Mario Kopić: Tri stupa pakla

Premda se počesto može naletjeti na
tvrdnju da je pojam totalitarizma naknadno iznašašće propagandista
hladnoga rata, smišljeno kako bi se poistovjećivanjem s nacističkom
Njemačkom diskreditirao Sovjetski Savez i obeščastio antifašizam, stvari
stoje drukčije. Pridjev „totalitaran“ ušao je u uporabu još između dva
svjetska rata kako bi se označio dotad neznani tip političkog poretka u
kojem jedna stranka posvema pokorava podanike svojoj vlasti, prisiljava
ih na slijepu poslušnost i uređuje njihov javni i privatni život
[1].
Pojam će svoju analitičku preciznost pridobiti u drugom poraću,
poglavito djelom Hannah Arendt i američkih politologa koji će se
nadahnuti njezinim uvidima. Kao istinska baštinica njemačke
antitotalitarne misli iz tridesetih godina, Arendt će imati smjelosti
prekršiti u poslijeratnom složaju stvorenu vulgatu zabrane uspoređivanja
nacističkog i komunističkog režima, nudeći nam ne samo njezinu obnovu
nego i proširenje. Opsežna Arendtina knjiga o izvorima totalitarizma
ugledala je svijet 1951. godine
[2].

Hannah Arendt njemačka je Židovka,
protjerana iz Njemačke nakon 1933. godine u Francusku, internirana s
majkom u ženski sabirni logor Gurs na jugu Francuske prije odlaska u
Sjedinjene Države 1941. godine, gdje će 1951. postati američkom
državljankom[3].
Ta njezina konačna pripadnost Americi znači da joj je Amerika ponudila
okruženje u kojemu je mogla živjeti kao slobodna građanka. U pismu
svojem učitelju i prijatelju Karlu Jaspersu 26. siječnja 1946. ovim
riječima opisuje svoje prve američke dojmove: „Ovdje zbilja postoji
takvo nešto kao sloboda i snažan osjećaj kod mnogih ljudi da bez slobode
nije moguće živjeti. Republika nije prazna zabluda, a činjenica da
ovdje ne postoji nikakva nacionalna država i nikakva navlastita
nacionalna tradicija… stvara slobodarsku ili bar nefanatičnu atmosferu.
Tome treba dodati da se ljudi ovdje u velikoj mjeri osjećaju
suodgovornima za javni život, što meni nije poznato ni u jednoj
europskoj zemlji… Ovdje postoji veliki političko-praktički razum, kao i
strast da se stvari dovedu u red – to straighten things out – i da se ne trpi suvišno siromaštvo, da se posred zbiljske ubojite konkurencije sačuva smisao za fair chance… Temeljno proturječje zemlje jest politička sloboda pri društvenom ropstvu“[4].
Odlučno moderna, odrezana od
tradicije, ona više nije ni Njemica ni Židovka, no pasionirano ostaje i
jedno i drugo. Ponajdublji izražaj njezina bića jest vjernost spram
njemačke kulture, napose jezika i pjesništva, koji potječu još iz
studentskih dana, kada je studirala filozofiju, protestantsku teologiju i
klasičnu filologiju kod Heideggera, Bultmanna, Husserla i Jaspersa.
Cijeloga će života nositi sa sobom ono što je naučila od svojih
učitelja, a to je patos istine.
