Od 14. avgusta 1992. do kraja aprila 1994., Jadranko Prlić, kao
predsjednik HVO-a, a zatim predsjednik vlade Hrvatske Republike
Herceg-Bosne, imao je velike ovlasti de jure i de facto u koordinaciji i
rukovođenju radom HVO-a i Vlade. Pored ostalog, imao je
ovlasti u
vezi sa zatočeničkim centrima HVO-a, konkretno, ovlast za njihovo
otvaranje i zatvaranje. Najzad, on je igrao ključnu ulogu u odnosima
između HVO-a Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne i Vlade
Hrvatske. Upravo radeći na tim funkcijama, Jadranko Prlić je izradio
ultimatume iz januara i aprila 1993. godine, upućene Armiji BiH, kojima
se od nje traži da se na teritoriji HercegBosne potčini HVO-u.
Posljedica tih ultimatuma bile su već pomenute vojne operacije u
opštinama Gornji Vakuf, Prozor i Jablanica, u okviru kojih su počinjeni
brojni zločini nad muslimanskim stanovništvom. Vijeće je uvjereno da je
Jadranko Prlić značajno doprinio ostvarenju tog plana u tim opštinama,
tako što je planirao, omogućavao i ohrabrivao zločine koje su počinili
pripadnici HVO-a.
Pored toga, Jadranko Prlić je odobravao hapšenje i
zatočavanje koje je HVO u Mostaru sprovodio od 9. maja 1993., i svjesno
je zatvarao oči pred akcijama etničkog čišćenja koje su se sa sve više
nasilja izvodile tokom ljeta 1993. u Mostaru. Dana 30. juna 1993.
Jadranko Prlić je Hrvate ponovo pozvao na oružje protiv Muslimana i
prihvatio je masovno zatočavanje Muslimana, koje je HVO simultano i
sistematski vršio u više opština koje je rukovodstvo Hrvatske Zajednice
(kasnije Republike) Herceg-Bosne smatralo hrvatskima.
Jadranko Prlić
je podržavao opsadu istočnog Mostara koju je sproveo HVO. Dok je
muslimansko stanovništvo pod opsadom živjelo u strašnim uslovima, pod
stalnom vatrom i granatiranjem HVO-a, Jadranko Prlić je lično doprinio
blokiranju dostave humanitarne
pomoći u taj sektor grada, i to mjesecima.
Jadranko
Prlić je, osim toga, znao za brojne zločine koje su počinili pripadnici
oružanih snaga Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne.
Tako je znao i za teške uslove u kojima su Muslimani, uhapšeni od strane
HVO-a, držani u zatočeništvu u zatvorima u Dretelju, Gabeli i na
Heliodromu. Unatoč tome, opravdavao je zatočavanje muslimanskih civila i
poricao stvarnost njihovog položaja. Jadranko Prlić je dakle prihvatao i
ohrabrivao te uslove krajnje nesigurnosti, kao i loše postupanje sa
zatočenicima u više HVO-ovih zatočeničkih centara. Takođe, bio je
informisan o korištenju zatočenika sa Heliodroma i iz Vojna na frontu,
kao i o fizičkom zlostavljanju tih zatočenika za vrijeme rada na liniji
fronta ili kad su ih koristili kao živi štit. Zbog toga što nije inte
venisao iako je za to imao mogućnost, i ostao na vlasti iako je znao za
počinjene zločine, Vijeće smatra da je jedini razumno moguć zaključak
taj da je Jadranko Prlić omogućio i prihvatio da se čine zločini protiv
Muslimana, u sklopu njihovog sistematskog zatočavanja od strane HVO-a.
