Yevheniia Drozdova je data novinarka portala
texty.org.ua.
“Ovaj rat je već
smatran kao najdokumentovaniji konflikt našeg vremena” – kaže Drozdova u
razgovoru za BUKA magazin.
Prema mišljenju Drozdove, slobodno kreirana virtuelna
i paralelna stvarnost sa hiljadama botova, lažnim vijestima i lažnim sadržajima
često nije na strani javnosti.
“Javno mnijenje transformiše se prema opipljivom
kontekstu: stavu prema ukrajinskim izbjeglicama, programima podrške ili
naoružanju. Metafora ‘informacionog fronta’ čini se manje metaforička i više
stvarna” – kaže Drozdova.
Kako biste opisali medijsku sliku ruske agresije na Ukrajinu u evropskim
medijima?
Izgleda da zapadni mediji i društva vrlo sporo
prihvataju činjenicu da Rusija vodi srednjevjekovni, varvarski, imperijalistički
rat u srcu Evrope. Nevoljkost da se prihvati ova činjenica značajno utiče na
način prezentacije ovog rata u medijima. Prikladna demonstracija tog
izvještavanja je skorašnja reakcija na eksplozicju Kakhovke. Uprkos činjenici
da je brana pod ruskom kontrolom još od okupacije i da je Ukrajina upozoravala
na miniranje brane još od jeseni prošle godine, zapadni mediji su izvijestili
da nije poznato ko je srušio branu, a konstatovali su i da Rusija i Ukrajina
okrivljuju jedna drugu, što je izvještavanje bez upoznatosti sa pozadinom. Štaviše,
uprkos dnevnim raketnim udarima na Ukrajinske gradove i civilnu infrastrukturu,
masovne grobnice i masovna ubistva, torturu, zlostavljanja, deportaciju djece,
međunarodni mediji još uvijek tretiraju oficijelne izjave ruskih institutcija jednako
kao ukrajinske, trudeći se da za obje strane u konfliktu obezbijede ravnopravnost
izvora i jednakost u izvještavanju. To nema nikakve veze sa ravnopravnošću
mišljenja i balansu u izvještavanju. U slučaju Rusije to ne funkcioniše, jer
ruske institucije drsko i masovo plasiraju laži, između ostalog i šaljući
bezbroj verzija jednog događaja u informativni prostor, razrjeđujući time
istinu.
Da li su različita “objašnjenja” ovog rata dio medijskih agendi
tretiranja aktuelnog genocida?
Posmatrano s tehničke strane, dešava se rat. Armije
dvije zemlje bore se za ukrajinsku teritoriju, koristeći svo oružje koje imaju
na raspolaganju. Razlika je u tome što je za Ukrajinu riječ o ratu za
nezavisnost, za pravo na postojanje, i za mogućnost da prestane biti posmatrana
kao sfera ruskog uticaja. Za Rusiju, ovo je imperijalistički rat čiji je cilj
uništenje ukrajinske države i ukrajinskog naroda. Genocid je tradicionalni
metod vođenja rata koji koristi Rusija, što je poznato i s obzirom na
konstantno prenošenje i emitovanje informacija u realnom vremenu. Pokušavamo za
ovaj “rat” dati objašnjenje da je riječ o oružanoj agresiji na Ukrajinu, ali
činjenica da je cijeli slučaj proglašen ratom je, možemo reći, značajan napredak.
Rusija je okupirala Krim i Dombas već 2014. godine, ali do 2022. godine pod
uticajem zvaničnih saopštenja Kremlja ovaj rat je prezentovan kao “konflikt u
Ukrajini” ili “situacija u Ukrajini”, pa i drugim bezvrijednim, mizernim
eufemizmima.
Koji su osnovni i glavni izazovi zvještavanja o aktuelnoj agresiji na
Ukrajinu?
Najveći izazov je ne napraviti štetu. Na društvenim
mrežama je gomila foto i video materijala o ratu kao i mnoge lažne vijesti i
manipulacije. Tema rata donosi preglede, lajkove, pa se medijske kuće utrkuju za
ekskluzivnost, ponekad bez shvatanja posljedica.
Šta možete reći o uticaju društvenih mreža na ovaj rat?
Pejzaž informativnog prostora je – u čestim
referencama na stvarnost – jedan novi front. Ruska strana je dugo bila aktivna
na mrežama u opravdavanju zločina, jačanju režima, obezbjeđivanju podrške za
svoje akcije u domaćoj i međunarodnoj javnosti, u čemu platforme društvenih
mreža pomažu. “Telegram” je postao primarni izvor vijesti i informacija u
Ukrajini. Facebook, s druge strane, modifikuje algoritme da bi uticao na doseg
određenih medijskih kuća, držeći do pseudo-vijesti. TikTok, čak i 20 kilometara
od ukrajinske granice, nudi video snimke rata. Ovaj rat je već – na takav način
– smatran kao najdokumentovaniji konflikt našeg vremena. Informacije, fotografije,
video snimci s prvih linija su često dostupni u realnom vremenu. Istovremeno,
slobodno kreirana virtuelna i paralelna stvarnost sa hiljadama botova, lažnim
vijestima i lažnim sadržajima nije često na strani javnosti. Javno mnijenje
transformiše se prema opipljivom kontekstu: stavu prema ukrajinskim
izbjeglicama, programima podrške ili naoružanju. Metafora “informacionog
fronta” čini se manje metaforička i više stvarna.
Kako se razvija propaganda zvaničnih ruskih i proruskih vlasti na
lokalnom nivou?