Usto se zanimala i za cionizam, ponajprije zbog omraze spram psihologije
asimiliranog Židova što se, kako je pokazala u biografiji o Rahel
Varnhagen, tako silno trsi pronaći svoje mjesto i integrirati u
antisemitsko društvo: „Nema asimilacije ako se samo napusti vlastita
prošlost, a tuđa ignorira. U jednom društvu koje je, u cjelini gledano,
bilo neprijateljsko spram Židova – a sve do našeg stoljeća to su bile
sve zemlje u kojima su Židovi živjeli – moguće je bilo asimilirati se
samo ako se asimilirate u antisemitizam“[5]. Hitler ju je osudio na židovski usud – parveni ili parija. Prezirala je usud parvenija, svjesno slijedila usud parije[6],
odlučivši živjeti i djelovati u ambijentu njemačkih boemskih emigranata
u Parizu i New Yorku. Jednom ju je zgodom Hans Morgenthau, donekle
nestrpljivo, upitao kako se ona zapravo politički određuje. Je li
konzervativna? Je li ljevičarka? Odgovorila je: „Ne znam, odista ne znam
i nikada to nisam znala… Ljevica misli da sam konzervativna, a desnica
da pripadam ljevici, da sam antikonformist (maverick) ili bog zna što drugo. Moram reći da mi je to posve svejedno“[7].
U ozračju općeg ravnodušja prema
sudbini Židova, Arendt se ističe upravo strašću s kojom dijeli tu
sudbinu, bori se protiv nje i nastoji je razumjeti. Njezin je glas jedan
od prvih i već početkom 1943. upozorava javnost na apokalipsu europskih
Židova. Bolje od ikoga razumije zastrašujuće, dotad neviđene dimenzije
onoga što se odigrava u nacističkoj Njemačkoj. Ostat će tako Arendt,
kako lijepo formulira François Furet[8], svjedokom protiv Njemačke, nakon što je bila njezinim djetetom.
Zamisao knjige koja će biti objavljena pod naslovom Izvori totalitarizma porodila se najvjerojatnije 1943. godine, kao projekt koji je kanio promisliti nekorisnost židovskog
masakra. Najprije ne vjerujući stravičnim vijestima što su pristizale
iz Europe, Hannah se Arendt u njih uvjerila početkom 1943. godine. Zašto
im otprve nije vjerovala? Zbog toga što se u ratovima obično
sukobljavaju neprijatelji, dočim je židovski masakr bio nešto posve
drugo. Kako je rekla u znanom televizijskom razgovoru s Günterom Gausom:
„Odlučujući je bio dan kada smo doznali za Auschwitz… To je bio onaj
navlastiti šok. Prije toga se moglo reći: eto, ima se neprijatelje. To
je posve prirodno. Zašto neki narod ne bi imao neprijatelje? Ali ovo je
bilo nešto drugo. To je zbilja bilo kao da se otvorio ponor. To se nije
nikada smjelo dogoditi“[9].
Iznimnost se misli Hannah Arendt potvrđuje na spojnici mišljenja i
događaja: „Sama misao izvire iz događajâ proživljenog iskustva i mora za
njih ostati vezana kao za svoje jedine orijentire“[10].
Arendt zadaću razumijevanja suprotstavlja velikoj teoriji, koja svagda
teži ono pojedinačno supsumirati pod vladavinu načela, i objašnjenjima
povjesničara, koja se sastoje u kauzalnom ulančavanju odnosa.
Razumijevanje je beskrajna djelatnost kojom poimamo zbiljnost i
nastojimo se s njom pomiriti, pokušavamo njezinom pomoći biti u svijetu
kao kod kuće. Drugim riječima, razumjeti sebe, odnosno iskati u svijetu u
kojem prebivamo kako je neka stvar poput totalitarizma bila moguća[11]. Otuda i motto knjige o totalitarizmu, preuzet od Karla Japersa: „Niti se predajemo prošlosti niti budućnosti. Odlučujuće je (es kömmt darauf an) da se bude posve sadašnji (gegenwärtig)“.
Pitanje koje se postavlja u svezi s
nacizmom jest pitanje užasnosti njegove originalnosti. Originalnost
nacizma, prema Arendt, nije užasna zato što je s njim u svijet stupila
jedna nova „ideja“, nego zato što njegova vlastita djelovanja
konstituiraju prekid s cjelokupnom našom tradicijom. Ona su jasno
rasprskala naše kategorije političkog mišljenja i naše kriterije
moralnog suđenja. Kako onda razumjeti nacizam?
Nijedan od „uzročnika“ koji je moguće navesti i pripisati mu ga ne može ga per definitionempokriti,
budući da bismo ga time reducirali na ono što mu je prethodilo. Zato
radije valja dokučiti njegove „izvore“ i teren na kojemu su se njegovi
različiti „elementi“ kristalizirali. Objašnjava sama autorica, u
polemičkom kontekstu: „To što sam učinila… bilo je otkriti glavne
elemente totalitarizma i analizirati ih u povijesnim pojmovima,
slijediti ove elemente u povijesnoj prošlosti tako daleko koliko je to
moguće, koliko sam smatrala umjesnim i nužnim. To znači: nisam pisala
povijest totalitarizma nego ga analizirala u kategorijama povijesti…
Knjiga, prema tome, nema posla realno s ‘izvorima’ totalitarizma, kao
što je to nesretno označeno u naslovu – nego nudi povijesno objašnjenje
elemenata koji su se iskristalizirali u totalitarizam, i to objašnjenje
prati analiza elementarne strukture totalitarnih pokreta i same
vladavine. Elementarna struktura totalitarizma je potajna struktura
knjige, dočim joj puno jasnije jedinstvo daje određeni temeljni koncept
koji poput crvene niti prožima cjelinu“[12].
Arendt identificira prvog velikog
krivca: nacionalnu državu, onakvu kakva se razvila u okrilju europske
povijesti i koja opsjeda duhove još od 16. stoljeća naovamo. Njezina je
kulminacija koincidirala s počecima njezine patologije u drugoj polovici
19. stoljeća. Naime, u Europi se krajem 19. stoljeća nacionalne države
suočavaju s problemima koje nisu kadre razriješiti: antisemitizmom kao
šovinističkom reakcijom na „židovsko pitanje“ što ga asimilacija nije
riješila i imperijalizmom kao nacionalističkim oblikom univerzalizacije
svijeta. Nacistička je država na te izazove, koji su se pojavili u
osamdesetim godinama 19. stoljeća, odgovorila zločinački i sumanuto.
To je polučilo različite planove što
će ih Arendt u glavnim crtama kovati za svoj spisateljski podvig u
periodu od 1944. do 1946. godine i koji se zasnivaju na sljedećem nizu:
raspad nacionalne države – antisemitizam – imperijalizam – rasistički
imperijalizam (nacizam). Termin rasistički imperijalizam (race-imperialism),
kojim označuje nacizam, preuzet će od Franza Neumanna, no novina je
pojava riječi „totalitarizam“ u posljednjoj inačici plana zasnovana na
„tri stupa pakla“, kako je najprije i mislila nasloviti svoju knjigu,
početkom 1947. godine: antisemitizam – imperijalizam – totalitarna
vladavina. Zajedno s tim pojmom nameće se, štoviše, opetovano
pojavljuje, usporedba iz tridesetih godina, koja će nakon 1945. gotovo
postati tabu: povezivanje dvaju totalitarizama stoljeća, totalitarizma
nacističke Njemačke i totalitarizma komunističkog Sovjetskog Saveza.
Otuda nekoherentnost Arendtine knjige[13].
Prva dva dijela odnose se na antisemitizam i imperijalizam, a napisani
su i djelomice objavljeni u obliku članaka između 1944. i 1946, u
periodu u kojem je autorica imala na umu samo prikazati izvore nacizma.