Jadranko
Prlić je podržavao i politiku protjerivanja zatočenih Muslimana i
njihovih porodica, preko Hrvatske u treće zemlje, i učestvovao je u
takoreći simultanom iseljavanju Hrvata iz srednje Bosne sa ciljem da se
oni nasele na teritorije koje je svojatala Herceg-Bosna. Vijeće
ocjenjuje da je jedini razumni zaključak koji se može izvesti taj da je
Jadranko Prlić posjedovao namjeru da muslimansko stanovništvo iseli sa
teritorije koju je svojatala Herceg-Bosna, kako bi onamo naselio Hrvate
iz srednje Bosne.
Većina članova Vijeća – ja se ne slažem s
oblikom odgovornosti – uvjerena je van razumne sumnje da je Jadranko
Prlić značajno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu i da je bio
jedan od njegovih glavnih članova. Osim toga, iz njegovog doprinosa
proizlazi
da je on posjedovao namjeru da ostvari zajednički zločinački cilj
protjerivanja muslimanskog stanovništva i da se čine pomenuti zločini
kako bi se taj cilj sproveo. Vijeće pored toga ocjenjuje da je Jadranko
Prlić, na osnovi svog učešća u ostvarivanju zajedničkog zločinačkog
cilja i svojih saznanja o činjenicama, razumno mogao predvidjeti
počinjenje krivičnih djela ubistva i seksualnog zlostavljanja tokom
akcija deložiranja Muslimana iz zapadnog Mostara, djela krađe činjena
tokom akcija protjerivanja stanovništva u Gornjem Vakufu, Jablanici i
zapadnom Mostaru, ubistva u sklopu zatočenja u Sovićima, kao i rušenje
dviju džamija u Sovićima i Doljanima. On je prihvatio i preuzeo rizik da
bi ti zločini mogli biti počinjeni.
Bruno Stojić
U
periodu od 3. jula 1993. do 15. novembra 1993., Bruno Stojić je, kao
načelnik Odjela obrane, imao velike ovlasti de jure i de facto nad
većinom sastavnica oružanih snaga i vojne policije Zajednice (kasnije
Republike) Herceg-Bosne. U tom svojstvu je imao komandu i vršio
efektivnu kontrolu nad oružanim snagama HVO-a, kao i nad vojnom
policijom, konkretno, tako što je donosio odluke o vojnim operacijama,
obezbjeđivao njihovo izvršenje putem komandnog lanca i izdavao naređenja
načelniku Uprave vojne policije, uključujući naređenja neposredno
povezana s operacijama na terenu. Bruno Stojić je učestvovao i u razradi
politike odbrane Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne,
kao učesnik brojnih sudbinskih sastanaka HVO-a. Kao predstavnik HVO-a
učestvovao je i u mirovnim pregovorima najvišeg nivoa.
U okviru
svojih funkcija, Bruno Stojić je omogućio izvođenje vojnih operacija
HVO-a u Gornjem Vakufu u januaru 1993. godine. Učestvovao je u
planiranju vojnih operacija HVO-a u Mostaru 9. maja 1993. i u danima
poslije toga. Učestvovao je u organizaciji i
izvođenju kampanja
deložiranja Muslimana u zapadnom Mostaru u ljetu 1993. godine. Najzad,
učestvovao je u planiranju vojnih operacija u Varešu u oktobru 1993., a
time i u brojnim zločinima počinjenim u sklopu tih operacija. Bruno
Stojić je bio informisan o zločinima koje je HVO počinio tokom vojnih
operacija u Gornjem Vakufu u januaru 1993. i Jablanici u aprilu 1993., o
deložiranju
muslimanskog stanovništva u julu 1993. u Čapljini, o
granatiranju i napadima na članove međunarodnih organizacija, kao i o
lošim životnim uslovima muslimanskog stanovništva u istočnom Mostaru.
Takođe,
bio je informisan o činjenici da Muslimani zatočeni od strane HVO-a u
zatvorima u Ljubuškom, Dretelju, Gabeli i na Heliodromu nisu držani u
uslovima u skladu s međunarodnim pravom. Bruno Stojić je unatoč tome
nastavio da vrši efektivnu kontrolu nad oružanim
snagama i vojnom
policijom tokom cijelog trajanja svog mandata načelnika Odjela obrane.
