Maja Stanisavljević iz Banjaluke, koja trenutno ima status istraživača i postdoktoranta na Prirodno matematičkom fakultetu u Banjaluci, dobila je značajnu nagradu na Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu.
Maja je nagrađena sa još sedam naučnika za svoj rad na polju “zelene hemije”, a sa njom smo za portal BUKA razgovarali o ovoj značajnoj nagradi,
naučnom radu u Banjaluci, položaju nauke i naučnica kod nas i drugim
temama.
Majo, dobila si veliko i značajno priznanje. Naime, od 180
prijavljenih, na nedavno održanom Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt
Peterburgu, među sedam nagrađenih našlo se i tvoje ime. Možeš li nam
reći nešto više o ovoj nagradi i šta ti ona znači?
PhosAgro/UNESCO/IUPAC grant za mlade istraživače je formiran od
strane UNESCOa, IUPACa i Ruske kompanije PhosAgro (Фосагро) u cilju
promovisanja zelene hemije i promjenu dosadašnjeg posmatranja hemije i
hemijske industrije kao velikog zagađivača okoline. Njihova želja je da
se hemija uklopi u okvire održivog razvoja, te da donese inovacije i nove
tehnologije koje će omogućiti sprečavanje nastanka, kao i rješavanje
već postojećih ekoloških problema. Značaj ove nagrade i dodijeljenog
granta, kako za mene, moju mentoricu, tako i za nas sve na studijskom
programu hemije PMFa u Banjoj Luci, ogleda se u potvrdi da se rad,
upornost i istrajnost isplate.
Sa kojim si se projektom ti predstavila i po čemu je ovaj projekat inovativan?
Projekat je predan na konkurs pod nazivom ” Hybrid Metallic/Carbon
Nanomaterials Made from Mining Industry Sludge and Their Applications in
Adsorption/Catalysis Treatment of Emerging Pharmaceuticals in Water”.
Projekt se bazira na pripremi željeznih nanočestica iz otpadnih voda
rudnika i impregnacije aktivnog karbona sa njima u cilju poboljšanja
apsorptivnih karakteristika ovog poznatog nanomaterijala i na kraju
pripremu filtera od tako pripremljenog materijala. Inovativnost, kao i
ekološki aspekt projekta se nalaze u upotrebi otpadnih voda rudnika i
nudi mogućnost njihove remedijacije i iskorištenja koje može da bude
ekonomski isplativo.
Koliko dugo si radila na ovom istraživanju i na koji način je
moguće da se on primijeni u realnom svijetu? Kako vidiš budućnost
projekta na kojem radiš?
Istraživački rad na kom je bazirana prijava za ovaj konkurs se
odvijao u više etapa kroz nekoliko godina. U istraživanju su aktivno
učestvovali i studenti naših fakulteta, a sve pod budnim okom doc. dr
Suzane Gotovac-Atlagić, koja nas je okupila oko sebe. Realnu primjenu
ovog istraživanja vidimo u obliku filtera za vazduh i vodu koji bi bili
komercijalni i cjenovno dostupni široj javnosti. Također, ovaj projekt
sadrži i vrlo zanimljivu fazu u kojoj bismo ispitali celulozni otpad,
kojeg u našoj zemlji ima mnogo, kao potencijalnu sirovinu za proizvodnju
aktivnog karbona, koji ukoliko je vrhunskog kvaliteta dostiže cijenu i
oko 1000$ po kilogramu na tržištu. Naša iskrena želja je da ovim
projektom animiramo i našu privredu da se uključi u proizvodnju boljih i
ekonomski isplativijih proizvoda.
Imajući u vidu da se kod nas malo novca ulaže u nauku, i
usavršavanje mladih naučnika i naučnica, kakav je, po tvom mišljenju,
položaj nauke kod nas?
Svakako, mislim da ste i vi i javnost upoznati sa cjelokupnom
ekonomskom sitacijom u zemlji, tako da nije nikakva novost ako kažem da
se nauka nalazi u vrlo nezavidnom položaju kod nas. U skladu sa
kompletnom situacijom u društvu, stručno usavršavanje mladih ljudi, pa
samim tim i nauka su marginalizovani. Nepravedno bi bilo reći da ne
postoje institucije, pa čak i pojedinci koji imaju viziju i razumiju
važnost obrazovanja mladih ljudi, ali i oni sami često nailaze na
ogromne birokratske i druge probleme u podršci nama.