Ne odnose se ta poglavlja jedino i samo na njemačku povijest. Prije se
može reći da se odnose na Europu općenito i na podzemne ali masivne
struje koje su prodrle i izazvale propast i raspad nacionalne države,
što je pozadina njemačke katastrofe. Primjerice, moderni antisemitizam,
koji je kod Arendt neodvojiv od prethodne asimilacije Židova u okviru
nacionalne države, očituje se prvenstveno u Njemačkoj i Francuskoj 19.
stoljeća. Imperijalizam pak, koji je povezan s neobuzdanom voljom
buržoazije za ekspanzijom i koji dovodi do čiste dominacije čovjeka nad
čovjekom[14], u odsutnosti bilo kakvog određenog političkog tijela, nadasve je europski fenomen. Politički savez „svjetine (mob)
i kapitala“ što ga imperijalizam proizvodi, učvršćen rasističkom
ideologijom, Arendt otkriva u Francuskoj, u aferi Dreyfus, i u
viktorijanskoj Engleskoj, u ideji rasne superiornosti kolonizatora,
ideji raširenoj po cijelom Britanskom imperiju. Naposljetku, u njegovoj
kontinentalnoj inačici, u proto-totalitarnim pangermanskim i
panslavenskim pokretima. U potonjem slučaju, kriza nacionalne države
doseže svoj vrhunac, budući da su njezine tradicionalne stranke, pa čak i
sam njezin legitimitet, dovedeni u pitanje u ime rasističke ideje koja
je šira od te nacionalne države, optužene za njezinu izdaju. Ostaje tako
činjenica da je vrlo lako i možda prijeko potrebno postaviti u odnos
pangermanizam i nacizam, no sugerirana implicitna povezanost panslavizma
i sovjetskog komunizma ostaje u najmanju ruku proizvoljna.
Knjiga Izvori totalitarizma, koju je Arendt napisala uz odista golemu pomoć svojega supruga Heinricha Blüchera[15],
zapravo je amalgam dviju knjiga. Prva se odista bavi izvorima
totalitarizma, no Arendt pritom ima na umu jedino nacizam, propitujući
samo pojavu modernog antisemitizma i ideologija rasne superiornosti.
Druga, koja čini treći dio, napisana je nešto kasnije, 1948-1949, i
baštini tradiciju na koju se još 1934. pozivao Waldemar Gurian[16].
Posrijedi je sistemska usporedba između Hitlerova i Staljinova režima.
Drukčiji je ne samo predmet, nego i pristup. U prva dva dijela Arendt se
umnogome oslanja na socijal-demokratsku i marksističku tradiciju, od
Hilferdinga do Neumanna. Otuda njezino upisivanje rasizma u
univerzalizaciju svijeta kapitalom. U trećem pak dijelu, antiliberalnu i
antiburžoasku polemiku odmjenjuje analitičko raskrivanje „totalitarnih“
instrumentarija i ideologija kako ljevice tako i desnice. Uloga
kapitala iščezava. Derasinirana i dehumanizirana „svjetina“, koja kod
Arendt predstavlja opreku slobodnom građanstvu, odlika je kako
staljinističke Rusije tako i nacional-socijalističke Njemačke.
Komparacija se obavlja iz posve drugog, poglavito fenomenološkog
pogledišta.
Temeljni uvid na kojem počiva
usporedba dvaju totalitarizama glasi da epoha koncentracijskih logora
kao tvornica smrti nije okončana. U njezinim očima, postojanje široke
mase ljudi otrgnutih od svojih korijena, obespravljenih, podvrgnutih
apsolutnoj samovolji vlasti i tretiranih poput predmeta društvenog
eksperimentiranja, distinktivna je crta totalitarističkih društava.
Dakako da su se u svim epohama pojavljivali despotizmi, tiranije,
diktature. No totalitarna je užasnost nova po tome što ona, unatoč tome
što je ljudsko djelo, prekoračuje granice ljudskog bivstvovanja
apsolutnim uništenjem samog ljudskog bivstvovanja. Drugim riječima, ona
čini suvišnim ljude kao ljude. U
europskoj duhovnoj tradiciji ne postoji ništa na što bismo se mogli
osloniti u nastojanju da razumijemo taj fenomen koji nas suočava sa
svojom užasnom zbiljom i koji ruši sve znane nam standarde.