Pored toga, Bruno Stojić nije ulagao ozbiljnije napore da se stane u
kraj činjenju zločina, iako je imao potrebne ovlasti i to mu je bila
dužnost. Istovremeno, pokušavao je da porekne svoju odgovornost pred
predstavnicima međunarodnih organizacija. Vijeće je ocijenilo da je
jedini zaključak koji se može izvesti taj da je Bruno Stojić prihvatio
činjenje tih krivičnih djela.
Većina članova Vijeća, koje nije
jednoglasno u vezi s oblikom odgovornosti, uvjerena je van razumne
sumnje da je Bruno Stojić značajno doprinio udruženom zločinačkom
poduhvatu, tako što je vršio kontrolu nad oružanim snagama i djelovao
kao veza između njih i Vlade. Osim toga, iz njegovog doprinosa proizlazi
da je on posjedovao namjeru da ostvari zajednički zločinački cilj
protjerivanja muslimanskog stanovništva i počinjenja već pomenutih
krivičnih djela kako bi se taj cilj sproveo. Vijeće pored toga ocjenjuje
da je Bruno Stojić, na osnovi svog doprinosa ostvarivanju zajedničkog
zločinačkog cilja i svojih saznanja o činjenicama, razumno mogao
predvidjeti djela
seksualnog zlostavljanja počinjena tokom operacija
deložiranja Muslimana iz zapadnog Mostara, kao i djela krađe počinjena
tokom operacija deložiranja u Gornjem Vakufu u januaru 1993., te u
opštini Mostar počevši od maja 1993. godine. On je prihvatio i preuzeo
rizik da bi ti zločini mogli biti počinjeni.
Slobodan Praljak
U
periodu od jeseni 1992. do 9. novembra 1993., Slobodan Praljak je imao
velike ovlasti, prvo de facto, a zatim i de jure i de facto, nad
oružanim snagama i vojnom policijom HVO-a. Naime, od jeseni 1992. do 24.
jula 1993., Slobodan Praljak, koji je tada imao funkcije u Ministarstvu
obrane Hrvatske, rukovodio je oružanim snagama HVO-a, konkretno, tako
što je preuzimao komandovanje izvjesnim operacijama, izdavao naređenja
jedinicama i primao izvještaje komandanata sa terena, kao predstavnik
HVO-a učestvovao u nastojanjima da se uspostavi zajedničko komandovanje s
Armijom BiH, te komandujući izvjesnim jedinicama vojne policije HVO-a.
On je imao i ulogu posrednika u smirivanju napetosti između raznih
elemenata oružanih snaga HVO-a. Zatim, od 24. jula 1993. do 9. novembra
1993., Slobodan Praljak, kao zapovjednik Glavnog stožera HVO-a,
posjedovao je komandne ovlasti i vršio efektivnu kontrolu nad svim
sastavnicama oružanih snaga HVO-a. U tom svojstvu je donosio odluke o
vojnim operacijama i obezbjeđivao njihovo izvršenje putem komandnog
lanca.
Slobodan Praljak je tako planirao, omogućavao i dobijao
informacije o vojnim operacijama HVO-a u Gornjem Vakufu oko 18. januara
1993. Planirao je i rukovodio vojnim operacijama HVO-a u opštini Prozor
koje su počele 24. jula 1993. Učestvovao je u rukovođenju i planiranju
operacija HVO-a u opštini Mostar od jula do početka novembra 1993.,
uključujući i operaciju od 8. novembra 1993. koja je dovela do rušenja
Starog mosta u Mostaru. Najzad, učestvovao je u planiranju i rukovođenju
operacijama HVO-a u Varešu u oktobru 1993. Time je učestvovao i u
zločinima počinjenim u sklopu tih operacija.
