Sve nam je teže da uživamo u datim ljudskim slobodama, a još gore od
toga je što ne znamo šta nam se događa. To je možda taj neistraženi,
sada već hronični mentalni defekt ovdašnjih građana, koji su do
rezignirajućeg nivoa zablude i pristajanja na sve, došli svojom
sumnjivom voljom.
Mnogo toga ukazuje na slom ovoga što bi moglo da bude ali nije
sistem, jer ono što je u biti ništa, nije ni održivo. Nikakvim raciom
određeno, TO će pokušati da se očuva kako može i čime stigne. Ali, ne po
svaku cenu, jer na samom vrhu je esencija zečjeg kukavičluka, i
nastojanje apsoluta da se hrabri sve češćim neosnovanim busanjem i
ubedljivim budalesanjem. No, taj nema moći da posegne za „konačnim
sredstvima“, budući da ne zna šta je to, niti je smogao hrabrosti da
sazna.
Kako smo onda pristali da nas potčini autsajderska kasta, ono što je
inače tipičan civilizacijski škart, ako nije u opticaju komformistički
građanski nemar, zdravstvena i ekološka nekultura i pristajanje na smrad
jer su nas nekako uverili da nismo za bolje? Zapuši nos, idi i ne
osvrći se, preživećeš, nema druge mogućnosti.
Šta bi inače vlast, nesposobna da pojmi znake pada u ništavilo, mogla
da učini, kako bi se uz pomoć nekakvog stimulansa uskurčila u svojoj
nemoći, i prepala čak i one koji su davno prestali da se plaše?
„Uskurčiti se“ u ovom slučaju nema erektilnu niti koitalnu konotaciju,
nego je paramilitarno maskiranje nedostatka ključnih ideja o nastavku
proizvodnje krotkih i tupavih podanika. Takva je bila nesuvisla,
nepotrebna i kukavno obrazložena policijska vežba „Vihor“.
Da vidimo, dakle, čija je to pamet naredila skoro potpunu
mobilizaciju vitalnih policijskih snaga, kako bi blokirala nekoliko
gradova, a naročito glavni. To nije bila vežba, jer se takve stvari
obavljaju na manjim uzorcima, i sa manjim troškovima, uz simulacije i
supozicije, pretpostavke o krizi i modelima izlaza iz nje. Pre samo
mesec dana, ministar doktor Stefanović nas je umirio rekavši da je
Srbija stabilna država, da je terorizam, mada gadne naravi, ipak daleko
od nas. Šta se promenilo?
U primerima opsežnih kukavičluka, zna se da se sopstveni strah
najbrže rasteruje proizvodnjom straha za druge. „Vihor“ zbog toga,
bezbednosnih okolnosti i modela promocije nakazne policijske države,
nije bio vežba, nego opit upotrebe sile u političke svrhe. Dakle, vlast
je pokušala da nam pokaže da neće prezati od upotrebe sile – bar kako je
ona razume – ali u operativnom smislu to je bila traljava poruka o
snazi koja blokira gradove.
Policija inače nije projektovana za akcije opšte blokade države, pa
to nije pokazao ni njihov vihorni udar na građane. Onaj koji napada sve –
ne napada ništa. Ako je to bio probni policijski čas, onda je on zbunio
i policiju u tom javnom času uvredljive zloupotrebe. Te noći je bio
dodatno blokiran život kao takav, bez poruke o tome protiv koga je
doktor Nebojša izveo taj agresivni strateški poduhvat. Mogao je to da
bude samo udar u prazno, kolosalno glupiranje i performans koji je
izazvao čuđenje, predstava bez povoda, epiloga i smisla.
Ako veruju da se tako može sačuvati vlast, onda imamo posla sa
ljudima koji ignorišu najgora tuđa iskustva. Vučićev režim kuburi sa
pouzdanjem u svoje snage, i više ne veruje u večnu opsenu, koja
postepeno razara temelje od smeća, prašine i šuta. Zbog toga je „Vihor“
policijski udar vlasti na zamišljenog neprijatelja, kome se u ovom času
ne vide ni snaga niti namere. Akcija jeste, ma kako to čudno zvučalo,
udarac u samu vlast, jer proizlazi iz najniže sfere promišljanja mogućeg
sunovrata.
Takav vladajući misaoni sklop razume „Vihor“ kao nasilnu kotvu
pouzdanja u silu koja ne postoji, a pokazuje se kao uobičajeni noćni
fantom. Sve to lomi vrat onome koji poseže za vetrovima, pozivajući se
na spokoj građana koji se sve češće javno čude važnim budalama: ne laje
kučak sela radi, nego da rastera svoj strah, a policija nije u stanju da
to ukine.
Nije moguće organizovati ovakav festival bez znanja vrhovnika, pa je
zanimljivo misliti o tome šta ga je nateralo da tako narajca nesrećnika
Nebojšu i raspamećenu stranačku miliciju. Svakako zbog smirujućeg
osećanja da su svi do kojih mu je stalo na njegovoj strani. I da će
izaći na mostove i putna čvorišta u čast njegove totalne vlasti bilo
gde: u Beogradu, gde je centar zamišljene moći, u Žagubici, gde je on od
juče prvi građanin male varoši.
Policija slabo šta može da učini u više gradova odjednom. Ne može
skoro ništa. U istinskoj gužvi, kordon je njena formacija, ali smo već
videli da je takva falanga i te kako sklona rušenju i bežaniji. Ali i da
su ministri i direktori sile u njegovoj službi, izvor pučke zabave i
razonode, svako na svoj način: Vulin, Stefanović i Gašić.
U tim personalnim pobačajima režima, kriju se i ključni detonatori
njegovog sloma. Vulin je i započeo ulogu ravnotabanog redova Švejka bez
obuke, kao nadobudni klovn o koncu. Ali ga je glupa bajka o fantomskoj
ženinoj tetki dovela do nepovratne pozicije beznačajne kreature i
karikaturalnog lažljivog činovnika.
Stefanović je lažni doktor nečega što nema ime, bezbojni homo
politikus i dupleks, koji troši svoje preostale umne resurse da odbrani
šefa i od njega samog, koristeći i policiju u projekciji nemogućeg
raspleta. On je bio na čelu vežbe, koja je po svemu ličila na njega, ali
i na Batu Gašića.
Gašić je najpotpuniji simbol režima, čovek koji se prihvata svega o
čemu ne zna ništa, pa je njegova odanost višestruko opasnija od mogućeg
otpora. Ako su njegova saznanja ključna za opstanak režima, Vučić bi
morao da se plaši Gašića mnogo više nego građani „Vihora“.
„Vihor“ jeste nekakav predznak nevremena, loš znak po one koji su
pokrenuli tu varijantu vetra nestalne ćudi. Koristeći poetsku sentencu
Branka Miljkovića, rekao bih da su svi ovi slučajevi na čelu sa svojim
guruom i te kako skloni padu. Ali sami od sebe, bez jake nepogode, pasti
neće.