Nakon nedavno održane konferencije o kulturi sjećanja koju je organizovao FES, odlučili smo da razgovaramo upravo sa Mariusom Müller-Hennigom i saznamo kakvo je njegovo viđenje trenutnog stanja u BiH.
Prema njegovim riječima, veoma je teško procijeniti na kojim mjestima i koliko intenzivno se mora gledati na prošlost, ali da je najvažnije da se ljudi vremenom počnu suočavati sa prošlošću.
“Zato i imamo regionalne konferencije na kojima govore ljudi koji su proživjeli ove dramatične stvari i velika zla. Bitno je da se o tome govori, da se stavi na sto sve što se dogodilo i da vidimo koliko je ta istina, prava istina prihvaćena danas. Veoma je važno koliko kritično možemo da pogledamo u prošlost i da iz te prošlosti, strašne i teške naučimo lekcije koje bi nam pomogle da planiramo bolju budućnost. I naravno, uvijek treba procijeniti koliko društvena situacija dozvoljava da gledamo u prošlost i na koji način. Trenutno je možda situacija ovdje loša kada govorimo o tome, ali moramo da radimo na tome da to promjenimo. Ako je danas lose, to ne mora da znači da treba da odustanemo, jer već sutra može biti pravi trenutak da se ove teme stave na sto i da se o tome racionalno razgovara. I upravo možemo da vidimo na konferencijama poput onih koje organizuje FES koliko prošlost opterećuje, ne samo odrasle, već i djecu koja uče o tome. I baš zbog toga trebamo tražiti zajedničko riješenje, zbog njih, najmlađih da bi oni to sutra mogli bolje da prihvate prošlost, onakvu kakva je ona bila i da na tim osnovama grade zajedničku budućnost”, rekao je naš sagovornik.
On navodi da je u BiH sticanje provjerenja glavni problem i da bez društvenog prihvatanja povjerenja i razumjevanja država i narodi u njoj ne mogu da opstanu i da žive kao normalni ljudi u demokratskom društvu.
“To građani veoma dobro znaju, ali problem je što političari ove zemlje kroz instrumentalizaciju izokreću prošlost i na taj način stvaraju podlogu, odnosno uslove koji ne dopuštaju da se napravi bilo kakav korak ka pomirenju u zemlji. Ovdje postoji mnogo problema koji ne zavise od prošlosti, a za koje samo treba zajednička politička volja da bi se oni riješili i stvorilo bolje društvo. Zato se često dešava da političari pričaju samo o prošlosti na način koi njima odgovara da bi ostali na vlasti, a mladi ljudi odlaze i traže za sebe neki novi početak u nekim novim zemljama. Za to vrijeme ovdašnji sistem iz godine u godinu propada i samo je pitanje kad će se potpuno uruširi. I zato mogu da shvatim građane koji traže i žele da se rješavaju problemi koji ih sad muče, ali trebamo da pogledamo realnu sliku i ljudi koji su upućeni jedni na druge nakon krvavog rata moraju da rade i na prošlosti, da otkrivaju činjenice, da govore o onom što se desilo i na taj način stvaraju zajedničku budućnost. Budućnost prihvatljivu za sve, budućnost u kojoj bi svi građani BiH mogli da osjete napredak.”
Koliko se teško suočiti sa svojom prošlošću naš sagovornik je slikovito objasnio na primjeru Njemačke poslije Drugog svjetskog rata, kazavši da je teško porediti postratni period u ovoj zemlji i BiH, ali i da postoje sličnosti koje bi narodi na ovim prostorima mogli usvojiti u procesu oporavka i prihvatanja istine.
“Postoje dvije osnovne i najbitnije stvari koje mogu da se prenesu i posluže. Suočavanje sa prošlošću kod Nijemaca jeste bilo uspješno, ali je bilo potrebno vrijeme i bio je veliki pritisak iz vana. Ispočetka su i Nijemci odbijali da prihvate istinu, da se suoče sa prošlošću. Ali nakon nekog vremena postavljeni su kameni temeljci kao što je postupak Willy Brandta koji je došao tek 20 godina nakon rata. Tako da, ovdje se mora doći i do političke volje za pomirenjem. Jedna od važnih situacija koja je uticala da mnoge Nijemce jeste i događaj kada su Helmut Kohl und Francois Mitterrand, držeći se za ruke u Verdunu povodom svečanog obilježavanja 70. godišnjice početka Prvog svjetskog rata, pokazali narodima da je vrijeme za pomirenje. To je veoma teško postići i potrebno je mnogo vremena da prođe da bi se pojavio čovjek koji može javno da istupi i u ime svoje nacije priznaje greške. Ali on mora da se pojavi”, tvrdi Müller-Hennig koji je sa ovim primjerima htio da pokaže da je potrebno dosta vremena da prođe da bi u kolektivnoj ljudskoj svijesti moglo nešto da se promjeni i da ljudi shvate da je došlo vrijeme pomirenja.
“Da li će to biti stisak ruke ili nešto drugo to je manje bitno, ali potrebno je vrijeme da se neke rane prebole i da se sa druge distance racionalno pogleda na prošlost. Ujedno, i sami ti činovi kad do njih i dođe, ovdje će biti neka vrsta nagrade onima koji godinama rade na pomirenju, jer bez njih teško bi igdje došlo do toga. Isto tako, mora se raditi mnogo da bi se došlo do pozitivnih rezultata. I u Njemačkoj su uvijek postojali oni koji su imali skeptičnu sliku o tome ko je snosio odgovoranost za ono što nam se desilo, a sad ti glasovi postaju sve jači. I to nam pokazuje da i kad mislimo da smo završili sa procesom suočavanja, pomirenja može da dođe do moralnog preokreta. Zato je bitno da uvijek radimo na izgradnji povjerenja i kulturi sjećanja. Jednostavno, ne možemo staviti tačku i odustati već moramo stalno da se borimo, pa i kad mislimo da smo pobjedili, da bismo imali budućnost dostojnu demokratskog društva.”