Nije li pomalo licemjerno da se baš ti
pojedinci usude propovijedati kako je nečije mišljenje potpuno
irelevantno za njihovo postojanje, naravno samo ako nije na jednakoj
valnoj duljini kao njihovo!?
Ako je doista tako upućujem im javni
apel da pogase svoj „blog je k’o dupe, …“ i povuku se u kuteve
anonimnosti gdje nikoga neće zanimati ni njihovo narativno mišljenje o
mišljenju.
Tu bih zapravo trebala završiti ovu
kolumnu jer su ove rečenice savršeno sažele sve što sam za ovaj tjedan
htjela napisati, no kakav bi svijet bio kad se ne bi mogli izražavati?
Kakva bi bila kvaliteta komunikacije ako
bi sve uvijek bilo zapakirano u lijepe riječi dok se iza leđa drži figa
u džepu? Kako bi mogli razlikovati što je dobro, ako ne znamo što je
loše?
Meni je zapravo super što svatko ima
mišljenje jer lakše odlučujem s kakvim ljudima se želim okružiti, a
sviđaju li se moje traperice i moje odluke me ionako ne zanima.
U startu treba napraviti distinkciju između mišljenja i savjeta. E savjeti su zajebana stvar.
Moje mišljenje je da su savjeti naputci
za bolje ili lošije odluke od strane druge osobe jer prva osoba nije u
stanju samostalno odlučivati. Mišljenje je „samo“ rečenica koja
razlikuje lijevo i desno, dobro i loše, crno i bijelo.
Idealno kreirano mišljenje je ono koje pronađe svoje nijanse sive.
Problem nastaje kad osoba smatra da je
nečije mišljenje ujedno i savjet te nakon određenog vremena otupi i više
ne zna što je što. Savjete ne pitam ako ih doista nisam spremna
saslušati, a kasnije sama sa sobom odlučiti u kojem smjeru idem.
Također, savjete koje smatram potencijalnim korakom naprijed ne dijelim
ako me nitko ne pita. Na mom blogu mogu se pronaći savjeti o fokusiranju na život
ili o proaktivnosti. Savjeti nisu nužno pisani za Mariju iz Dugog Sela,
oni su pisani za – mene. Jer meni je moj blog moje utočiste na koje ću
se vraćati, a ako nekome nešto od napisano pomogne super, ako mu ne
pomogne ili ima svoju filozofiju i to je super. Ako ima svoje mišljenje
koje želi podijeliti sa mnom ili svijetom ističući da sam možda u krivu i
to je super, neka napiše.
Najgore mi je kad otvaraju blogove, pišu
kolumne i onda očekuju da se svi slažu s njima, da klimaju glavom i
stavljaju srca u komentarima. Ako se pojavi netko tko se ne slaže s
takvima onda se oni proglase hejterima pa se pišu tekstovi posvećeni toj
šačici ljudi.
Razlika je između mišljenja i savjeta, ali i između konstruktivne kritike, kritike i govora mržnje.
Što se tiče definicije hejtera, takvih
sam više imala u stvarnom životu, a nazivale su se prijateljicama dok
sam bila na istoj razini s njima, kad sam počela raditi za sebe onda
valjda više nisam bila dostojna njihovog društva. I tu ću se potpuno
složiti s njima.
Jer ako se ne uvjeriš u to tko doista
stoji uz tebe, tko ti je pravi prijatelj; ako ne naučiš čuti sva
mišljenja, a poslušati samo ono od čega rasteš reci mi kako ćeš u
svijetu buke pronaći svoju tišinu?