ad je prvi dio ove knjige već bio napisan, iz Nacionalne i sveučilišne
knjižnice iznenada me potresla vijest: voditelj Zbirke rukopisa i starih
knjiga, Ivan Kosić, javlja da je arhivist Drago Pažin, sređujući ostavštinu Vinka Nikolića,
pronašao dvije stranice pisma koje je meni iz zagrebačkog zatvora 1941.
napisao moj otac. Šalju mi slabo čitljivu fotokopiju: da, to je očevo
pismo, njegov rukopis. U gornjem desnom uglu jasno se vidi nadnevak
‘Zagreb – zatvor, 2. V. 1941’, a pismo je naslovljeno ‘Dragi Slavko!’ Do
mene je putovalo pune šezdeset četiri godine, a na mene djeluje kao da
mi otac piše iz velebitske jame koja je njegov grob.
Narednog dana u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u ruci
držim veliki list požutjelog papira, s obje strane ispisan olovkom,
uredno lijepim rukopisom mojega oca. Papir je osam puta pomno presavinut
na jednake manje površine, na način koji je uobičajen za pisma što ih
uznici iz zatvora i logora kradom šalju svojim obiteljima. Tanka
zatvorska olovka s vremenom je izblijedjela, riječi su mjestimično teško
čitljive, ali uz pomoć povećala i skenera cijeli se tekst može
pročitati. Vidi se da je pisan bez žurbe i nervoze, jer rukopis je od
prvog do zadnjeg retka kaligrafski pravilan i ujednačen. Ujednačeni su i
razmaci među recima: na prvoj stranici 30 redaka, na drugoj 31. Na
kraju druge stranice misao nije dovršena – prekinuta je usred rečenice.
Kamo je nestao nastavak pisma? Otvara se niz neodgovorivih pitanja. Kako
je pismo, namijenjeno meni, dospjelo do Vinka Nikolića, dužnosnika u
promidžbenim službama ustaškog pokreta i oružanim snagama NDH
do 1945. i urednika ‘Hrvatske revije’ u emigraciji od 1951. do 1990.
godine? Što mu je trebalo to pismo i zašto ga je pola stoljeća držao u
svojoj arhivi i vukao sa sobom po izbjegličkim stazama i bogazama do
Buenos Airesa i Barcelone i opet natrag u Zagreb, a meni nikad nije ni
spomenuo da ga posjeduje, iako smo se više puta vidjeli i o mnogočemu
razgovarali?
Moj mi je otac pisao:
Zagreb – zatvor, 2. V. 1941.
Dragi Slavko!
Od Muti sam čuo da si prošle subote plakao, jer sam ja u zatvoru.
Ta me je vijest više rastužila nego obradovala. Znadem da nisi plakao
od stida, što Ti je otac u reštu! Znade naime biti takvih vremena, kad
je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega. Možda si plakao, jer se
Tvom fati-u nanosi nepravda. Bolje je podnositi nepravdu, nego činiti
je. Ili si možda plakao, jer žališ mene u mojem sadašnjem položaju.
Istina da nije lijepo ni ugodno biti bez slobode, ali nije moj položaj
takav da me moraš sažaljevati. A kad bi i bio mnogo teži nego što
zapravo jeste, Tvoje suze ne bi bila ispravna reakcija. Ti si već u
trinaestoj godini, a ja sam uvijek želio da postaneš – junak od mejdana.
Kada si bio malih godina, predočavao sam Ti to junaštvo u fizičkom
smislu (bolji boksač od mene, jači i od Kraljevića Marka), ali kasnije
sam Ti nastojao prikazati drugu vrstu junaštva. Kolikogod me vesele
Tvoji športski i školski uspjesi, volio bih da budeš i u onom drugom
smislu, i to prije svega u tom smislu, – junak. Nije tu riječ samo o
jednoj nego o mnogim duševnim osobinama. Ja Ti ih tu neću nabrajati, jer
se ne bih niti sjetio svake, ali sam Ti mislim već na svaku prigodomice
pokazao.
Ovakvi junaci i nejunaci najbolje se razotkriju u ćeliji. O tom
ću Ti – šaljivog i ozbiljnog – mnogo moći pripovijedati, pa ćeš me bolje
razumjeti, kakav bih htio da budeš. Na primjer. Imademo u sobi među
ostalima tri Slovenca; debeli su, rumeni i imućni. Dobivaju pune košare
hrane. Zaposjeli su najbolje mjesto u ćeliji – pričnu do prozora. Moraš
znati da nas većina ležimo na podu (beton), a nestašica svježeg zraka je
najteža od svih oskudica koje podnosimo. (Da se Muti ne rasplače; sada
je mnogo bolje, jer nas je ispod četrdeset, ali nas je bilo do šezdeset u
sobi.) Ova trojica se ne miču danju ni noću od svog ležišta, ne dijele
svoju hranu ni cigarete s nikim, pa niti sa svojim siromašnim
zemljacima, kojima nitko ne šalje jelo. Moraš znati da se od zatvorske
hrane ne bi moglo živjeti, jer ona se dijeli samo jedan put na dan, a
sastoji se od četvrtine hljeba (oko 200 grama), uz koji se samo svakog
drugog dana dobije zdjela loše priređenog bezmasnog jela. Zato je ovdje,
a sigurno i u svim drugim sobama, običaj da oni koji dobivaju hranu
‘izvana’ nju dijele s onima koji bi bili inače upućeni samo na zatvorsku
hranu. To čine svi, bez razlike vjere i uvjerenja, pa je to jedan od
najljepših dojmova koji čovjek doživi ovdje. Ali ta trojica to ne čine.