Pored toga, Slobodan
Praljak je bio informisan o tome da pripadnici oružanih snaga HVO-a
premještaju i zatočavaju muslimansko stanovništvo Prozora u periodu od
jula do avgusta 1993. Znao je da će u opštini Mostar biti počinjeni
zločini, konkretno, znao je za
rušenje zgrada u istočnom Mostaru
(uključujući džamije i Stari most), za ubistva, ranjavanje i napade na
članove međunarodnih organizacija. On je omogućio ubistva Muslimana koji
nisu pripadali nikakvim oružanim snagama, kao i uništavanje imovine u
Stupnom
Dolu u oktobru 1993. godine. Slobodan Praljak je unatoč tome nastavio
obavljati svoje funkcije sve do 9. novembra 1993. Takođe, nije ulagao
ozbiljnije napore da se stane u kraj zločinima koje su činile oružane
snage HVO-a. Naprotiv, poricao je zločine počinjene nad Muslimanima i
omogućio nepreduzimanje krivičnog gonjenja počinilaca tih zločina.
Slobodan Praljak je posebno doprinio nastojanjima HVO-a u sakrivanju
odgovornosti HVO-a za zločine u Stupnom Dolu.
Pored toga, Slobodan
Praljak je djelovao i kao posrednik između Hrvatske i HVO-a, a sa
ciljem ostvarivanja zločinačkog cilja navedenog poduhvata. Naime,
zahvaljujući svojim funkcijama u hrvatskoj vladi i u HVO-u, bila mu je
poznata politika najviših hrvatskih rukovodilaca prema Herceg-Bosni, za
koju se i sam pokazao spremnim da je ostvaruje. U tom okviru, Slobodan
Praljak je naređenja, poruke i uputstva hrvatskih rukovodilaca prenosio
rukovodiocima Herceg-Bosne i učestvovao u pribavljanju vojne podrške iz
Hrvatske za oružane snage HVO-a.
Većina članova Vijeća, koje nije
jednoglasno u vezi s oblikom odgovornosti, uvjerena je van razumne
sumnje da je Slobodan Praljak značajno doprinio udruženom zločinačkom
poduhvatu. Osim toga, iz njegovog doprinosa proizlazi da je on
posjedovao namjeru da ostvari zajednički zločinački cilj protjerivanja
muslimanskog stanovništva i da se čine pomenuti zločini kako bi se taj
cilj sproveo. Vijeće pored toga ocjenjuje da je Slobodan Praljak, na
osnovi svog doprinosa ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja i
svojih saznanja o činjenicama, razumno mogao predvidjeti da će, tokom
operacija deložiranja u Gornjem Vakufu u januaru 1993. i tokom operacije
HVO-a u Raštanima u avgustu 1993., biti počinjena djela krađe, no
prihvatio je i preuzeo rizik da bi ti zločini mogli biti počinjeni.
Milivoj Petković
Od
14. aprila 1992. do 26. aprila 1994., Milivoj Petković je imao velike
ovlasti u rukovođenju i komandovanju svim sastavnicama oružanih snaga
HVO-a, prvo kao načelnik Glavnog stožera HVO-a, do 24. jula 1993., a
zatim kao zamjenik tog stožera do 26. aprila 1994. godine. Milivoj
Petković je predstavljao i angažovao HVO u mirovnim pregovorima, te
izdavao zapovijesti za prekid vatre. Najzad, on je prenosio zapovijesti i
odluke političkih i izvršnih organa Hrvatske zajednice (kasnije
Republike) Herceg-Bosne koje je dobijao posredstvom načelnika Odjela
obrane, Brune Stojića, i starao se za informisanje političkih organa o
vojnoj situaciji na terenu.