Može li doći do razvoja nauke i tehnologije bez većeg ulaganja u ove oblasti?
Moj odgovor je jedno kategorično i veliko NE. Razvoj nauke i
tehnologije je strogo vezan za ulaganje u njih, kao i čvrsto povezivanje
industrije i države u podsticanju istih.
Kakav je život naučnica i naučnika kod nas, imajući u vidu ekonomsku situaciju i mala ulaganja u ovu oblast?
Naši naučnici se fantastično snalaze s obzirom na sredstva sa kojima
raspolažu. Uporni su, borbeni i ne odustaju. Prednost je što je naučni
svijet otvoren i možete da se prijavite na bilo koji konkurs bez
obzira iz koje zemlje dolazite. Važno je istaći da se tu radi o ogromnoj
konkurenciji, jer naučnici iz cijelog svijeta se prijavljuju na takve
konkurse, te je sam ishod vrlo neizvijestan.
A kakva je situacija sa zapošljavanjem? Da li je vrijednim
naučnicima i naučnicama lako da dođu do zaposlenja? Kakva je tvoja
situacija po tom pitanju?
Zapošljavanje ljudi koji rade na polju nauke u vannaučnom sektoru
(industrija, komercijalne laboratorije itd.) je kod nas vrlo
problematično, ali slični problemi se javljaju i u inostranstvu. Teško
je ulaziti u detalje razloga, jer su zaista veliki, diskutabilni i vrlo
individualni. Što se tiče samog rada na Univerzitetu kod nas, problem
predstavlja upravo mali broj projekata koji se razvijaju na samom
Univerzitetu, a koji bi mogli obezbijediti egzistenciju većem broju
naučnika, pogotovo našim mladim ljudima koji se vrate iz inostranstva sa
školovanja. Jasno je da Univerzitet, kao državna institucija, ima
limitirane resurse za zapošljavanje, ali zato svi trebamo zajednički da
se borimo za što više projekata i grantova te da kroz njih zaposlimo i
po mogućnosti vratimo naše mlade naučnike. Svaki novi čovjek je nova
ideja i nova mogućnost.
Kada je u pitanju nauka, šta bi kod nas izdvojila kao pozitivne
primjere, čime se sve naučnice i naučnici bave, a u javnosti se ne priča
o tome?
Ne bih voljela nikog da izdvajam i posebno ističem, jer kao što je
već rečeno, s obzirom na skromne uslove u kojem nauka ovdje živi, svaki
rad je pozitivan primjer. Pozitivno je što mladi ljudi shvataju važnost
stvaranja mreže i saradnje među naučnicima, te sve više koriste
mogućnosti za odlazak u inostranstvo i uspostavljanja iste. Javnost sa
radom naših naučnika može da se upozna preko sajtova fakulteta i
Univerziteta koji vrlo rado objavljuju ovakve vijesti.
Možeš li se prisjetiti kako si odlučila da se počneš baviti naukom, hemijom?
Moram da priznam da nauka nije bila put za koji sam se opredijelila
pri izboru upisa fakulteta. Neke stvari u životu jednostavno krenu
svojim tokom i vi se snađete i pronađete u tome. Osoba koja me je
upoznala sa istraživanjima i uvela u taj svijet je moj mentor prof. dr
Vojtech Adam sa Mendelovog Univerziteta iz Brna, gdje sam završila svoj
doktorat. On je vrlo energična osoba koja umije da vam približi nauku i
razbije neke tabue kojim je ona prekrivena. Vrlo često naši učitelji,
nastavnici, profesori i mentori mogu da svojom ljubavlju prema onome što
rade upravo opredijele nas, svoje učenike, da krenu tim putem. Svakako,
iznad svih naših odluka stoji život, koji može da nas povede i na neki
drugi put u svakom momentu bez obzira na naše želje.
Približava nam se kraj školske godine, što znači da idu upisi u
srednje škole i fakultete. Da li bi preporučila mladima da se bave
naukom, imajući u vidu sve izazove sa kojima se moraju suočiti?
Danas je zaista teško davati bilo kakav savjet mladim ljudima.
Nauka, kao i svako zanimanje ili posao, kako želite, ima svoje prednosti
i mane. Mladim ljudima bih jedino preporučila da u tim ključnim
momentima svog života budu prvenstveno iskreni prema sebi i da ne idu
putem za koji vide ili instinktivno osjećaju da to nije za njih. To
važi, kako za nauku, tako i za bilo koje drugo zanimanje.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević