U tom logoru bilo je zatvoreno više od 6.000 civila, a njih 800 je na vrlo okrutan način ubijeno.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković je u razgovoru za
Fenu kazao da su u Omarskoj civili mučeni, udarani, silovani i ubijani
na najgori mogući način.
Pored rudnika se nalaze se dvije kuće – ‘bijela’ i ‘crvena’. Prema
svjedočenima preživjelih, u ‘bijeloj kući’ zidovi su bili crveni od
krvi, logoraši su bili mučeni i ispitivani, žene silovane. Ono što se
dešavalo u ‘crvenoj kući’ nije poznato, jer iz nje niko živ od logoraša
nije izašao.
Mešković ističe da mnogi koji su preživjeli Omarsku kažu da su udarce
i nekako mogli podnijeti, ali da im je vrisak i jauk mučenih ljudi
zauvijek ostao urezan u sjećanje.
– Nedavno sam razgovarao s jednom logorašicom iz Omarske koja se,
kako je kazala, najviše bojala da će je živu baciti u ulje i zapaliti,
jer je to bio njihov način ubijanja, čemu je i nekoliko puta svjedočila –
ispričao je Mešković.
Budući da je to nekada bio rudnik, kaže da je u tom logoru bilo dosta motornog ulja.
– Sama izjava te žrtve govori o veličini i strukturi zločina koji je vršen u logoru Omarska – dodaje Mešković.
Karakterističan način ubijanja logoraša u Omarskoj je, kako kaže, bio
paljenje živih ljudi u gumama od kamiona, udaranje kundacima, palicama,
lancima, ali i izgladnjivanje i žeđ.
– To je bilo ljeto, a po 100 logoraša je vrijeme, kada nisu mučeni,
provodilo u prostorijama s limenim zidovima veličine 30 kvadratnih
metara. Bez vode i hrane – opisao je Mešković, navodeći da za ubistvo
800 ljudi ne može postojati pojedinačna odgovornost, već da je
organizovani sistem pozivao na ubijanja nesrpskog stanovništva.
Namjera svakog logora je uliti strah žrtvi, zbog čega se i veliki
broj njih ne usuđuje svjedočiti o zločinima, a Mešković kao razlog
navodi činjenicu da žrtve i danas žive u istoj sredini gdje su bili
mučeni i zlostavljani, a da ih niko ne štiti.
Napominje također da je Haški tribunal definisao u jednoj od svojih
presuda da je kroz logor Trnopolje prošlo oko 30.000 žrtava, čime broj
od oko 50 optuženih za počinjene zločine ne može biti konačan, ako se
tome dodaju i logor Omarska i Manjača.
– Ovakav zločin ne može počiniti 100 ljudi, a da niko dugi ne zna. To
je dokaz da je u Prijedoru sistematski planiran i izvršen strašan
zločin i genocid – kazao je Mešković, naglasivši da nikada niko u BiH
nije odgovarao za prekopavanje masovnih grobnica te pita da li će ikada
biti dokazano koliko je ljudi bilo angažovano, ko je davao bagere i
kamione i plaćao gorivo za taj posao.
– Moramo se zapitati, ko je vozio autobuse kojima su ljudi odvoženi
na streljane, čiji su to autobusi, čiji su bageri koji su kopali masovne
grobnice, ko je plaćao gorivo za sve to. Zašto te informacije niko ne
zna – dodaje Mešković.
Za posljedice logora koji su bili formirani tokom agresije na BiH,
kaže da će još dugo biti izučavane, jer je u njima ubijeno 3.200 nevinih
ljudi.
Govoreći o kulturi sjećanja, Mešković upozorava da postoji mogućnost
da se, ukoliko zaboravimo šta nam se desilo, logori opet dese “jer oni
koji su činili zločine, nisu dovršili svoj naum”.
Također, ističe da je od 1995. do 2017. godine oko 38 posto
preživjelih žrtava logoraša biološki nestalo te da će se taj broj iz
godine u godinu povećavati.
– Doći će vrijeme kad će nas biti vrlo malo i onda ćemo se pravdati
da je bilo više žrtava i da nas nisu dovoljno pobili – smatra
predsjednik Saveza logoraša u BiH.
Ocjenjuje da u pogledu rješavanja statusa logoraša postoji inertnost političkih autoriteta u BiH.
– Postoji službena presuda za genocid i logore, ali ne postoje žrtve,
jer nisu prepoznate ni u jednom zakonu. Država nema osjećaj ni za žrtve
ni za memoralizaciju – stav je Meškovića, koji dodaje da ni na jednom
od tih logora, osim Keraterma na kojoj je tabla formata A4, ne postoji
spomen-ploča.
Zaključuje da djeca koja su se rodila nakon agresije na BiH i stranci
koji dolaze u Prijedor trebaju znati i vidjeti šta se desilo, ko su
ubijeni ljudi i ko ih je ubio.
Dio logoraša logora Omarska je ubijen na Korićanskim stijenama i na
Hrastovoj glavici, velikim stratištima na prostoru zapadne BiH, a
desetine logoraša podlegli od zadobijenih rana tokom svirepih mučenja.
Početkom augusta 1992. godine poznati američki i britanski novinari
Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams otkrili su
prijedorske logore, a Mešković kaže da su mnogi, zahvaljujući njima,
živi napustili ta ukleta mjesta.