Kada je Josip Broz Tito
umro u Ljubljani 4. maja 1980. godine, na njegovom radnom stolu, u
Užičkoj ulici broj 15 u Beogradu, nalazila se, između ostalog, jedna
mala fotografija Lenjina u boji. (1) Dok je Jugoslavija oplakivala svog
vođu, arhitekta događaja bez kojeg ne bi bilo ni Jugoslovenske
revolucije ostao je u istom položaju u kojem je bio tokom 35 godina
Titove vladavine. Neprimetan, iza kulisa, ali uvek prisutan u Titovom
životu i u životu Jugoslovena čije društvo je, makar deklarativno, bilo
zasnovano na idejama Oktobra.
„Od 7. novembra do 7. jula”
Britanski istoričar Geoffrey Swain, autor jedne od najboljih
biografija Tita objavljenih u poslednjih deset godina (koja je, uzgred,
kod nas prošla poprilično nezapaženo i čak nije ni prevedena na
srpsko-hrvatski), demonstrira kako je Tito, uvek na levici
jugoslovenskog komunističkog pokreta, video Drugi svetski rat kao
priliku za širenje revolucije, po ugledu na Lenjina. (2) Ako je Prvi
svetski rat doveo do revolucije u Rusiji, Drugi svetski rat dovešće do
revolucije u ostalim zemljama. Stoga je krajnji cilj partizanskog
pokreta od početka rata bio ne samo borba protiv okupatora nego i
revolucija. Pritom treba imati na umu da Kominterna nije odobravala
ovakav otvoreno revolucionarni pristup i da se zalagala za postepenu
politiku osvajanja vlasti. Rani „revolucionarni” potezi Komunističke
partije Jugoslavije (KPJ), kao što su poziv jugoslovenskim vojnicima da
ne predaju oružje u aprilu 1941, formiranje narodnooslobodilačkih odbora
na slobodnim teritorijama i osnivanje Prve proleterske brigade, na
Staljinov rođendan i sa petokrakama na kapama, naišli su na oštru osudu
Staljina i Kominterne. (3)
Iako je partizanski pokret ostvario široko učešće masa u ratu i
revoluciji, narodni front nije počivao samo na tome nego i na
istovremenoj političkoj dominaciji komunista u antifašističkom pokretu.
Narodnofrontovska saradnja sa drugim antifašističkim političkim
formacijama uvek je značila primat KPJ, što recimo nije bio slučaj sa
komunistima u Francuskoj i Španiji pre rata, gde su bili samo jedna od
antifašističkih stranka, ali ne i predvodnici vlada čiji su sastavni deo
bili. Ovo je važno ne samo u kontekstu neslaganja KPJ sa Staljinom,
koje će u konačnici dovesti do raskola 1948, nego i u savremenom
kontekstu, u kojem istorijski revizionisti pokušavaju da diskredituju
revolucionarni aspekt borbe kao nelegitiman, a u ekstremnijim
slučajevima da delegitimizuju i samu antifašističku borbu samo zato što
je njen krajnji cilj bila socijalistička revolucija.
Ista situacija se danas odigrava i u Rusiji, iz strukturno identičnih
razloga: kapitalistička, deklarativno liberalna (u praksi
nacionalistička i poluautoritarna) država nije u stanju da se nosi sa
nasleđem Ruske revolucije. (4) Revolucija se delegitimiše kroz
prizivanje bauka terora i građanskog rata, a zvanična državna politika
sećanja može da se rezimira kao „nije važno da li smo komunisti ili
nacionalisti, dokle god je nacija na prvom mestu”. Pritom se, naravno,
izbegava istorijska kontekstualizacija revolucije, a savremena
(liberalna ili nacionalistička) ideologija se uspostavlja kao
vanvremenski set vrednosti kroz koje se revolucija analizira. (5)
Odsustvom kontekstualizacije revolucije, popularizuju se mitomanske
predstave o režimu koji joj je prethodio. Tako se u Rusiji, recimo,
redovno glorifikuje premijer Pjotr Stolipin, koji se predstavlja kao
neko čije bi reforme spasle Carstvo da ga samo nisu ubili anarhisti
1911. Međutim, čak i istoričari koji su nenaklonjeni revolucionarnom
radikalizmu, poput Orlanda Figesa, smatraju da su Stolipinove reforme
došle prekasno i da su bile isuviše skromne da bi mogle da značajnije
spreče dalje propadanje Ruskog carstva, čije poslednje decenije su bile
obeležene političkom tiranijom, korupcijom, naletima gladi koje su
odnele milione života, nesposobnošću cara Nikolaja II i klasnom
polarizacijom društva izazvanom okasnelom industrijalizacijom Rusije i
siromaštvom seljaštva tek oslobođenog feudalnih odnosa.
