Bila bi to još jedna priča žene koja je našla snage da se izdigne iznad prosjeka
bh.društva, da nema još nekoliko
detalja. Emina ima distrofiju mišića i koristi kolica. Prepreke koje je savladala u tim okolnostima dobijaju sasvim drugu
dimenziju.
„Kad
sam krenula u osnovnu školu, moj otežan hod se počeo sve više primjećivati, kao
i zaostajanje za vršnjacima. Nakon provedenih ispitivanja, postavljena mi je
dijagnoza najtežeg oblika mišićne distrofije. Sa svega deset godina počinjem
koristiti kolica, a borba koja je počela u tom periodu i dan danas traje“,
počinje priču Emina.
Po
završetku škole, nailazi na zatvorena vrata za dalje obrazovanje. U školu ne
može jer arhitektonske prepreke, ni ona, ni porodica koja joj pruža podršku, ne
mogu savladati. Mnogo teže ide sa predrasudama, koje za gotovo deceniju
usporavaju njene snove.
„Osnovnu
školu sam pohađala sve dok sam hodala, uz mnoga izrugivanja, maltretiranja
od svojih školskih prijatelja i nastavnika. Školovanje nisam mogla nastaviti
kada sam počela koristiti kolica, nisu me htjeli primiti u moj razred. Moja
porodica i ja smo se izborili da ponovo krenem u školu i da završim osnovno
obavezno školovanje. Imala sam želju da upišem i srednju školu, jer za mene,
kao ni za svu drugu djecu nije postojala opcija da ne idem dalje u školu.
Nažalost, to mi nije omogućeno – uprava škole i profesori nisu imali sluha da me
prihvate. I tako ostajem na osnovnom obrazovanju, što sad želim promijeniti“,
kaže ona.
Uporedo
sa nedostatkom formalnog obrazovanja, raste želja za pisanjem. Emina je u svoje
tri knjige pisala o tome kako vidi život, o predrasudama sa kojima se suočila i
snovima koje želi ostvariti. Prve dvije knjige već su našle put do svojih
čitalaca, treća taj put upravo krči.
„Moj
naredni korak je biti još uspješnija književnica, završiti srednju školu i
početi razmišljati o fakultetu. Možda će neko reći da želim i planiram previše.
Ali, ja sam sama otkrila koliki je moj kapacitet, da mogu uspjeti u onome što
želim i da rad, trud i zalaganje donose pozitivne rezultate. Vjerovanje u samog
sebe je jedno veliko čudo“, ističe naša sagovornica.
Njeno
čudo počelo je u oviru projekta „Jačanje kapaciteta za samostalan život osoba
sa invaliditetom“, koji provodi IC Lotos iz Tuzle, u okviru programskih
aktivnosti ureda MyRight-a u Bosni i Hercegovini. Riječ je o projektu koji
zagovara i jača lične kapacitete osoba sa invaliditetom, kako bi ostvarile
pravo na samostalan život, kao jedno od osnovnih ljudskih prava garantovanih UN
Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom. Uz rad sa samim osobama sa
invaliditetom, radi se i sa njihovim porodicama.
„Što
se tiče projekta, mogu reći da je u pitanju skup aktivnosti koje su tako jako
uticale na moj život da je od stidljive, povučene Emine nastala Emina koja zna
šta je samostalnost i koja se bori za svoja prava. Svaki trening i radionica su
me naučili o Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom, načinu komuniciranja
sa medijima, borbi za svoja prava, kako podići glas, biti vidljiva, šta znači
personalna asistencija, i koliko je ona zapravo važna u životu osoba sa
invaliditetom, kao naše pravo i dio same inkluzije“, reći će ova snažna
djevojka.
S
projektom, javila se i ideja o zapošljavanju. Sa njom, i obaveza koju Emina sama sebi
diktira – od obrazovanja tražiti i dobiti najviše. Diploma ne znači i znanje,
još manje pokazuje uloženi trud u njenom slučaju, ali je dobra stepenica za
dalje.
„Prije
nešto manje od mjesec dana, zaposlena sam u Udruženju građana oboljelih od
mišićne distrofije Tuzlanskog kantona. Obavljam funkciju web dizajnera, a u tom
smjeru planiram dalje školovanje. Današnji nadređeni mi je predložio da
apliciramo za sredstva za moje zapošljavanje preko Fonda za profesionalnu
rehabilitaciju, što sam, naravno, odmah i sa velikom radošću prihvatila.
Nestrpljivo sam iščekivala rezultate, nekako sam sebi objasnila da su šanse
50:50 i da se ne smijem razočarati ako ništa od toga ne bude. Mogu reći da se
sada osjećam jako ispunjenom, korisnijom i produktivnijom. Mnogi nisu mogli
vjerovati da sam dobila posao“, objašnjava Emina.
Tek
usput u razgovoru spomene malu tremu koju osjeća kad pomisli na školske
obaveze. Pauza koju joj je bh.društvo nametnulo ostavila je traga, ali ne
dovoljno jakog da od sebe, sopstvenog učešća u društvu i jednakosti odustane.
„Ja
svoj maksimum svakim danom pomjeram malo više. Nekome je posao razlog da bude
mrzovoljan kad ustane ujutro, meni je trenutno najveći uspjeh. Posao mi znači
jedan novi prozor u svijet, dokaz da i osobe sa invaliditetom mogu biti
uspješne u svakom segmentu života“, ponosno kaže.
Emina priželjkuje i druge uspjehe u životu.
„Za nekih par godina, vidim se kao porodičnu
ženu koja je ostvarila svoj cilj da bude književnica, supruga i majka“,
zaključuje naša sagovornica.
S
jedne strane, vodila je nametnute bitke. S druge, one koje je sama željela. I u
jednim i u drugim, izlazi kao pobjednica, jer za drugu opciju i ne zna.