Od početka potpune invazije, Rusija pokušava
uspostaviti monopol nad ukrajinskim informativnim prostorom. Na okupiranim
teritorijama blokirala je pristup ukrajinskim izvorima informacija i internetu,
a potom je zauzela TV tornjeve, redakcije i štamparije, kako bi širila vlastite
informacije putem “etabliranih” kanala i elektronskih medija koje je
uspostavila. Preduzela je značajne korake u svojevrsnoj regulaciji online
sfere, počevši od marta 2022. godine kada je za svaki ukrajinski grad i gradsku
zajednicu pripremila specijalne kanale na “Telegramu”. Ti kanali ne funkcionišu
samo u domenu već okupiranih gradova, već i u onim gradovima koje je Rusija planirala
da okupira, u trenutku kada je bilo potrebno legitimizirati okupaciju i dobiti
podršku od lokalne populacije.
S obzirom na analize koje smo uradili, mogu reći da i
bez podrške lokalnih kolaboracionista i uvezenih specijalista iz Rusije i sa
Krima, većina kanala na Telegramu ima artificijelni izgled. Botovi su
konstituisali glavne pretplatnike, dok je plasirani sadržaj uvezen s drugih
kanala. U područjima u kojima je okupacija prolongirana, “kvalitet” kanala se
poboljšao, primarno zbog monopolizacije pristupa lokalnim vijestima ili
najavama od okupirajućih administracija. Čak i kanali koji su suspendovani u
ljeto 2022. godine, poput kanala u sjevernim regijama Ukrajine koje je
ukrajinska vojska oslobdila, broj pretplatnika se znatno povećao, a sam sadržaj
kreiran je da bi se nastavili narativi poput ruskog održavanja Soledara, sa
“ohrabrujućim” snimcima uspjeha ruske vojske na frontu.
Identifkovali ste ljude i organizacije koji podržavaju Rusku Federaciju
u kolonizacijskim, imperijalističkim politikama u 19 zemalja Evrope. Možete li
objasniti tu ekspanziju takozvanog ruskog svijeta u medijskim agendama?
Prema saznanjima iz otvorenih izvora, nove informacije
i istrage – u odnosu na prošlogodišnju – pokazale su da postoji mnogo veća
zainteresovanost korisnika u ostatku Evrope nego korisnika o Ukrajini o
“agentima ruskog uticaja”. Nastojali smo da prikažemo ruske političke entitete
u Evropi, i očekujemo da ćemo najesen imati film o tome. Partneri smo u
projektu sa belgijskim novinarkama i novinarima koji planiraju da objelodane
priču o širokom ruskom uticaju, uticaju poslovanja belgijskih poslovnih
inicijativa s ruskom oligarhijom, kao i specijalnim tajnim službama. Uskoro
ćemo objaviti listu poslovnih lobista, kompanija koje nastoje da infiltriraju
interese ruskog poslovanja u Evropi.
Preporučuje se – u tom spektru – nekoliko područja u
političkim klasama i civilnom društvu. Proruski, antizapadni narativ, ali i
pojedine krajnje ljevičarske i krajnje desničarske organizacije pokazuju se
jednako involvirane, kao i pojedini “molitelji” za obnovu Ruskog carstva ili
Sovjetskog Saveza. Riječ je o homofobnim, tradicionalističkim, konzervativnim
teoretičarima zavjere, u koje spadaju i neke nevladine organizacije i
aktivisti. Ti ljudi i te organizacije bi mogle vrlo lako biti priključene
kolaboraciji, finansijskoj i ideološkoj interakciji. Tom krugu pripadaju i
organizacije koje posluju sa Rusijom zainteresovane za “slabije sankcije” i
mogućnosti učešća na još uvijek velikom tržištu. Lokalne vlasti u područjima u
kojima je Rusija uspostavila svoje poslovne interese nad zemljom, vodom,
cestama, ljudskim resurisima pokazale su se kao angažovane u ovoj orbiti. No,
pod tim se podrazumijevaju i kulturološke interakcije. Na primjer, Ruska kuća
(Rossotrudnichestvo), organizacija koja okuplja rusku dijasporu, potpuno je pod
uticajem aktuelnog režima pa čak i kao istureno kuturološko dejstvo
obavještajne službe. Ta organizacija dijaspore može biti potencijalno opasna
kada dođemo do stavova te grupe o obnovi ruskog carstva ili Sovjetskog Saveza.
Tu ćemo ubrojati i ruske muzičke festival, ruske teatre i opere, pa i aktuelne
ruske radio stanice i medije pod kontrolom režima. Ukrajina je naučila lekciju:
poslije spomenika Puškinu i Dostojevskom u režiji Kremlja, dolaze i ruski
tenkovi. Ipak, posebnu pažnju u kreiranju ovog svijeta daje Ruska pravoslavna
crkva, odnosno njena administracija u Moskvi.
Kakvo je Vaše lično mišljenje o mogućnostima okončanje ove agresije i
budućnosti?
Nezavisno od činjenice da ćemo definitivno pobijediti
u ovom ratu, očekujemo da će mnogo posla biti urađeno u samim obnovama kuća,
cesta, obnovi sigurnosnog sistema svijeta i budućem tretmanu akta agresije. U
Ukrajini, novinari svoju misiju vide u prikupljanju što je moguće više dokaza o
ruskim zločinima kako bi buduća moralna, ali i finasijska i kriminalna
odgovornost bila neizbježna. Činovi izvještavanja iz Ukrajine i održavanja
Ukrajine kao teme broj jedan svjetskih medija je, bez ikakve sumnje, način
pribavljanja podrške Zapada i zapadnih partnera dovoljnim za pobjedu, a ne samo
“nastavak borbe”. Onoliko daleko koliko sada možemo vidjeti, Ukrajina uspijeva
da drži korak, a podrška ukrajinskoj armiji ne prestaje.