U petak, 19. maja 2023, petnaest minuta prije podneva otišao je s ovoga svijeta Dževad Karahasan. To se desilo u Grazu, na Marschallgasse, u bolnici Milosrdne braće, u sobi broj 205 na prvom spratu. U toj istoj sobi je 1. maja prošle godine s ovoga svijeta otišao još jedan veliki Bosanac, Ivica Osim. Ta soba je nešto kao prostorija iz koje se ide na onaj svijet: u njoj je pet kreveta, ali kad neki bolesnik dođe u vrijeme za rastanak sa životom, biva prebačen u tu sobu, u njoj je sam, i njegovi ga mogu posjećivati bez ograničenja koja važe za redovne bolničke posjete.
Uz Karahasana je cijelo vrijeme bila njegova životna družica Dragana Tomašević. Dan prije smrti, Dževad ju je zamolio da mu od kuće donese njegova nalivpera, pa da od njih jedno izabere i da ga uz posvetu ostavi za Merimu Handanović, njegovu doktorandicu, koja je trebalo da brani svoj doktorat krajem maja. Ona je bila osoba koja je trebalo da završi Karahasanov akademski vijek. Očito je profesor Karahasan osjetio da će njegov životni vijek biti kraći od akademskog, pa je tu kratkost htio da preduhitri ostavljajući nalivpero za uspomenu svojoj doktorandici.
U sobu 205 je Karahasan prebačen kad se pokazalo da medicinske mjere ostaju bez učinka. S glavom na podignutom uzglavlju, priključen na infuzijski sistem i sa sondom koja mu je išla kroz jednjak, bio je posve priseban, nešto usporeniji u govoru. Čim sam sjeo kraj njegova kreveta, upitao me je za moje bližnje i daljnje, imenujući svakoga i svaku, kako su i gdje su. O svome stanju kaže da je bolest izazvala upale u želucu, da antibiotici slabo djeluju. Svaku rečenicu počinje sa “buraz moj”. Imunitetski preparat Ramize Idrizović, koji mu Dragana dade da popije, nakon pet-šest minuta želudac vraća.
Sutradan, prije podne, da malo “odmijenim” Draganu, dođem sam. Razgovaramo o njegovom tekstu naslovljenom “Poetika”, koji mi je nekoliko dana ranije Dragana poslala. To je njegovo predavanje iz Tübingena prošlog novembra. Kažem mu da me je obradovao taj tekst i njegova razmišljanja o Sofoklu. On kaže kako mu je Sofoklo trajno pomagao da iz životnoga žita izdvaja zrno, da izdvaja pljevu i praznu slamu. Kaže mi, znaš, mi smo obojica sofoklovci, u drugome smo, kao što je bašča šarena, različiti: ti si predsokratovac, a ja platonovac. Pa me, gospodin kakav je samo bio, zamoli da mu kažem “onaj teatarski epigram” Palade iz Aleksandrije:
Život je smijeh i teatar: nauči se stoga da glumiš
Glumom da podnosiš bol – ili pak podnosi jad!
On se osmjehne široko, zeleno-plave oči mu se ozare, i kaže: “Vidi, buraz moj, Sofoklo je živio skoro hiljadu godina prije Palade, ali ničemu od ovoga što je Palada rekao, Sofoklo ne bi našao da je višak!” Podsjeti me da sam taj distih prvi put kazao njemu i Predragu Luciću u Salzburgu pa mi je rekao i kada: novembra 2008, nakon književne tribine Leselampe. I kako smo se tada složili da je riječ gluma malo izgubila na ozbiljnosti od Paladinih vremena, i da je nekad bila bliskija s igrom nego što je danas. To sam bio potpuno zaboravio, zaboravio sam da sam ikad bio u društvu istovremeno sa Lucićem i Dževadom, a Dževad se i pod onim bocama i cjevčicama sjetio da smo utroje bili barem još jedanput, i da smo tada bili na Baščaršiji, u restoranu Pod lipom, i da smo tu “postigli jedinstvo u stavu i dogovoru” da je književnost cipcijeloga svijeta jedna višestruka parodija, kojoj umijeće prevođenja pomaže da se proširuje i učvršćuje.
