Slobodan Šnajder, hrvatski dramaturg i pisac, gost je festivala Krokodil. U otvorenom amfiteatru ispred Muzeja istorije Jugoslavije publika će večeras slušati odlomke iz njegovog romana „Doba mjedi” za koji je dobio najznačajnije regionalne nagrade. U njega je utkao porodičnu priču, o ocu koji je u SS jedinicama poslat za Galiciju, gde se, nakon ranjavanja i bega iz SS-lazareta našao u Crvenoj armiji i majci koja se borila na Sremskom frontu.
– Georg Kempf, kako se on zove u romanu, imao je pasju sreću: sovjetski diverzanti i poljski partizani su ga naprosto pokupili. Da su ga „pokupili” borci poljske Zemaljske armije, sigurno bi završio u nekom od staljinskih logora. Vera, kako se ona zove u romanu, „odradila” je Staru Gradišku, to je mjesto koje Perković Tompson zove kućom Maksovih mesara, slaveći pri tom Maksa Luburića.
Ono što je mene duboko zamislilo, a nakon smrti tih dvoje ljudi, jest činjenica da bi se oni morali uzajamno poništiti da su se, kako pjeva hrvatski šlager, ranije sreli (to ide ovako:„Mileno, generacijo moja, da smo se ranije sreli…”). U kontekstu vaše povijesti to vam je kao onaj djed kojega su, u vidu uniforme, desetljećima papali moljci na tavanu, da bi onda opet, kao uniforma, izašao na trgove. Krajnje je vrijeme da se novi četnici i da velim učenije neoustaše nađu na zajedničkom derneku i napokon shvate koliko su bliski. U predvečerje potpisa pakta Hitler – Staljin, Ribentrop je, nakon što je pratio paradu Crvene armije, poslao ushićeni telegram svojemu vođi: „Pa oni su kao mi!”, kaže za „Politiku” pisac Slobodan Šnajder.
Zašto vam je bilo važno da rasvetlite sudbinu svojih roditelja kroz ovaj roman?
Napisao sam roman možda zato što mi se čini da povijest, iako je matrica uvijek ista, ima mnogo više od pedeset nijansi sivog. Ispitivao sam što pokreće ljudska srca. Uniforme su stvar vojničke pragme i dekora. Vrijedno je ispitivanja ono što je ispod uniformi. Potpuno je zapanjujući uvid da ljudi koji žive u identičnim uvjetima donose suprotne odluke o tome iza koje zastave će stati. Velik dio njemačke radničke klase, protiv svih marksističkih uvida, krenuo je za hakenkrojcom. Usuđujem se ovu misao primijeniti i na nasilan raspad države: klasa nije krenula baš za hakenkrojcom, to bi bilo pretjerano reći, ali je u prvim tzv. slobodnim izborima masovno glasala protiv svojih interesa. Sad je kasno plakati za prolivenim mlijekom.
Nakon pada Berlinskog zida činilo se da ideologije koje su obeležile 20. vek odlaze u prošlost. Ubrzo se, međutim, pokazalo da su se one vratile u novim okolnostima, na prostoru bivše Jugoslavije, a potom i u čitavoj Evropi. Da li smo mi na ovim prostorima, koji imamo iskustvo nacizma i neuspeli eksperiment sa komunizmom, slabog pamćenja?
Ako je, kako vi velite, eksperiment bio neuspjeli pokušaj, drago mi je što u ovome što mi je još preostalo na Zemlji imam prilike uživati u uspjesima liberalnog kapitalizma. Ostao sam veoma ushićen himnama u hrvatskom liberalnom tisku gazdi (Ivici) Todoriću dok je ovaj milovao svoje bikove i helikopterima nadzirao rad svojih kmetova. Veoma sam impresioniran činjenicom da će Hrvatska za nekih deset godina uspjeti doseći društveni proizvod koji je imala 1985, napose u turizmu koji florira. Dođe mi da pjevam od sreće na podatak da je nekoliko desetina tisuća djece u školskoj dobi gladno. Jučer sam pročitao da će država uskratiti spasonosni lijek za sedmero djece s karcinomom jer je skup.