Postojbina je totalitarnog užasa
moderna demokracija, odnosno, bolje rečeno, degradirani oblik
demokracije u kojem društvo biva tek agregatom međusobno izoliranih
pojedinaca, lišenih ne samo građanskih ligatura, nego i klasne
solidarnosti, imajući tek puku snagu brojnosti, mobiliziranu oko
elementarnih emocija investiranih u jednog demagoga. To je patološki
kraj buržoaskog individualizma koji se transformirao u antiburžoasko
nasilje. Politika ovdje još postoji samo u primitivnom obličju potrebe
za jedinstvom. Domovina građana, prirodno kućište slobode, postala je
instrumentom besprimjernog porobljavanja, na koje ne samo što se
pristaje, nego se i u sav glas potražuje. Nakon što je mase ustoliče,
totalitarna diktatura konsolidira teren na kojem se uspostavila,
lišavajući društvo svih onih sredstava autonomije koja su mu još mogla
preostati. Hitler je uništio Ländere,
stranke, aristokraciju, neovisne udruge; ono što nije razorio, podčinio
je aparatu jedne jedine stranke. Staljin pak, baštinik režima u kojem
je privatno vlasništvo ukinuto, uspio je likvidirati čak i seljaštvo, da
o klasama i strankama ne govorimo… Boljševička partija suvereno vlada
nad jednim jedinim univerzalnim plebsom atomiziranih pojedinaca. No oba
režima do kraja uživaju podršku masa koje su istodobno i očarane i
izložene teroru.
Hannah Arendt će totalitarizam
odrediti upravo kao spoj ideologije i terora. Premda tu misao nalazimo
već u izdanju iz 1951, pomnija analiza ideološko-terorističke naravi
totalitarnih režima pojavit će se tek dvije godine kasnije, u Review of Politics, od srpnja 1953, pod naslovom Ideologija i teror: Novi oblik vladavine[17].
Tekst koji je prvi put predstavljen javnosti u obliku predavanja na
Sveučilištu Notre-Dame, postat će naposljetku završnim poglavljem
ponovljena izdanja Izvora totalitarizma iz 1958. godine[18]. I bit će nedvojbeno najbolji dio knjige.
Ono putem čega čovjek masovne
demokracije odustaje od svoje jedinstvene individualnosti i svoje
sposobnosti spontane misli i čina i predaje se u ruke Vođe dano je
ideologijom. Kod Arendt, ideologija ne označuje skup ideja ili predodžbi
što ih neko društvo ili određena epoha dijeli, nego zatvoren sustav
tumačenja povijesti koji nipošto ne može podnijeti nepredvidljivost koja
potječe iz čovjekove kreativnosti, njegove sposobnosti da proizvede
nešto novo što nitko nikada nije mogao predvidjeti. U totalitarnom
društvu poredak više ne organiziraju konvencije koje uređuju društvene
ili političke odnose. Zakon toga društva identičan je zakonu kretanja
neke nadljudske sile, Prirode (nacistički biologizam) ili Povijesti
(marksizam-lenjinizam), ukida svako odstupanje od svoje osnove i ima
samo jedan jedini cilj: u svakom času slijediti smjer povijesnog
kretanja, tumači kojeg su Partija i, unutar Partije, Vođa. Tako je teror
prirodni instrument totalitarnog društva. Nije posljedak okolnosti, kao
kod tiranije, nego je bitan, totalan i posvema prekriva područje
političkih i građanskih zakona, među kojima povijest, na svojemu hodu
prema savršenom društvu i novom čovjeku, ne pravi nikakvu razliku.
Njegova svrha nije toliko slamati opozicije – koje vrlo brzo nestaju –
koliko izmišljati ih kako bi se pretvorile u ilustraciju njegova hoda.
Nepokolebljivo odlučan uništiti sve podjele unutar društvenog tijela i
dokinuti sve što međusobno razdvaja pojedince, posežući čak i u njihov
najosobniji, najintimniji prostor, teror u ime svih provode svi nad
svima i jedina je sila zakona u tom svijetu lišenom zakona.
