“Kad hrvatski političari zločine vlastite vojske nad Srbima pravdaju tobožnjim preveniranjem srpskih zločina nad Bošnjacima, to je u rangu ideje da neki neonacista kaže kako izraelski zločini nad Palestincima pokazuju da je Hitler bio u pravu”, piše u tekstu za sarajevsko “Oslobođenje” pisac Muharem Bazdulj.
“Kad je Andrej Plenković izjavio da je ‘Oluja spriječila novu Srebrenicu u Bihaću’ i kad su razni propagandisti pokušali da deblokadu Bihaća kao puku nuspojavu Oluje predstave kao njen krajnji cilj, bosanskohercegovčcki (narocito bošnjački) zvaničnici su ostali nijemi u još jednoj demonstraciji političkog sljepila i nedoraslosti. Ovakva Plenkovićeva manipulacija samo je diplomatski vještija formulacija jednog od najciničnijih i najzloćudnijih narativa o južnoslovenskim bratoubilačkim ratovima u dvadesetom vijeku koji je svoju najdirektniju verbalizaciju dobio u tekstu koji je nekakva ‘Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori’ ugravirala na spomen ploču zločincu Juri Francetiću, a koju su neuspješno pokušali postaviti na njegovu rodnu kuću”, piše Bazdulj.
On dalje u tekstu podseća da se na spomen ploči Francetić naziva “ustašom-antifašistom”, kao i da piše da je “kao političar 1930-ih i legendarni vojskovođa 194l. do 1942. godine (bio) bojovnik protiv talijanskoga i srpskog fašizma, posebice u istočnoj Bosni i Hercegovini, gdje su združene srpsko-četničke i jugoslovensko-komunističke snage 1995.godine počinile međunarodno osuđen genocid u Srebrenici”.
Ispod, naravno, podseća Bazdulj, i to velikim slovima, piše “Za dom spremni”.
Bazdulj u tekstu navodi da su “istini za volju, vlasti u Hravatskoj koju predvodi Andrej Plenković spriječile postavljanje ove spomen-ploče.
“A onda je mjesec kasnije taj isti Plenković izgovorio light verziju njene poruke. Hrvatski dijasporski akademičari pokušali su da ‘normalizuju’ genocid nad Srbima u NDH kao pokušaj da se spriječi genocid nad Bošnjacima u Srebrenici pola vijeka kasnije. Plenković nije išao tako daleko: on je samo zločine nad Srbima u avgustu 1995. predstavio kao razultat humanih težnji da se spriječe potencijalni srpski zločini nad Bošnjacima u Bihaću i na okolnoj teritoriji koju je u to vrijeme kontrolisao Peti korpus Armije RBiH”, piše Bazdulj.
On ističe da je svaki pokušaj “normalizacije” zločina pogrešan, ali da je naročito cinično i skoro neverovatno zlobno pravdati svoje zločine time što se predstavljaš kao humanista koji zapravo zarad “čojstva i junaštva” spasava druge, igrom slučaja pa još iste one koje si do pre godinu dana ubijao ne štedeći ni bebe (videti pod Ahmići) i zatvarao u koncentracione logore (videti pod Dretelj).
Bazdulj navodi i da kada bi čovek želeo Plenkoviću da odgovori na jednako ciničan način, mogao bi da upita: A čemu je, humanisto veliki, služila akcija Bljesak s početka maja 1995, koje si Bošnjake njome deblokirao ili si samo stvarao uslove da za dvadesetak godina u Jasenovcu opet stoji natpis “Za dom spremni”?
“Neko ciničan kao Plenković, a drukčije političke orjentacije, možda bi primijetio da je akcija Bljesak bila prvi slučaj u ratovima devedesetih da se napadne i sa lica zemlje zbriše neka zona koju su štitle snage UN. Neko ciničan kao Plenković bi mogao da primijeti da su snage UN-a u zapadnoj Slavoniji efektivno pomogle Hrvatskoj vojsci na način na koji je holandski bataljon u Srebrenici pomogao Vojsci Republike Srpske. Neko ciničan kao Plenković bi se prisjetio da je, u vrijeme dok masakri i ubijanja zarobljenih Bošnjaka teku kao na pokretnoj traci, a svijet to još ne zna, Ratko Mladić ‘zadovljno izjavio kako je akcija njegove vojske bila neuporedivo čišća i profesionalnija od one u Zapadnoj Slavoniji'”, napisao je između ostalog Bazdulj.
Autor piše i da pomirenje počinje od trenutka kada se shvati identičnost sudbina žrtava i podseća na reči Vuka Draškovića: “Da može, ceo Jasenovac bi se klanjao pred Srebrenicom”.
“I zato bi onaj kome je pitanje natpisa ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu ‘delikatno’ trebao, u najmanju ruku, imati dovoljno diplomatske delikatnsoti da ne pravda zločine svoje vojske nad srpskim civilima tobožnjom brigom da se srpiječi ‘repriza Srebrenice'”, zaključuje Bazdulj.