Slično je i sa Kraljevinom Jugoslavijom, koja je, iako u nesumnjivo
boljem položaju od carske Rusije, bila jedna od najsiromašnijih zemalja
Evrope, sa pola miliona seljaka-bezemljaša i približno tri miliona
„proleterizovanih” siromašnih seljaka i sa drugim po veličini javnim
dugom u Evropi posle Grčke. (6) Nepismenost je, prema popisu iz 1931.
godine, iznosila 44,6%, a na 1.000 živorođene odojčadi umirala su 132.
Politički sistem bio je delegitimizovan stalnim korupcionaškim aferama,
uticajem stranog kapitala na političke odnose, petljanjem vojske i
kralja u rad vlade i hroničnom nesposobnošću političkih stranaka da
razreše nacionalno pitanje.
Uprkos ostvarivanju minimalnog napretka tokom međuratnog perioda, ni
jedan jedini od navedenih strukturnih problema nije rešen, iako se
Kraljevina Jugoslavija danas predstavlja kao svojevrsni romantični
balkanski Beverly Hills, u kojem su i siromašni bili srećni dokle god su
mogli da igraju fudbal u prašini, a samo „idealisti” su postajali
komunisti. Dovoljno je navesti samo jedan primer, onaj španskog borca
Stevana Belića iz Železnika, koji u svojim memoarima navodi kako je sa
devet godina morao da prestane da se školuje da bi počeo da radi za
seoskog gazdu (7), da bi se videlo koliko je teza o „idealizmu”
komunista u Kraljevini ne samo istorijski netačna nego i otvoreno
uvredljiva.
Ovakvo stanje stvari u 1941. prikazuje sasvim drugačiju sliku o
izbijanju građanskog rata i potonje socijalističke revolucije od one
koju pokušavaju da stvore istorijski revizionisti. Ako je tragedija kad
„Srbin puca na Srbina” (8), zašto nije tragedija kada Srbin kroz ceo
međuratni period eksploatiše druge Srbe i živi od njihove bede? Država
nije niti neutralno igralište u kojem su svi jednaki, kakvom je
zamišljaju liberali, niti način da se ostvari organska harmonija između
pripadnika iste etničke grupe, kakvom je zamišljaju nacionalisti.
Moderna država je uvek pre svega instrument vladavine komandnih klasa, a
Kraljevina Jugoslavija nije bila izuzetak po tome. Jugoslovenski
komunisti, kao dosledni lenjinisti, bili su svesni te činjenice i stoga
su krenuli u dvostruku borbu protiv nasilja: sa jedne strane,
suprotstavljali su se nasilju fašističkih okupatora i njihovih pomagača,
a sa druge, klasnom nasilju koje su jugoslovenske mase trpele vekovima,
ne samo u Kraljevini Jugoslaviji nego i pod svim režimima koji su joj
prethodili. Ova borba proistekla je iz Lenjinove misli u Prvom svetskom
ratu i od iskustva borbe masa u Oktobarskoj revoluciji i Ruskom
građanskom ratu.
Između Lenjina i Staljina
Nakon uspešnog osvajanja vlasti kroz revoluciju i antifašističku
borbu, jugoslovenski komunisti krenuli su u izgradnju novog sistema na
marksističko-lenjinističkim osnovama. Glavni problem, kako u
Jugoslaviji, tako i drugde, bio je taj što su svi „lenjinistički” režimi
zasnovani na staljinističkoj interpretaciji lenjinizma nastaloj posle
Lenjinove smrti. Stoga je i jugoslovenski režim zadržao određene
karakteristike staljinizma čak i nakon raskola sa Staljinom 1948.
Najočiglednija negativna tekovina bio je svakako Titov kult ličnosti,
koji komunističko vođstvo, tada već suočeno sa skorim ideološkim
bankrotom, nije moglo da odbaci čak ni nakon Titove smrti. Zanimljivo je
da se takvi kultovi ličnosti u „realsocijalističkim” zemljama ne
pojavljuju nakon 1956, sa izuzetkom povremenih izliva Brežnjevljeve
megalomanije, ali da u Jugoslaviji on opstaje praktično do kraja
postojanja države.