Još se podsjetio Palade iz Aleksandrije, pjesnika koji je opisao kako je jedan kovač istopio statuu boga Erosa i od nje načinio tiganj, pa poantirao kako kovačev posao nije bio bez smisla: jer i ono što je skovao zna pržiti kao i ono od čega je skovano skovao!
Bio sam omamljen Dževadovim sjećanjem. Kad sam mu, imajući na umu onaj sistem svezan za njegove ruke i prsa, rekao da ću sad izići malo u Graz, pa ću navratiti kasnije popodne, kazao mi je: “Buraz moj, de ostani još malo!” Ostao sam još malo i podsjetio ga na naš oktobarski susret u Sarajevu. U trenu ga je ostavila dotadašnja ozarenost. Upitao me glasom koji je bio jedva čujan, čega se sjećam od našeg razgovora. Sjetio sam se kako mi je pričao da priprema predavanje o svojoj poetici koje će održati na Univerzitetu u Tübingenu za mjesec dana. Sjetio sam se i kako mi je pričao o tome da drži nastavu za doktorande. I šta sam ti još rekao, sjećaš li se? Sjećam se: ono o Dragani. E, buraz moj, to mi je i sad najvažnije! Nakon desetak minuta učinilo mi se da je umoran, pa sam ustao. Pružio mi je lijevu ruku i stisnuo moju lijevu. Stisak je bio jači njegov nego moj. Prešao sam na drugu stranu kreveta i stisnuo mu desnu ruku. I taj je stisak bio jači nego moj. Bio je nestvarno jak za bolesnika u onakvom položaju. Moj je utisak da je vjerovao u svoje ozdravljenje. Bio je posve priseban, kad je ušla medicinska sestra, s lakoćom joj je opisao kakvu tegobu ima sa sondom u jednjaku i zamolio da mu pošalje dežurnog doktora. Njemački govor mu je bio kao uvijek besprijekoran i tečan, a njegovo r, koje bi u setu međunarodnog fonetskog alfabeta moglo dobiti poseban znak, činilo mi se nekako izdvojenije nego u njegovu bosanskom govoru.
A ono i sad najvažnije iz susreta u Sarajevu, rekao je dok smo pili sok na terasi hotela Holiday Inn. Ovako: “Vidi, buraz moj, znam da ću umrijeti i ja i Dragana, i da ćemo poumirati svi koji sad gledamo ovaj svijet. Znaš već kako kaže ona arapska riječ: svi smo mrtvi, samo se po redu kopamo. Smrti se ne bojim, ne zato što sam hrabar ili se nešto takav pravim ili junačim, nego zato što se ja tu ne pitam ništa, već se smrt pita sve. Pa opet, iako se ona za sve pita, ja bih najvolio da se udesi tako da mene i Draganu uzme nekako zajedno. Znam da je i nesuvislo takvo što imati za želju, neko bi mogao reći da sam sličan Nasrudin hodži u onim njegovim ćaknutim odgovorima na pitanja o bolesti i smrti, znaš već kakvi su ti odgovori. Ništa od toga, nego je ovo: ne bih ni volio, a ni smio da umrem prije Dragane! Samo zbog toga što bih joj time nanio veliki bol, koji ona ničim nije zaslužila, a ne znam bi li ga mogla preživjeti.”
Popodne sam opet svratio. Dragana je bila uz njega, držala mu je desnu ruku. Čitala mu je, uz nju su bile knjige, a donijela mu je i tablet sa kojeg se slušaju snimljene knjige. Bio je ozaren. Pitao sam ga ima li bolova, pokazao mi je primaknuvši palac i kažiprst lijeve ruke jedan drugom: malo. Nakon nekoliko minuta, zaspao je. Tu smo, Dragana, njena prijateljica Goga (doputovala i ona iz Zagreba) izišli iz sobe u hodnik. Naišla je dežurna doktorica i objasnila Dragani da će se u ponedjeljak odlučivati o daljnjem toku Dževadova boravka. U razgovoru s doktoricom čuo sam i jedinstveno Draganino r, posebno i drukčije nego što je ono Dževadovo, koje nije ni francusko rolano ni njemačko grleno, nego je karahasanovski malo arapski rašiveno pa malo zašiveno po persijski. Kad sam jednog avgusta među avgustima u Starom Gradu na Hvaru pitao Dževada gdje se upoznao sa Draganom, on je, svakako imajući na umu svoje i njeno r, šeretski odgovorio: “Kod logopeda!”