Milivoj Petković je planirao i
omogućio vojne operacije u opštini Gornji Vakuf u januaru 1993. On je
planirao je i rukovodio vojnim operacijama u opštini Jablanica u aprilu
1993., onemogućio međunarodnim posmatračima pristup selima Sovići i
Doljani, i koordinirao preseljenje civila u Gornji Vakuf. Rukovodio je
vojnim operacijama u opštini Prozor u aprilu i junu 1993. i planirao
operacije u julu i avgustu 1993. godine. Učestvovao je u planiranju
granatiranja istočnog Mostara, blokirao pristup humanitarnim konvojima
za
muslimansko stanovništvo istočnog Mostara, planirao vojnu ofenzivu
na stari dio grada Mostara, uključujući i onu od 8. novembra 1993. koja
je dovela do rušenja Starog mosta u Mostaru. Dana 30. juna 1993.,
naredio je hapšenje muškaraca koji nisu pripadali oružanim
snagama u
opštinama Mostar, Stolac i Čapljina. Planirao je vojne operacije na
Vareš u oktobru 1993. i učestvovao u sprovođenju fingirane istrage o
događajima u Stupnom Dolu i fiktivnih sankcija protiv Ivice Rajića. Time
je učestvovao i u zločinima počinjenim u sklopu tih operacija.
Milivoj
Petković je znao da su brojni Muslimani zatočeni u zatočeničkim
centrima HVO-a, on je naredio i odobrio slanje zatočenika sa Heliodroma i
iz logora Vitina-Otok na rad na liniju fronta.
Milivoj Petković
je unatoč tome nastavio vršiti efektivnu kontrolu nad oružanim snagama
sve do aprila 1994., iako je znao da su njihovi pripadnici činili i da
čine krivična djela. Milivoj Petković je nastavio rukovoditi i vršiti
kontrolu nad jedinicama HVO-a – među kojima Kažnjeničkom bojnom, njenim
antiterorističkim grupama i pukovnijom Bruno Bušić – iako je znao da su
one počinile brojne zločine. I dalje ih angažujući na bojištu, odnosno,
ne preduzimajući nikakve mjere kako bi se izbjeglo činjenje novih
zločina, on je ohrabrivao počinjenje novih krivičnih djela.
Većina
članova Vijeća, koje nije jednoglasno u vezi s oblikom odgovornosti,
uvjerena je van razumne sumnje da je Milivoj Petković značajno doprinio
udruženom zločinačkom poduhvatu. Osim toga, iz njegovog doprinosa
proizlazi da je on posjedovao namjeru da ostvari zajednički zločinački
cilj protjerivanja muslimanskog stanovništva i da se čine pomenuti
zločini kako bi se taj cilj sproveo. Vijeće pored toga ocjenjuje da je
Milivoj Petković, na osnovi svog doprinosa ostvarivanju zajedničkog
zločinačkog cilja i svojih saznanja o činjenicama, razumno mogao
predvidjeti djela seksualnog zlostavljanja činjena tokom operacija
deložiranja muslimanskog stanovništva iz zapadnog Mostara u periodu od
juna 1993. do februara 1994. i tokom vojnih operacija u Varešu krajem
oktobra 1993., djela krađe počinjena tokom operacija deložiranja u
opštini Gornji Vakuf u januaru
1993., u opštini Jablanica u aprilu
1993., u opštini Mostar od juna do februara 1994., tokom vojnih
operacija u Varešu krajem oktobra 1993., kao i rušenje džamija u
Sovićima i Doljanima tokom operacija u opštini Jablanica u aprilu 1993.
On je prihvatio i preuzeo rizik da bi ti zločini mogli biti počinjeni.