Još značajnije, titoizam je od staljinizma zadržao tendenciju
depolitizacije radničke klase kao, kako su komunisti sami tvrdili,
sredstva održavanja društvenog mira i stabilnosti. Vladajuća klasa u
Jugoslaviji nisu bili radnici, nego članovi partije, uprkos (ne uvek
isključivo deklarativnim) nastojanjima partije da radnike aktivno
uključi u proces odlučivanja kroz sistem samoupravljanja. U kasnijoj,
najdekadentnijoj fazi jugoslovenskog socijalizma, od početka 1970-ih pa
nadalje, vladajuća klasa je sve više gubila dodir sa masama, što je
doprinelo rastućoj nejednakosti i stalnim izlivima radničkog
nezadovoljstva. Godišnji broj radničkih štrajkova porastao je sa 247 na
1.851 između 1980. i 1988. godine, a samo u 1988. godini štrajkovalo je
čak 386.123 osoba. (9) Uprkos tome, postojanje organizovane i klasno
svesne radničke političke opozicije bilo je praktično onemogućeno.
Onemogućila ga je partija koja je monopolistički tvrdila da je jedini
predstavnik interesa radnika, ali čije rigidne strukture u tom trenutku
nisu dozvoljavale bilo kakvo radikalnije izražavanje nezadovoljstva
sistemom.
Istovremeno, decentralizacija zemlje, još jedna od alternativa
stvarnoj demokratizaciji društva, dodatno je pogoršavala situaciju.
Integracija Jugoslavije u globalno kapitalističko tržište samo je
pojačala protivrečnosti između nejednako razvijenih republika. (10)
Decentralizacija je nesumnjivo pomogla demokratizaciji društva – članci i
knjige koje bi bile podložne cenzuri u jednoj od republika slobodno su
objavljivane u drugim republikama, dokle god nisu ugrožavale politički
interes tamošnjeg republičkog rukovodstva. Međutim, dugoročni
strukturalni problem koji je decentralizacija stvorila bio je de facto
podela države između osam političkih partija, od kojih je svaka imala
monopol vlasti nad jednom od osam političkih jedinica, šest republika i
dve autonomne pokrajine. (11)
Nakon Titove smrti, više nije postojao neutralan politički arbitar na
saveznom nivou koji bi zastupao interese cele federacije. Usled
ekonomske krize i stalnog nezadovoljstva u narodu sa kojim nisu mogle da
se izbore, vladajuće klase saveznih republika i pokrajina počele su da
se bore za prevlast nad federacijom. S obzirom na to da su republike
manje-više bile napravljene na etničkoj osnovi (sa izuzetkom Bosne i
Hercegovine), klasni interes vladajuće „komunističke” elite lako je
preveden u nacionalni interes. Nakon što su se srpsko i slovenačko
rukovodstvo okrenuli nacionalizmu, država je nezaustavljivo krenula ka
kolapsu. Jedina jugoslovenska snaga koja je preostala, Jugoslovenska
narodna armija, i sama duboko konzervativna, protumačila je Miloševićev
konzervativizam i tendencije ka centralizaciji kao način očuvanja
Jugoslavije. U trenutku kada su iskreni Jugosloveni i komunisti unutar
armije uvideli grešku, bilo je prekasno: ona je već postala produžena
ruka Miloševićevog nacionalističkog projekta.
„Šta je nama naša borba dala?”
Iako je staljinistička interpretacija organizacije države i
ekonomskog sistema znatno doprinela neuspehu, a potom i krvavom raspadu
Jugoslavije, to ne znači da je njenim dostignućima mesto na smetlištu
istorije. Svakako, onima koji veruju u levičarske ideje egalitarizma
negativni aspekti socijalističke Jugoslavije ostaju kao opomena za
budućnost; njeni pozitivni aspekti nastavljaju da budu inspiracija.
Ipak, ono što je nesporno i nezavisnim posmatračima jeste činjenica da
je SKJ, za samo nekoliko decenija svoje vladavine, napravio meteorski
uspon bez presedana u celokupnoj istoriji naroda Balkanskog poluostrva.
Industrijalizacija je pretvorila ranije opisanu agrarnu, i u nekim
krajevima polufeudalnu državu u modernu i urbanizovanu, sa radničkom
klasom koja je uživala nikad ranije viđena prava i konstantno rastućom
srednjom klasom. Za većinu svog stanovništva, ona je omogućila društvenu
mobilnost i istorijski nezapamćen prosperitet. Za žene, ostvarila je
veliki pomak u emancipaciji, obrušavajući se na patrijarhalne odnose na
selu i pružajući im priliku za aktivno i ravnopravno učešće u društvenom
životu. Sindikati su, uprkos ograničenjima, imali stvarnu moć, svakako
veću nego danas ili pre socijalizma. Država i njen vođa imali su
značajan ugled u svetu, koji nije bio puka estetika. Jugoslavija je
aktivno pomagala oslobodilačke pokrete Trećeg sveta i služila im kao
primer i inspiracija.
