Prenosimo vam tekst ukrajinske psihologinje Elene Shpundre, koji pokazuje kako na ljubav gleda zrela žena.
“Imam
skoro 42 godine, i s vremena na vrijeme volim reći da ne vjerujem u
ljubav, romansu ili u sreću” do kraja života “. Prema muškarcima sam
uglavnom otvorena, i bez ustezanja im stavljam do znanja što volim, a
što ne.
Također im bez mnogo okolišanja kažem da idu dovraga.
Nisam
oduvijek bila ovakva. Ugađala sam muškarcima, kuhala im, kupovala
poklone, čekala na njihove poruke, bila spremna s njima ići na kraj
svijeta. Svaki put, bila sam spremna da se dam u potpunosti zbog
ljubavi. Ali, ako nisam spremna za to više, znači li to da više ne mogu
voljeti?
Kada smo mlađi, uglavnom se
tražimo, i to može poprilično boljeti. Nekad je potrebno istražiti
granice, da preispitaš sebe kako bi znao tko si.
Zrelost
je doba kada se zaista susretneš sa samim sobom. Nakon mladenačke
zasljepljenosti i razmišljanjima o žrtvovanju, počinjemo živjeti za
sebe.
To ne znači da nam nije
potreban nitko drugi. Znači li to da smo postali uspješni, okrenuti ka
sebi, puni samopouzdanja ili usamljeni? Ne.
Želimo
ljubav, toplinu i odnose pune razumijevanja isto kao i kada smo imali
20 godina. Ali, do sada smo naučile da su u zdravoj vezi sve te stvari
recipročne.
Zato ove stvari ne radim više:
1. Ne čekam poruke i pozive muškarca.
Ili prva pošaljem poruku ili isključim iz života one koji nemaju vremena ni da mi se jave ili napišu da su zauzeti.
2. Ne želim ići na sastanak, ako mi mjesto i vrijeme ne odgovaraju.
Ako
muškarac nije zainteresiran za to koliko je žena zauzeta, za njezine
želje, udobnost, to nikako nije dobro. Upravo takav muškarac nije mi
potreban.
3. Ne opraštam mu ako mi ne kupi poklon za rođendan.
Volim
muškarce koji troše novac na ženu koju vole. Ljudi koji škrtare na
novcu obično škrtare i na svemu ostalom. Još ako ne zapamte datum koji
je važan za njegovu partnericu, pokazuju koliko je ne cijene.
4. Ne mogu opravdati nečiji neuspjeh nakon 40-te godine.
To
ne znači da samo tražim novac. Kada smo bili mladi eksperimentirali
smo, pokušavali i padali, radili razne poslove … Već s 40 trebalo bi da
imamo kakvu-takvu karijeru i pristojno mjesto u kojem živimo.
5. Neću prešutjeti ako mi se nešto ne sviđa.
Neću
izludjeti muškaraca sa stalnim pritužbama i neću zvocati. Ali, ako ne
volim brzu vožnju, ako me to plaši, neću to prešutjeti. Neću davati
nikakve signale, neću čekati da on to primijeti, neću se duriti, kazat
ću otvoreno: “Nemoj voziti prebrzo, molim te. To me plaši. “
6. Ne bojim se postavljanja nijednog pitanja. I spremna sam na bilo koji odgovor.
Kada
smo bile mlađe, plašile smo se da postavimo bilo koje pitanje koje se
tiče nečeg što ne razumijemo. Nismo htjele da se izložimo stresu,
plašile smo se da ćemo biti povrijeđene, ili da ćemo ga preplašiti. Ali
upravo tim nedostatkom jasnoće povrjeđujemo sebe. Ne želim više biti
povrjeđivana, i zato sam spremna sve razjasniti.
7. Više ne miješam seks s ljubavlju.
Seks može biti povezan s ljubavlju. S druge strane, ne mora imati nikakve dodirne točke s ljubavlju.
Ljubav
je za mene kada on šuti ujutro jer ja volim tišinu; kada pamti kako se
moj pas zove, i koliko šećera stavljam u kavu; kada mi popravlja laptop,
ili nešto što se pokvarilo; kada me iznenadi nečim lijepim … Ako nema
ništa od ovoga, to znači da samo spavamo zajedno.
8. Nisam ljubomorna na njegove prijatelje ili prijateljice, niti na njegov posao.
Ili
na njegovu djecu iz prošlog braka (veze). Ako me muškarac voli, on će
naći vremena za mene. Mogu to prihvatiti jer i ja imam posao, i stalno
sam zauzeta. Ako oboje nalazimo vremena jedno za drugo, to znači da je
sve u redu – naša veza opstaje. Ako samo ja nalazim vrijeme za njega, a
on je uvijek zauzet, to nikako nije dobro, i pokazuje da je vrijeme za
promjenu.
9. Ne peglam njegove majice i košulje. Ne volim glačanje.
Ne
volim peglati ni svoje stvari, a kamoli tuđe. Odbijam raditi bilo što
za muškarca, ako to inače ne volim raditi. Ako me voli, ispeglat će
svoju majicu.
10. Ne trudim se izgledati bolje zbog muškarca.
U
stvari, kada upoznam nekog novog, mogu biti i cinična, suviše iskrena.
Ne stidim se razgovarati o svojim problemima, i poteškoćama. Netko tko
to želi, može uvijek saznati više o meni.
Imam
skoro 42 godine i kao stabljika bambusa sam. Direktna, jaka,
fleksibilna i ne toliko zahtjevna. Teško me je slomiti, saviti me prema
svojoj volji, ili iskorijeniti me. Teškoće života su me očvrsnule, i
dalje želim voljeti. Jednostavno se nisam spremna žrtvovati zbog nekog.
Ljubav je stvaranje, ne destrukcija i žrtvovanje. Onda, ajmo stvarati. “