Valentin Ćorić
U
periodu od juna 1992. do 10. novembra 1993. Valentin Ćorić je u svom
svojstvu načelnika Uprave vojne policije imao velike ovlasti de iure i
de facto nad svim jedinicama Vojne policije u HVO-u. Konkretno, Valentin
Ćorić je rukovodio i komandovao jedinicama
Vojne policije i imao je
nadležnost nad njihovim predpočinjavanjem u borbenim akcijama. Imao je
ovlasti da učestvuje u borbi protiv kriminala u HVO-u. Bio je nadležan
za kontrolisanje protoka osoba i roba na teritoriji Herceg-Bosne, pa
tako i konvoja s humanitarnom pomoći. I konačno, raspolagao je važnim
ovlastima nad funkcionisanjem mreže zatočeničkih centara HVO-a. Od
trenutka kada je Valentin Ćorić 10. novembra 1993. imenovan za ministra
unutarnjih poslova, bio je i dalje u mogućnosti da se bori protiv
kriminaliteta u HVO-u i u dodatnoj je mjeri bio nadležan za
kontrolisanje slobode kretanja osoba i roba na teritoriji Herceg-Bosne,
pa tako i konvoja s humanitarnom pomoći.
U okviru svojih funkcija
Valentin Ćorić je svjesno angažovao jedinice Vojne policije u
operacijama deložiranja u opštini Gornji Vakuf u januaru 1993.,
opštinama Stolac i Čapljina tokom ljeta 1993., te u Mostaru u razdoblju
od maja do oktobra 1993. Time je omogućio hapšenje i potom zatočavanje
Muslimana u tim opštinama i doprinio počinjenju za vrijeme tih operacija
zločina koje sam već opisao.
Valentin Ćorić je do 10. novembra
1993. igrao ključnu ulogu u funkcionisanju mreže zatočeničkih centara
HVO-a. Doprinio je držanju hiljada Muslimana u zatočeništvu pod teškim
uslovima, tokom kojeg su ti ljudi premlaćivani, zlostavljani i
ponižavani.
Redovno je nalagao ili dopuštao da se oni koriste za
obavljanje radova na liniji fronta. Osim toga, uprkos alarmantnim
informacijama koje je dobivao, Valentin Ćorić ništa nije preduzeo da bi
spriječio da se zatočenici s Heliodroma šalju na liniju fronta kako bi
tamo radili, pri čemu su mnogi od njih ubijeni ili ranjeni. U avgustu
1993. Ćorić je naredio prisilni odlazak muslimanskih snaga iz opštine
Ljubuški na teritoriji BiH, naloživši njihovo oslobađanje pod uslovom da
zajedno sa svojim porodicama napuste to područje i preko Hrvatske odu u
inostranstvo.
Većina u Vijeću, koje nije jednoglasno u vezi s
oblikom odgovornosti, uvjerila se van razumne sumnje da je Valentin
Ćorić u značajnoj mjeri doprinio udruženomzločinačkom poduhvatu. Iz
njegovog doprinosa, između ostalog, slijedi da je on imao namjeru
ostvariti zajednički zločinački cilj da se protjera muslimansko
stanovništvo i da se počine već ranije navedeni zločini kako bi se taj
cilj sproveo. Vijeće na koncu ocjenjuje da je na osnovi svog doprinosa
ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja i svog poznavanja činjenica
Valentin Ćorić mogao razumno predvidjeti da će u januaru 1993. tokom
operacija deložiranja u opštini Gornji Vakuf biti počinjena djela krađe;
da će od početka maja 1993. u operacijama deložiranja u zapadnom
Mostaru biti počinjena seksualna zlostavljanja i djela krađe; te da će u
avgustu 1993. uslijed zlostavljanja u zatvoru Dretelj neki od
zatočenika preminuti. On je prihvatio i preuzeo rizik da bi ti zločini
mogli biti počinjeni.
Berislav Pušić
U periodu od aprila
1993. do aprila 1994. Berislav Pušić obnašao je više funkcija, a visoki
funkcionari HVO-a s vremenom su mu davali sve veće odgovornosti. Tako je
u aprilu 1993. Berislav Pušić bio osoba zadužena za kontrolu u
kriminalističko-istražnom odjeljenju Uprave vojne policije. Od maja
1993. bio je na funkcijama u komisiji zaduženoj za razmjenu zarobljenika
i drugih osoba, da bi 5. jula 1993. postao predsjednik njenog izvršnog
organa, odnosno službe za razmjenu. Osim toga, Bruno Stojić je 6.
avgusta 1993.