Kako gledate na teze onih istoričara koji izjednačuju nacističke i komunističke zločine? Da li se na istu ravan može staviti Jasenovac i Blajburg?
Režim i lajem već desetljećima, ali tko sam ja? Jasenovac i Blajburg ne mogu se staviti na istu ravan jer se ne može usporediti četiri godine državnog terora, dakle, planski provedenog i ideološki naređenog genocida, s mahnitanjem osvetničke pravde. No osvetnička pravda je najgora od svih pravdi. Za nas, koji poštujemo tradiciju partizanskog pokreta, velik problem je što nam je Blajburg zatamnjen i što počinitelji masakara nisu kažnjeni. O tome pak imate nešto u „Hrvatskom Faustu”, tom valjda zadnjem tabuu u našem liberalnom poretku koji naprosto kipti svim mogućim slobodama (tu je doduše ona glavna da gazda može nadgledati i varati svoje robove, a njihova se sloboda sastoji u tome da ostanu kuš). Taj je tamni predmet žudnje napisan 1981. U njemu imate predzadnju verziju Mefista, ustaškog intendanta, zadnji je Mefisto dakako komesar. No ispostavilo se da njegova riječ nije bila zadnja. Predzadnji Mefisto pun je slutnji dolazećeg Blajburga.
Jedno od najopakijih iskrivljenja povijesne istine nalazim u tvrdnjama da se na Blajburgu dogodilo nešto poput srpske osvete Hrvatima. To je naime potpuno na liniji ustaške propagande, kako je opisana upravo u „Hrvatskom Faustu”, da „Hrvat ne može biti komunist, jer kao komunist on prestaje biti Hrvat”
Ta slutnja se i ostvarila…
U devedesetim je počeo nov krug potiskivanja, pa je čak i sam Jasenovac postao praonica ustaškog prljavog rublja. Jedno od najopakijih iskrivljenja povijesne istine nalazim u tvrdnjama da se na Blajburgu dogodilo nešto poput srpske osvete Hrvatima. To je naime potpuno na liniji ustaške propagande, kako je opisana upravo u „Hrvatskom Faustu”, da „Hrvat ne može biti komunist, jer kao komunist on prestaje biti Hrvat”. I sam je Tuđman pod kraj shvatio da to ne vodi nikamo, pa je počeo govoriti da je, statistički uzev, s Titom otišlo više Hrvata nego pripadnika bilo kojeg drugog naroda.
Generacije intelektualaca koje su se kritički odnosile prema jugoslovenskom društvu danas gledaju na prošlost sa izvesnom nostalgijom…
Na djetinjstvo i mladost, kako je pisao stari Bachofen, uvijek pada neka lirska rasvjeta. Vi naravno ne pitate o tome. Jugoslavija sigurno nije zaslužila tako strašnu sudbinu. Ali sve je to naknadna pamet. Hegel je naučavao da su razdoblja sreće prazni listovi u povijesti. Nostalgija je, međutim, besmislena, ona je uz to odveć pasivna i komotna. Zamislimo Jugoslaviju kao veliku tubu iz koje su narodi, dakle ljudi koji su za to digli ruke, naprosto istisnuti kao neka pasta. Tko će sad vratiti tu pastu u tubu?
Političke elite, s druge strane, odbacuju jugoslovensko nasleđe…
Omraza koja prati sve što bi upućivalo na nekakvu restituciju zajedničke države podsjeća me na izreku o bratstvu i jedinstvu: da ga je trebalo čuvati kao zjenicu oka svojega. Pa zašto, dođavola, ako su naše nacionalne elite inače tako uvjerene u ispravnost svojih izbora i postupaka? Nigdje više na skeptičnom Zapadu nećete naći takvo bogobojazno štovanje države kao takve. Jerbo uopće ne postoji država kao takva. Postoje funkcionirajuće i nefunkcionirajuće države. Ako je u jednoj državi sedmero sitne djece osuđeno na smrt jer nema novca za citostatike budući da je sve preče od toga – na primjer vozni park za nekoliko desetaka potkoženih guzonja to jest vladinovaca i njihove posluge – onda živimo u nefunkcionirajućoj državi. I zbog toga umiremo. Tačka.