Ambos kaže da ga presuda ‘šestorki’ s obzirom na obrazloženje i visinu kazne nije iznenadila.
“Ona
potvrđuje dosadašnje presude, osobito ono što se tiče “udruženog
zločinačkog pothvata”, koji je Vijeće preuzelo i potvrdilo, dakle taj
“joint criminal enterprise”. A kod određivanja visine kazne postoji
velika sloboda sudaca, kao i u nacionalnom pravu. Činjenica da su neki
prigovori prihvaćeni u žalbenom postupku ne mora se nužno odraziti na
visinu pojedinih kazni”, kazao je Ambos.
Začudile su ga, kaže, burne reakcije onih koji u presudi vide osudu Hrvatske za ratne zločine u Bosni i Hercegovini.
“Čudno
je da su te burne reakcije uvijek iste. Tjedan dana ranije smo imali
takve reakcije u Srbiji i srpskom dijelu Bosne i Hercegovine zbog
Mladića, sad to imamo u Hrvatskoj. To je već postalo gotovo standardni
ritual. Da ljudi u tim zemljama, njihove vlade i političari – u ovom
slučaju svih političkih stranaka – odbacuju te presude. Ovdje se,
naravno, ne radi o odgovornosti Hrvatske, to nije bio međunarodno-pravni
postupak pred Međunarodnim sudom.
Radi se o individualnoj
odgovornosti optuženih. Da se kaže postojao je “zločinački pothvat”
etničkog čišćenja dijela Bosne i Hercegovine na koji Hrvatska ima
pretenzije, to je figura koju Međunarodni tribunal ICTY upotrebljava već
20 godina, od suđenja Tadiću. To, dakle, nije ništa posebno”, smatra
Ambos, inače profesor kaznenog procesnog prava i međunarodnog kaznenog
prava na Sveučilištu Georga Augusta u Göttingenu.
Nema straha od zahtjeva za obeštećenjem
Presuda
ne utvrđuje odgovornost države Hrvatske pa prema tome, tvrdi Ambos, pa
Hrvatska ne bi trebala strahovati od zahtjeva za obeštećenjem kao i
zahtjeva BiH za plaćanjem ratne odštete.
“Pretpostavka za bilo
kakve zahtjeve za odštetom od države Hrvatske bilo bi utvrđivanje
odgovornosti države, “state responsibility”. Ali, to uopće nije zadaća
Tribunala za bivšu Jugoslaviju. Tu bi morao neki sud za međunarodno
pravo kao što je Međunarodni sud donijeti odluku. To se može zahtijevati
i na nacionalnim sudovima. Mi smo ovdje u Njemačkoj imali postupke pred
Saveznim upravnim sudom. Ali, to su sasvim drukčiji postupci. U ovoj
raspravi se, nažalost, miješaju stvari koje nemaju veze jedna s drugom”,
kazao je Ambos u razgovoru za Deutsche Welle.
Na koncu, neizbježno je bilo i pitanje o samoubojstvu Slobodana Praljka.
“I tu najprije moramo krenuti od onoga što se stvarno dogodilo. Imali smo već u Nürnbergu slučaj gospodina Göringa.
To
je samostalna odluka svakog čovjeka da si oduzme život. A gospodin
Praljak je odlučio da ne može živjeti s tom sramotom, potvrdom
prvostupanjske presude. Naravno da se mora postaviti pitanje kako je
otrov mogao dospjeti u sudnicu ili u zatvor u Scheveningenu uza sve
mjere sigurnosti. Ali, sada Nizozemci provode istragu, ne može se reći
da ona nije neovisna. No i tu smatram da je krivo za to odmah optuživati
tribunal. Jer, temeljna odluka je bila odluka optuženog da se ubije.
Naime,
on ne bi još dugo morao ostati u zatvoru. Možda bi se trebalo prije
pozabaviti psihologijom gospodina Praljka. Ja sam sudjelovao u procesu
vođenom protiv Gotovine. Vojnici često imaju vrlo izražen osjećaj časti i
jednostavno ne mogu s tim živjeti. Ali, sve su to individualni
čimbenici”, zaključio je njemački pravni stručnjak.