Berislava Pušića postavio na čelo komisije koja je
upravljala zatvorima i zatočeničkim centrima HVO-a. I konačno, Berislav
Pušić je imao značajne reprezentativne ovlasti u ime HVO-a u odnosu na
međunarodnu zajednicu i visoke funkcionare iz Hrvatske i BiH zbog čega
je bio važan akter u pregovorima u vezi s razmjenama i kretanjem osoba.
Berislav
Pušić znao je za masovna hapšenja Muslimana u Herceg-Bosni, i to od
aprila 1993. kada su hapšenja krenula u opštini Jablanica. Berislav
Pušić znao je za vrlo teške uslove u kojima su Muslimani bili zatočeni u
školi u Sovićima, u zatvorima u Dretelju, Gabeli i Ljubuškom, kao i na
Heliodromu, a znao je i za zlostavljanja zatočenika na Heliodromu i u
zatočeničkom objektu Vojno. Vijeće konstatuje da on nikada nije preduzeo
potrebne mjere kako bi se ti uslovi popravili ili zlostavljanja
prekinula. Budući da je nastavio obnašati svoje funkcije u HVO-u, Vijeće
smatra da je jedini mogući zaključak da je Berislav Pušić prihvatao te
zločine.
Berislav Pušić igrao je važnu ulogu kada je riječ o
upotrebi zatočenika sHeliodroma za radove na liniji fronta budući da je
bio jedna od osoba koja je to mogla odobriti. Nastavio je slati
zatočenike na rad na liniji fronta iako je znao da su neki zatočenici
tamo poginuli ili bili ranjeni. Berislav Pušić stoga je doprinio
počinjenju tih zločina.
Kada je Mate Boban donio odluku o
zatvaranju zatočeničkih centara HVO-a, Berislav Pušić odigrao je važnu
ulogu u organizaciji zatvaranja tih centara, pobrinuvši se da Muslimani
napuste teritoriju Herceg-Bosne. Berislav Pušić znao je za razaranja u
selima Sovići i Doljani u aprilu 1993. i za premještanje stanovništva iz
tih sela na teritoriju pod kontrolom ABiH krajem maja 1993.
Znao
je i da je muslimansko stanovništvo iz opštine Čapljina, kao i iz
zapadnog Mostara, premještano na teritoriju pod kontrolom ABiH. Imao je
saznanja o užasnim uslovima života koji su vladali u istočnom Mostaru
uslijed opsade HVO-a i učestvovao je u ometanju
humanitarnih evakuacija.
Uprkos
kontakata koje je imao s raznim osobama odgovornima za zatočeničke
centre HVO-a, kao i s visokim funkcionarima HVO-a, Berislav Pušić nije
preduzeo nikakve ozbiljne napore da bi okončao zločine koji su se vršili
u zatočeničkim centrima ili prilikom hapšenja Muslimana, a nije ih niti
pokušao prijaviti. Naprotiv, Berislav Pušić uvijek je nastojao izbjeći
neugodna pitanja predstavnika međunarodnih organizacija ili svojih
sagovornika na muslimanskoj strani, te je tim predstavnicima i
novinarima davao zbunjujuće, štaviše lažne informacije, nastojeći tako
negirati ili značajno umanjiti zločine koje su nad Muslimanima vršili
pripadnici HVO-a.
Većina u Vijeću, koje nije jednoglasno u vezi s
oblikom odgovornosti, uvjerila se van razumne sumnje da je Berislav
Pušić u značajnoj mjeri doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu. Iz
njegovog doprinosa, između ostalog, slijedi da je on imao namjeru
ostvariti zajednički zločinački cilj da se protjera muslimansko
stanovništvo i da se počine već ranije navedeni zločini kako bi se taj
cilj ostvario.