Koncentracijski logori kao mjesta apsolutnog terora raskrivaju samu bit
totalitarizma: sve je moguće!
Tehnički gledano, Arendtina je
knjiga napisana na brzu ruku, skrpljena od dijelova i komadića, proteže
se na odveć dugi niz godina, loše komponirana[19].
Započeta je kako bi se analizirao nacizam, a okončava političkom
teorijom koja je primjerenija komunizmu. Potvrđuje radikalnu novost
totalitarnog fenomena, a posvećuje polovicu djela traganju za njegovim
izvorima, uz ograničenje na njemačku stranu. Miješa staru kritiku
masovne demokracije s (ideološkom) kapitalističkom genealogijom fašizma.
Nadovezuje se na Gurianovu (kao i Voegelinovu) tezu o fundamentalnoj
nehumanosti „ideoloških“ režima kao sekulariziranih religija, ne
suprotstavljajući im, poput njega, božansku transcendenciju. Naposljetku
zastupa tezu da se totalitarni fenomen zasniva na „visoko atomiziranom
društvu“ s „natjecateljskim strukturama i odgovarajućom osamljenošću
individue“, što je zacijelo osobno iskustvo, no time jedva opisuje
društvo zakašnjele njemačke nacije, uglavljeno u tradicionalne
strukture. No knjizi valja sve te i ine konfuznosti i protuslovlja
unutar povijesnog i sociološkog diskursa i filozofsko-političke
konceptualizacije oprostiti upravo u ime sumorne siline koja je
potpunomice prožima i spomenute blistavosti njezina završnog poglavlja.
Iz nje odzvanja eho nujne kantilene poraća, njemački zločini, židovski
genocid, katastrofe slobode, sovjetski koncentracijski logori koji žive i
nakon nacističkih logora. Ukratko, ona je literarno djelo u pravom
smislu te riječi. Kako je zapisao talijanski književni kritičar Pietro
Citati: „Ona nema ekvivalenta u 20. stoljeću: knjiga o povijesti
kulture, ekonomije i politike, pripovijest o činjenicama i idejama,
analiza srca, vizija, protest, roman, pochade (na brzu ruku napisano djelo, prim. M. K.), pamflet, optužba pred Božjim sudom, a ponajprije, prikrivena teološka knjiga“[20].
Godine 1951. Hannah Arendt, nakon 18
godina „izbrisanosti“, dobiva američko državljanstvo, što je detalj
krcat značenjem. Jer njezina je spoznaja, na primjeru izraelske države,
da na faktičnoj razini građanske (državljanske) slobode, budući njihovim
političkim odnosno ustavno-pravnim uvjetom, prethode ljudskim pravima[21].
Ako nemaš državljanstvo, i građanske slobode što iz njega proishode,
ako si raseljena osoba, ljudska ti prava kao takva malo pomažu[22].
Otuda značenje moderne, nacionalne države kao dodjeliteljice
nacionalnosti, odnosno statusa državljanina. Drugim riječima, nacionalna
država može postojati bez građanskih sloboda, ali građanskih sloboda
nema bez nacionalne države. Tek građanske slobode jesu ona (politička)
prava koja uspostavljaju pravo na (temeljna, „prirodna“) ljudska prava.