Kao što Jugoslavija duguje svoju revoluciju Lenjinovoj misli i
Sovjetskom Savezu, tako i zemlje poput Alžira, Gane, Egipta i Kube
duguju mnogo Jugoslaviji. Ničeg od ovoga, međutim, ne bi bilo, da nije
bilo masovne revolucionarne borbe jugoslovenskih naroda tokom Drugog
svetskog rata. Doprinos koji su mase dale revoluciji svakako je pomogao
njihovom većem udelu u sopstvenoj emancipaciji nakon rata, kao i u
stvaranju društva blagostanja kakvog se danas mnogi setno sećaju.
Radnički i studentski protesti od šezdesetih do osamdesetih godina nisu
bili odraz borbe protiv ovog sistema, nego iskrene želje za njegovim
daljim poboljšanjem. Želje koju vladajuća klasa te države nije htela da
posluša, jer bi time podrivala sopstvene privilegije.
Šta je, onda, ostalo od Jugoslavije? Isto što i od Oktobarske
revolucije. Ostala je ne samo želja za boljim svetom nego i jasna poruka
da je takav svet moguć. Da, kao što je sam Tito pisao 1939, „borba za
bolji život, borba za socijalizam, nije utopija” (12), nego može postati
realna mogućnost u datom istorijskom momentu.
Stefan Gužvica diplomirao je humanistiku na
Angloameričkom univerzitetu u Pragu. Trenutno pohađa postdiplomske
studije na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti. Bavi se
istorijom Komunističke partije Jugoslavije i jugoslovenskog radničkog
pokreta u međuratnom periodu.
(1) Jasper Ridley, Tito (London: Constable, 1994), 320.
(2) Geoffrey Swain, Tito: A Biography (London: I. B. Tauris, 2011), 26-31.
(3) Jože Pirjevec, Tito i drugovi, I deo (Beograd: Laguna, 2013), 132-133, 150-151.
(4) Za pregled dilema sa kojima se suočavaju ruska država i Putin
prilikom obeležavanja stogodišnjice Oktobarske revolucije, vidi: Sheila
Fitzpatrick, „Celebrating (or Not) The Russian Revolution”, 52:4
(2017), 816-831.
(5) Za detaljniju kritiku pristupa i metoda istorijskog
revizionizma, vidi: Domenico Losurdo, War and Revolution. Rethinking the
Twentieth Century (London: Verso, 2015), naročito uvodno poglavlje „Two
Centuries Under Discussion: Historical Revisionism”.
(6) Petranović, Jugoslavija 1918-1988: knj. 1, 61.
(7) Arhiv Jugoslavije (AJ), fond Memoarska građa (516 MG),
2175/3, Belić Stevan, Sećanja iz revolucionarne delatnosti, I sveska:
Opšti podaci o biografiji i revolucionarnom radu u Jugoslaviji i
emigraciji.
(8) Vredi napomenuti i da su organi okupatorske vlasti komuniste
ubijali još pre čuvenog obračuna Žikice Jovanovića Španca sa kvislinškim
žandarima u Beloj Crkvi. To su, međutim, ubistva Srba od strane Srba
koja nacionalističkim revizionistima ne smetaju. (Milan Radanović,
„Oklevetani datum: Dan ustanka naroda Srbije”, BETON, 7. 7. 2013). Sa
druge strane, aparatčici prethodnog, Stojadinovićevog režima, mahom su
bez problema prihvatili okupaciju i zadržali svoje političke funkcije,
sada kao predstavnici okupatorske vlasti koji su vršili teror nad
sopstvenim stanovništvom (Swain, “The Cominform: Tito's International?”,
645).
(9) Salih Fočo, Štrajk između iluzije i zbilje (Beograd: Radnička štampa, 1989), 6.
(10) Vladimir Unkovski-Korica, The Economic Struggle for Power in
Tito's Yugoslavia: From World War II to Non-Alignment (London: I. B.
Tauris, 2016), 3.
(11) Za širu razradu ove teze, vidi: Dejan Jović, Jugoslavija –
država koja je odumrla: Uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije
(1974-1990) (Zagreb: Prometej, 2003).
(12) Swain, Tito, 24.