Ali oni još nešto ne čine, što im ja pripisujem u teži grijeh. Nikome i
nikada ne progovore vedru ni utješnu riječ, a ona je u stanovitim
momentima pojedinim ljudima potrebnija od hrane, pa i od svježeg zraka.
(Jedne večeri sam tješio i podizao jednog čovjeka vidjevši da je vrlo
potišten. On je nakon toga zaplakao i priznao mi da se one noći, dok bi
mi spavali, htio objesiti.) Ne pomažu ova trojica da se općenito održi
raspoloženje i ispuni vrijeme u ćeliji. Nazivamo ih ‘Kranjci’, a jedan
od njih nekoliko puta na dan čita Sveto Pismo. Naravno da se u sobi
mrmlja, a kojiput i njima u lice dobaci, da su svi Kranjci sebični,
država u državi itd. Ti znadeš da je ovakva generalizacija za sve
Slovence isto tako ispravna kao kad se napada sve Židove zbog pojedinih.
Ali eto vidiš, koliko je štetno ovakvo nejunaštvo pojedinaca za njihovu
okolicu, širu i užu, a i za njih same. S druge strane, imademo jednog
Židova koji je nesretan i uzrujano viče i psuje, ako se nitko ne javi da
pojede s njime i zadnji zalogaj hrane, da popije i zadnju čašu čaja (iz
termosice), da popuši zajednički i posljednju cigaretu. Zar to nije
junak? – Imademo jednog Austrijanca, zovemo ga Švabo. Vršio je opasnu
špijunsku službu u korist Njemačke. Zatvoren je, jer nije imao kod sebe
legitimaciju (veli on), a nama mo-…
Posljednja je riječ prekinuta na dnu druge stranice, a treće stranice
nema. Što mi je otac još htio reći nakon ovih posljednjih redaka? Gdje
je nestao nastavak pisma? Ili ga, možda, otac nije uspio napisati, jer
je nečim u zatvoru bio spriječen?
Sričem izblijedjele slogove i čitam riječi ponovo, i opet ponovo, i
zastajem iza svake rečenice. Vidim oca u polumraku prenapučene ćelije,
pod slabašnim svjetlom škrtog zatvorskog prozora, nagnutog na dasku
zatvorske prične na kojoj piše ovo pismo, jer stola u ćeliji možda nisu
ni imali. U svakom retku, u svakoj očevoj rečenici, čitam mu želju da
djeluje smireno i umirujuće, što pismo danas čini još tužnijim. Ali zar
je otac tada zaista bio tako smiren, kao što ovim pismom to želi
pokazati, tako nadmoćan u situaciji u koju je bio bačen? Zar još nije
bio ni ozbiljno zabrinut? Sjećam se kako mi je sa smijehom jednom
objašnjavao da nekad treba čitati i između redaka, ali ni takvim
čitanjem u očevom pismu ne nalazim usiljeno tješiteljstvo ni
samotješiteljstvo. Možda mu ipak osjećam grč? Ili ga samo zamišljam?
Čovjek iz zatvora piše pismo sinu kojem želi mnogo toga reći, a razgovor
mu je uskraćen. Sluti da njemu i sinu predstoje još teža vremena, pa
inzistira da ‘suze nisu ispravna reakcija’ i treba biti ‘junak od
mejdana’. Što mi je još rekao ili htio reći u nestalom nastavku pisma?
Hapšenja su u to vrijeme po cijeloj zemlji već uzela velikog maha, ali
ubijanja još su rijetka, tek su počela. Možda se o njima ipak nešto već
znalo i u ćeliji broj 15. Zar je moguće da se moj otac već pobojavao da
možda sinu piše posljednje pismo i da mu upućuje posljednje poruke?
Koliko god zamjeram Vinku Nikoliću što mi za života nije dao očevo
pismo, zahvalan sam mu što ga je kroz svoju emigrantsku Odiseju ipak
sačuvao. Omogućio mi je da ga sada čitam, uzbuđen što poslije tolikih
godina opet slušam očeve riječi, koje me vraćaju slikama iz davnine,
zatomljenoj boli i tužnoj spoznaji kakvog sam oca prerano izgubio. ‘Ihr
naht euch wieder, schwankende Gestalten’ (‘I opet tu ste, lelujave
sjene’) – prvi je stih u ‘Faustu’, iz kojeg je otac volio citirati kad
bi htio ljepše izraziti vlastiti osjećaj ili misao. Zadržavam se na
samome početku, na ‘Posveti’. Posuđujem iz prijevoda Tita Strozzija, a malo i prerađujem da bih bio bliži svojem osjećaju nad očevim pismom:
Gle, tu ste opet, lelujaste sjene,Što odavna vas tužan pogled zna…Sad s vama slika sretnih dana sviće,I dragih sjena dug se javlja red,I poput neke zamrle već priče,Djetinjstva oduzetog mi svijet;Plač obnavlja, dok bol mi opet niče,Života ovog labirintski spletI broji dobre, pretvorene u sjene,Što smrt ih uze, davno prije mene.