Čovjek koji nije državljanin, čovjek bez državljanskih sloboda, ne može
na faktičnoj razini ostvariti prava sebe sama kao čovjeka: prava čovjeka
kao čovjeka. Ta Arendtina spoznaja, kao trajna legitimacija svih
zahtjeva naroda za samostalnošću i vlastitom (suverenom) državom, bit će
posebice aktualizirana u vrijeme raspada komunizma, kad ćemo u Europi
biti svjedoci rođenja više nacija, odnosno naroda sa svojom državom. A
bit će aktualizirana i danas, u sve žešćim previranjima oko nacionalnog
suvereniteta u okrilju nad-nacionalne Europske unije. Iako terminološki
neprecizan, jasan je Arendtin stav spram unitarne, centralističke
države, iskazan u djelu Moć i nasilje: „Danas možemo opažati neobično ponovno oživljavanje nacionalizma što smo ga obično razumjeli kao odmak u desno (Rechtsruck),
no vjerojatnije je da ukazuje na rastući otpor svjetskih dimenzija
prema ‘veličini’ kao takvoj. Dok je prije nacionalni osjećaj nastojao
koncentriranjem njihove političke svijesti različite skupine naroda
asimilirati u ‘naciju’, danas možemo opažati kako svojevrstan etnički
‘nacionalizam’ počinje prijetiti raspadom čak i najstarijih i najčvršće
izgrađenih nacionalnih država. Taj najnoviji nacionalizam nije
šovinistički i ekspanzionistički. Naprotiv, Škoti i Velšani, Bretonci i
Provansalci, etničke skupine kojih je uspješna asimilacija bila
preduvjetom nacionalnih država, žele se nanovo odvojiti od ‘nacije’ i
odupiru se centralizaciji svih političkih i administrativnih funkcija u
glavnom gradu, koja je karakteristična za nacionalne države“[23].
Naposljetku, možemo samo pozdraviti zakašnjeli (integralni) prijevod Izvora totalitarizma na
hrvatski jezik, kao i ironizirati već stanovito vrijeme uočljivu
konverziju nekih oronulih marksomana u poletne arendtomane. Desetljećima
domaći teorijski i univerzitetski krajolik nije htio ni čuti za
alternativnu sliku stvari, napose za kritiku totalitarizma, kao i svakog
oblika kolektivizma, a studente o tomu nije imao tko podučiti. Možda bi
stvari, bar u sferi duha, izgledale drukčije da smo već od pedesetih
godina prošloga stoljeća imali, uz predloženu, prevedene i prostudirane
knjige kao što su Put u služništvo von Hayeka, Kolektivna privredavon Misesa, Otvoreno društvo Karla Poppera, Izvori totalitarne demokracije Jacoba
Talmona… Tako bismo, recimo, od Arendt mogli i ovo naučiti: „Ruske
satelitske države u Istočnoj Europi su naravno samo filijale
boljševičkog pokreta vođenog na jedinstven način iz Moskve, a domaći
diktatori, koje je Moskva postavljala i smjenjivala, samo su njegovi
agenti. Drukčije stoje stvari s Titom u Jugoslaviji, jedinoj zemlji koja
je iz sebe porodila snažan oslobodilački pokret. A Tito nije samo
raskinuo s Moskvom radi svoje vlastite neovisnosti, nego se istodobno
odrekao uistinu totalitarnih metoda prema ruskom uzoru i zadovoljio se
nekovrsnom jednopartijskom vojnom diktaturom. Po svemu sudeći, shvatio
je da je potpuno razvijena totalitarna vladavina u tako maloj zemlji kao
što je Jugoslavija neprovediva, jer bi odveć velik postotak
stanovništva bio ‘izbrisan’“[24].
Ovako smo, u drugom desetljeću 21. stoljeća, svjedoci da je Hegelovu
misao o približavajućem se kraju povijesti svladala Nietzscheova
predstava o vječnom vraćanju jednakog u najdubljem smislu, dakle vječnom
vraćanju volje za moć. Totalne ideologije, te izazivačice totalitarnih
pokreta, odnosno nositeljice totalitarizama, stalno nam se vraćaju,
premda ne vode nikamo, odnosno vode u – ništinu. Tek mala nam je pritom
utjeha Arendtin uvid da totalitarizam kao trajno stanje nije moguć i da u
sebi nosi klicu vlastite propasti.
[Behar: Časopis za književnost i društvena pitanja, 136, srpanj/juli 2017, str. 17-19]
 
[1] Vidi Wolfgang Wippermann, Totalitarismustheorien: Die Entwicklung der Diskussion von den Anfängen bis heute, Darmstadt 1997.
