Svi ste čuli za Amira Reku. Da podsjetim, one koji ne znaju. Oni koji su
čuli, a zaboravili, e takvih nema. Jer, Amir Reko iz sela Gudelj kod Goražda
bivši je oficir JNA, koji je spasio 45 srpskih civila iz sela Bučje od sigurne
smrti. On je to učinio samo tri dana nakon što mu je srpska strana u kući
spalila majku i nekoliko članova porodice. Eto, oficir u eri ratnih zločinaca.
Nema
zemlje za Ljude
I dok nacionalistička rulja u suludom
verbalnom piru slavi Ratka Mladića, Slobodana Praljka, Juku Prazinu, brani
njihove «tekovine», identifikuje se sa njima čak, nekako skrajnut od svijeta
živi taj Amir Reko. Ta LJUDINA, koja je svojim oficirskim stavom, naredbom i
humanošću spasila seljane Bučja te ‘92. sigurne smrti. Njih 45 Srba i nešto
Bošnjaka.
Među podređenim bilo je vojnika kojima je
srpska strana, kao i Reki pobila članove porodica. Krv bi pala. I koliko se god
neslagali sa Rekom, poslušali su ga. Nadređeni se sluša. A, nadređeni je mjesto
osvete, zločina, mjesto pogroma, izabrao humanost. Spasio je ljude. Spasio je
ljudske živote. Spasio je sebi i svojim vojnicima obraz i čast.
I koja je nagrada za ljudskost? Ovdje na
Balkanu, gdje su heroji ratni zločinci, nagrada je anonimnost. Pa je tako taj
Amir Reko od strane pojedinih bošnjačkih krugova bio tretiran kao izdajnik, a
većina Srba i Hrvata četvrt vijeka nisu ni čuli za njega. I namjesto da dobije
svoju ulicu, trg, namjesto da se po njemu zove neko udruženje, da mu za života
podignu spomenik, država i mi sa njom smo se odrekli tog našeg heroja. Odrekli
i vješto zaboravili.
A, Amir je otišao daleko na sjever, sa
porodicom. U Dansku. U izbjeglištvo.
Kako je sam skromno govorio, nije on uradio
nikakvo herojsko djelo. Tako je bio vaspitan, tako odgajan i tako usmjeren.
Kakvi fatalni nedostaci, za kazan zla u kome živimo!
I drugi pot u životu, Reko je pokazao koliki
je heroj kada se iz Danske vratio u BiH, kao privrednik, biznismen, čovjek
materijalno, duhovno i etički situiran, koji pokušava pomoći ruiniranoj zemlji
i zapuštenom narodu. U ratu čašću i ljudskošću, u miru nadom i poslom.
Ljudina
godina koje su pojeli skakavci sa nama
Ali, ima jedna druga stvar. Kraj je godine.
Prošlo je četvrt vijeka od kraja rata (ili mi samo mislimo da je tako). Kako
god. U silnim izborima za ličnost godine, za ovo i ono, za privrednike,
ministre, missice, uznike, sportiste, paćenike i plaćenike, za «moje i tvoje»,
za dođeš mi i dođem ti, za poete političke i pizde od političara, niko da se
sjeti Amira Reke, pa da mu titulu čovjeka godine i ljudine decenije dodijeli.
A, kad čovjek pogleda, i ne treba taj časni
oficir biti u društvu kojekavih političkih starletana i inih ljudskih
marginalaca.
Pa ipak, ako bi kakav objektivan sud, koji
nadilazi balkansku žabokrečinu dodjeljivao priznanje za ličnost decenije baš u
ovoj godini, Reko ga zaslužuje. Za sve naše zaboravljene tihe humane junake
kojih ima oko nas ako bolje pogledamo i kao vakcina protiv povampirenih
nacionalista i antiheroja.
Ovo je mala i kratka lista za sve ono što je
Amir Reko i još više za ono što on i njegova ljudskost mogu i moraju da znače
ovoj zemlji, ali i zemljama oko ove zemlje. Za sve ono što nismo, a trebali bi
da budemo.
Zašto
je Amir Reko ličnost decenije?
-Zato što je u godini ratnih zločinaca, i
dalje ratni heroj.
-Zato što je odbio ratnu i izvršio ljudsku
dužnost.
-Zato što je oprostio, uzdigao se iznad bola i
osvete u svojoj ličnoj tragediji.
-Zato što tvrdi da nije heroj.
-Zato što se u društvu antiheroja Amir kao
Feniks ponovo uzdiže i uništava ih dobrotom.
-Zato što je nakon rata napustio BIH, uspio u
životu, pa se herojski vratio, da pomogne zemlji da i ona uspije u životu.
-Zato što taj i takav nije digao ruke od
Balkana, nego hrabro ide po njemu i propagira ljudskost na svakom ćošku ovih
naših vjetrometina.
-Zato što je 45 civila preživjelo i svjedočilo
ljudskosti.
-Zato što je penicilin za sve nacionaliste sa
militarističkom neljudskom doktrinom.
-Zato što je razdvojio oficire od bandita i
zločinaca.
-Zato što je odbranio svoju čast i zato što je
LJUDSKO blago moje domovine.
-Zato što je uspio da mu se poklone Bošnjaci,
Hrvati i Srbi od Goražda do Beograda i Zagreba.
-Zato što je natjerao sve njih da se osjećaju
kao ljudi.
-Zato što nije izabrao osvetu.
-Zato što njegovo ime treba da nose ulice i
trgovi diljem Balkana, jednako kao što mu je ime urezano u srcima preživjelih.
-U inat onima koji misle kako je sve ovo premalo
da bude ličnost jedne decenije.
-Zato što pomen njegovog imena ništi Mladića i
Praljka.
– Zato što je sa pogrešne strane straha i
prave strane istine.
“Moju
baku u Drugom svjetkom ratu spasio je Srbin, mene je spasio Srbin, moja majka
okupljala je susjede i Bošnjake i Srbe, a ubijena je od zločinaca. Ali za to
nije kriv čitav srpski narod. Sjetio sam se nje…uvijek bi mi govorila ‘Amire,
budi to što jesi, onakav kakvim te tvoja majka odgojila. Nisam nikakav heroj, samo sam bio čovjek“,
zaključuje onomad Amir Reko svoju životnu priču za Deutsche Welle.
-Zato što je ČOVJEK, e zato najviše!
Jesmo li svi mi spremni pronaći u sebi toga
Amira Reku? Jesmo li spremni konačno vojničke čizme zamijeniti patikama mira?
Hoćemo li, nakon zakopavanja aveti prošlosti u novu godinu ući barem malo kao
ljudi?
Ratan priča jednog oficira koji se ponio kao
čovjek i koji je namjesto smrti i zločina izabrao život i oprost trebala bi nas
barem malo izmjestiti sa utabanih nacionalističkih autostrada. Ako nam ni ovo
nije dovoljno, ne zaslužujemo se zvati Amirovim imenom.
A, on se zove čovjek.