativno oslobođen anksioznosti.
Opasnost se javlja — a anksioznost je signal za opasnost — samo kada
čovek pokuša da se otvori, da izađe ili napusti svoje odbrane. Opasnost
ne mora biti stvarna, i čovek može biti toga svestan. ali opasnost se
oseća kao i da je stvarna. Svaki pacijent koji se otvori ili napusti
odbrane primećuje: „osećam se ranjivo”. Naravno, on je ranjiv, svako je
od nas ranjiv, to je priroda života, ali se mi ne osećamo ranjivo
ukoliko se ne plašimo da će nas neko napasti. Svi smo mi smrtni, ali ne
osećamo da ćemo umreti ukoliko primetimo da nešto ozbiljno nije u redu
sa našim telom. U trenutku je u panici zatvara i pokušava da ponovo
uspostavi odbrane, doživeće vrlo jaku anksioznost.
Pogledajmo sada taj proces bioenergetski. Glavni kanali komunikacije
od srca prolaze kroz suženja u vratu i struku da bi dostigli periferne
tačke kontakta sa svetom.
Ako su ti kanali otvoreni, osoba je otvorena i njeno srce je otvoreno
prema svetu. Naše odbrane su podignute oko tih prolaza u tesnacu. Oni
ne prekidaju komunikaciju i kontakt u potpunosti, jer bi to vodilo
smrti. Dopuštaju samo ograničenu razmenu ili ograničen pristup. Dok je
čovek u tim granicama, oslobođen je anksioznosti. Ali, to je ograničen i
sputan stil; života. Svi mi hoćemo da budemo otvoreniji prema životu.
Ovde se bavimo nivoima ili intenzitetom osećanja.
Dokle god su osećanja koja otiču u okviru granica mišićnih napetosti,
neće biti anksioznosti. Anksioznost će se razviti kada snažnije
osećanje pokuša proboj i počne da se guši u panici. Panika čini da se
osoba skoro potpuno zatvori, ugrožavajući život organizma.
U tom smislu, svaki uspešan terapeutski manevar prvobitno dovodi do
osećanja anksioznosti. To objašnjava zašto se na razvoj anksioznosti u
terapiji često gleda kao na pozitivan znak. Osoba je prisiljena da
posmatra svoje odbrane objektivnije i olakšava proradu strahova na
psihičkom i mišićnom nivou. Napredovanje u terapiji karakteriše
povećanje osećanja, povećanje anksioznosti i, najzad, povećanje
zadovoljstva.
Te ideje o prirodi anksioznosti mogu se prikazati na slici koja
pokazuje proticanje osećanja od srca, kroz suženja, prema perifernim
organima tela. Na sledećoj slici vidi se da proticanje osećanja ide
paralelno sa proticanjem krvi, koje obezbeđuje kiseonik za održavanje
života i hranu za sve ćelije tela.
Glavni organi glave su mozak, čulni receptori, nos i usta. Osim kod
mozga, glavne funkcije tog dela tela su vezane za unošenje. Ruke to isto
čine. Kiseonik, hrana i senzorna stimulacija ulaze kroz glavu. Donji
deo stomaka i karlica su povezani sa otpuštanjem — odnosno eliminacijom i
seksualnim pražnjenjem. U bioenergetici noge posmatramo kao organ
otpuštanja energije, pošto one pokreću organizam i uzemljuju ga. Ta
polarnost u telesnom funkcionisanju je osnova za pretpostavku da je deo
tela na kome je glava uključen u proces koji vodi ka povećanom punjenju
energijom ili uzbuđenjem, dok je drugi kraj, takozvani repni, uključen u
proces koji vodi ka otpuštanju energije.Održavanje života ne zavisi
samo od stalnog snabdevanja energijom (hranom, kiseonikom i
stimulacijom) već i od otpuštanja odgovarajućeg iznosa energije.
Zdravlje je, naglasiću, stanje relativne ravnoteže sa izvesnom
količinom viška energije za razvoj i reproduktivne funkcije. Nedovoljno
unošenje vodi trošenju energetskih rezervi i usporava životne procese.
Kada je, s druge strane, nivo otpuštanja neodgovarajući, prva posledica
je stvaranje anksioznosti. To se ponekad dešava u terapiji kada se
poveća energija organizma ili uzbuđenje, kao posledica dubokog disanja, i
osoba ne može da se oslobodi tog uzbuđenja kroz emocionalno
rasterećenje, zbog inhibicija samoispoljavanju. Osoba će postati
nervozna i uznemirena, a to je stanje koje nestaje čim se postigne
efikasno oslobađanje, bilo kroz plakanje bilo kroz bes. Suočena sa
nesposobnošću da postigne takvo oslobađanje, osoba mora da prekine
disanje.
Za mnoge ljude anksioznost je samo privremeno stanje izazvano situacijom koja previše uznemirava telo.
Ljudi teže da ostanu u stanju relativne ravnoteže energije. Na
nesreću, energetski nivo tog stanja ravnoteže je relativno nizak, tako
da se mnogi ljudi žale na hroničan umor. Povećanjem energije riziku je
se da se izazove anksioznost, što prosečna osoba ne može da podnese bez
neke vrste terapeutske podrške. Ta podrška pomaže osobi da razume svoju
anksioznost i da je oslobodi uzbuđenja izražavajući osećanja. Kod ljudi
čije je samoizražavanje nesputano, energetski nivo se može održavati na
visokom nivou, što stvara vibrantno telo, živo i puno osećanja za život.
Takođe treba da se naglasi i sledeće. Život nije pasivna operacija.
Organizam treba da se otvori i posegne za nečim što želi da dobije. To
važi za kiseonik kao i za hranu. Kod deteta i funkcija disanja i
funkcija jedenja koriste isti fiziološki mehanizam — usisavanje. Beba
usisava vazduh u pluća na isti način na koji usisava mleko u usta i
sistem za varenje. I zbog toga sto obe funkcije koriste zajednički
mehanizam, poremećaj u jednoj od aktivnosti utiče i na drugu.
Pomislite šta se dešava sa detetom koje je prerano odbijeno od sise.
Većina dece ne prihvata voljno gubitak prvog voljenog objekta. Ona plaču
i traže dojku ustima i rukama. To je njihov način izražavanja ljubavi.
Pošto su frustrirani u tom pokušaju, postaju nemirni, imaju grčeve i
plaču od besa. Takvo detinje ponašanje obično izaziva majčinu ljutnju i
dete ubrzo shvata da se mora uzdržati od te želje. Ono to radi gušeći
impuls da traži i impuls da plače. Mišići vrata i grla postaju zgrčeni
da bi sprečili otvaranje i sprečili prodiranje impulsa. To utiče i na
disanje, jer zgrčeno grlo takođe sprečava prodiranje impulsa ka traženju
i usisavanju vazduha. O bliskoj vezi poremećaja u dojenju i disanju
diskutovalo se u knjizi Prava deteta od Margaret Rajbl (Ribble).
Koristio sam dojenje kao primer aktivnog procesa otvaranja i traženja
da se nešto unese u telo. Otvaranje i traženje su pokreti širenja
organizma prema izvoru energije ili zadovoljstva. O istoj akciji se radi
bilo da dete želi majku, igračku ili, kasnije kada odraste, voljenu
osobu. Nežan poljubac je slična akcija. Kada dete mora da sputa te
akcije ono uspostavlja odbrane na psihičkom i fizičkom nivou, kako bi
inhibiralo takve impulse. Vremenom te odbrane postaju strukturirane u
telu u formi hroničnih mišićnih napetosti, a u psihi kao karakterološki
stavovi. U isto vreme sećanja na to iskustvo su potisnuta i stvara se
ego ideal koji održava osobu iznad želje za kontaktom, intimnošću,
unošenjem nečega u sebe i ljubavlju.
U ovom primeru vidimo vezu između različitih nivoa ličnosti. Na
površini — tj. na ego nivou — odbrana ima formu ego ideala koji kaže da
„nije muški plakati” i negiranja — „ja to nikako neću”. Te odbrane su
blisko vezane sa mišićnom tenzijom u grlu i rukama koji koče impuls da
se otvori i posegne za onim što se želi. Na telesnom nivou pitanje nije u
tome da li je muški plakati. Kada su tenzije snažne, osobi je skoro
nemoguće da zaplače. Slične tenzije postoje u ramenima, što otežava
posezanje rukama za onim što se želi . Na dubljem emocionalnom nivou ima
potisnutih osećanja tuge, beznađa, besa i ljutnje, sa impulsima da se
grize, sa strahom i čežnjom. Sve to mora da bude prorađeno pre nego što
se srce te osobe može ponovo potpuno otvoriti.
Pa ipak, osoba nije mrtva; njeno srce čezne za ljubavlju, njena
osećanja hoće da se izraze, telo želi da bude slobodno. Ali, ako napravi
bilo koji snažan pokret u tom pravcu, odbrane guše impuls i guraju
osobu u anksioznost. U većini slučajeva ta anksioznost je tako ozbiljna
da se osoba povlači i zatvara, čak i kada to znači održavanje niskog
energetskog nivoa, održavanje želja na minimumu i života u zastoju.
Većina ljudi živi u strahu da bude potpuno živa.
Aleksandar Loven