[2] Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism, New York 1951. Njemačko izdanje (prvo 1955) pod naslovom Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft: Antisemitismus, Imperialismus, totale Herrschaft, München – Zürich 1996.
[3] Za biografske detalje, vidi Elisabeth Young-Bruehl, Hannah Arendt: Leben, Werk und Zeit, Frankfurt/M. 1986; Antonia Grunenberg, Arendt, Freiburg 2003; Kurt Sontheimer, Hannah Arendt: Der Weg einer großen Denkerin, München – Zürich 2005.
[4] Hannah Arendt, Wahrheit gibt es nur zu zwein: Briefe an die Freunde, München – Zürich 2013, str. 44-46.
[5] Hannah Arendt, Rahel Varnhagen: Lebensgeschichte einer deutschen Jüdin aus der Romantik, Frankfurt/M. – Berlin – Wien 1975, str. 210.
[6] Vidi Judith Shklar, Hannah Arendt as Pariah, Partisan Review, I, 1, 1983, str. 64-77.
[7] Navedeno prema Margaret Canovan, Hannah Arendt as Conservative Thinker, u: Larry May, Jerome Kohn (ur.), Hannah Arendt: Twenty Years Later, Cambridge, Mass. – London 1996, str. 11.
[8] François Furet, La passé d’une illusion: Essai sur l’idée communiste au XX siècle, Paris 1995, str. 701.
[9] Hannah Arendt, Ich will verstehen: Selbstzeugnisse zu Leben und Werk, München – Zürich 1996, str. 59.
[10] Hannah Arendt, Between Past and Future: Eight Exercises in Political Thought, New York 1977, str. 14.
[11] Usp. Ernst Vollrath, Hannah Arendt und die Methode des politischen Denken, u: Adalbert Reif (ur.), Hannah Arendt: Materialen zu ihrem Werk, Wien- München – Zürich 1979, str. 59-84.
[12] Hannah Arendt, A Reply to Eric Voegelin, u: ista, Essays in Understanding: 1930-1945, New York 1994, str. 403.
[13] Usp. André Enegrén, Hannah Arendt: Les origines du totalitarisme, u: François Chatelet, Olivier Duhamel, Evelyne Pisier (ur.), Dictionnaire des oeuvres politiques, Paris 1995, str. 13-25. Vidi i Andre Enegren, La Pensée politique de Hannah Arendt, Paris 1984.
[14] Usp. Hannah Arendt, Imperialismus, Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft, str. 207-470.
[15] Vidi Elisabeth Young-Bruehl, Hannah Arendt: Leben, Werk und Zeit, str. 373.
[16] Waldemar Gurian, Der Bolschewismus als Weltgefahr, Luzern 1935. Više o W. Gurianu, vidi Hannah Arendt, Waldemar Gurian, u: ista, Menschen in finsteren Zeiten, München- Zürich 1989, str. 310-323.
[17] Hannah Arendt, Ideology and Terror: a Novel Form of Government, The Review of Politics, XV, 3, 1953, str. 303-327.
[18] Hannah Arendt, Ideologie und Terror: eine neue Staatsform, Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft, str. 703-730.
[19] Tako François Furet, op. cit. str. 708-709.
[20] Pietro Citati, Hannah Arendt e il Male Assoluto, u: isti, Israele e l’Islam: Le scintille di Dio, Milano 2003, str. 267.
[21] Vidi Mario Kopić, Dva nacionalizma, u: isti, Otkucaji drugoga, Beograd 2013, str. 104-112.
[22] Usp. Hannah Arendt, The Jew as a Pariah: Jewish Identity and Politics in the Modern Age, New York 1978.
[23] Hannah Arendt, Macht und Gewalt, München 1970, str. 83-84.
[24] Hannah Arendt, Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft, str. 663.

 

 

Filozofski magazin

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije