Rijetki su glazbenici koji svojevoljno napuste estradni, lakoglazbeni
milje i odu u jazz ili alternativu, najčešće je suprotno. Pjevačica Vesna Pisarović
učinila je baš to: prije više od deset godina prekinula je uhodanu
karijeru pop-pjevačice u Hrvatskoj i otisnula se u Nizozemsku, na studij
jazz pjevanja. Danas živi u Berlinu i snima jazz albume, a nedavno je
izdala dojmljiv album jazzy obrada jugoslavenskih evergrina iz 1950-ih,
1960-ih i 1970-ih godina. Albumom ‘Naša velika pjesmarica / The Great
Yugoslav Songbook’ na velika se vrata vraća na regionalnu glazbenu
scenu.
Vaša transformacija u jazz glazbenicu prošla je u
nas pomalo ispod radara. Okolina uvijek vidi krajnji rezultat, međutim
do velikih promjena ne dolazi se preko noći, najčešće im prethodi mnogo
malih koraka. Možete li se sjetiti trenutka u kojem ste donijeli odluku
da napustite estradu i odete na studij jazz pjevanja?
Odluke za promjenu zapravo mogu biti i sasvim
iznenadne, uvjetovane nekim neočekivanim susretom. Prije sada već
dvanaest godina, za vrijeme jednog mog angažmana u Berlinu, imala sam
priliku uživo slušati nastup velikog njemačkog saksofonista i
improvizatora Petera Brötzmanna.
Energija tog muziciranja, odnosno čitava njegova sloboda ekspresije i
intenzitet zvuka toliko su me se dojmili da sam te večeri doživjela
jedno pravo glazbeno preobraćenje. A to me je, povratno, prisililo da se
ozbiljnije osvrnem na vlastitu situaciju. Naime, unatoč uigranom timu
suradnika i vrlo emotivnom odnosu koji sam imala s publikom, u miljeu
estradne mašinerije ipak sam se osjećala skučeno, pa čak i izgubljeno u
smislu glazbenog obraćanja. Već duže vrijeme željela sam glazbi
pristupiti kroz distanciranije i kompleksnije motive, uz potpuno
drugačiji tehnički pristup pjevanju, kroz sasvim druge stilove, koje sam
zapravo i pomno pratila i slušala. Brötzmannov koncert u tom smislu bio
je okidač, ali sama ta odluka nije bila rezultat nekog racionalnog
plana. Čak sam se i nakon toga paralelno bavila radom na svom
posljednjem pop-albumu i pripremama za audiciju za jazz školu. Međutim,
samim upisom na haški Konzervatorij 2006. godine, odnosno fizičkim
napuštanjem Hrvatske, za mene je započelo nešto novo i krasno.
Poznanstvo s Majom Perfiljevom
Koje uspomene imate na svoju prošlu glazbenu ‘inkarnaciju’?
Kao i pri svakom sjećanju, tome svemu danas mogu samo
pristupiti s distance. S jedne strane, to je bilo jedno zavodljivo, ali i
burno adolescentsko iskustvo, uz činjenicu da sam prve izvođačke
ugovore potpisala još kao brucošica na Filozofskom fakultetu i da sam se
kada su krenule prve ugovorne obaveze – snimanja, prvi singlovi i
intervjui – doslovce skrivala pod raznim perikama, ne snalazeći se
ispred instantne medijske prisutnosti. U to vrijeme sam, naime, još
uvijek imala stalni angažman s Dvornikovim
bendom u Hard Rock Cafeu i ova nova uloga, odnosno potreba
identifikacije s estradnom zvijezdom, bila mi je doista strana. Ono što
sam pod tom slikom s vremenom razvila i ono čega se rado prisjećam jest
taj vrlo intiman odnos s publikom, čije sam reakcije na koncertima
zapravo neprestano osluškivala i pokušavala odgovoriti na njih. Ali
ipak, i to je druga strana svega toga, u retrospektivi mi se sada čini
da sam uvijek težila tome da glazbeno izrazim jednu drugačiju vrstu
emocija. Naime, pored očite činjenice da su sve pjesme koje sam izvodila
bile stvarane kao dopadljivi, instant radiofonični hitovi, što je,
naravno, prilično ograničavajuće, moj tadašnji vokalni izraz bio je
okarakteriziran, kako i priliči tom stilu, jednim pretjeranim
uživljavanjem, jednim ‘pjevanjem iz srca’. Ozbiljnije bavljenje jazzom
me naučilo da glas i emocije mogu biti u sasvim drugačijem odnosu, ne
gubeći pritom ništa na intenzitetu, zapravo sasvim suprotno.
‘Naša velika pjesmarica / The Great Yugoslav
Songbook’ nije vaš prvi album u jazzerskoj inkarnaciji, no jest prvi
koji je vezan uz glazbeno naslijeđe zemlje u kojoj ste rođeni i
odrastali. Hoćete li uskoro više nastupati na području Hrvatske i
regije? Kako europska publika reagira na pjesme s ‘Pjesmarice’?
Prve prezentacije ovog projekta odvijale su se prošle
godine u vrlo specifičnom miljeu: na beogradskom i zagrebačkom jazz
festivalu, kao i na nekim berlinskim jazz događanjima, iako moja
intencija ovim albumom nije bila isključivo dotaći jazz publiku.
Zapravo, a to mi je postalo jasno nakon malog promotivnog događaja u
Pločniku koji je pratio PDV-ovo izdanje
albuma i lansiranje videospota za ‘Baladu’ od Indexa, vjerujem da ovaj
projekt ima mnogo širi doseg, i bilo mi je doista divno uočiti
znatiželju mlađe publike koja nije nužno vezana za jazz. Uostalom, sam
album posjeduje taj specifičan zvuk koji nikako nije jednostavno
kategorizirati: za jazzere je vjerojatno odviše pop po raznim mjerilima,
dok će za mainstream ukus on biti odviše jazzy ili barem neobičan i off.
Sam naš pristup za vrijeme stvaranja albuma gotovo da je bio pankerski,
u odnosu prema materijalu, njegovoj obradi, aranžmanima, formi i
improvizacijama. A što se evropske publike tiče, ono što je zanimljivo
jest da ona ima privilegiju slušati ove pjesme sasvim neopterećeno,
lišeno konteksta i težine tog naslijeđa naše popularne glazbe. Drugim
riječima, ona kao da u prvu ruku neposredno pada na čitavu ironiju jedne
‘Velike jugoslavenske pjesmarice’, na postojanje nekih ‘jazz standarda’
na nekom nepoznatom slavenskom jeziku.
Odakle potreba da se albumom jazz obrada zahvati jugoslavenska pop-pjesmarica?
S jedne strane iz nekih sasvim osobnih stvari: ideja začetnica ovog projekta izrasla je još prije puno godina iz poznanstva s Majom Perfiljevom,
koja mi je zapravo odškrinula vrata jugoslavenske glazbe sedamdesetih
godina, u kojoj je neposredno i slavno sudjelovala, ali me i
zaintrigirala da se ozbiljnije pozabavim razdobljima koja su prethodila.
Tako da sam zapravo i jednim arhivskim radom otkrila čitavu riznicu
stilski nevjerojatno hibridnog i heterogenog repertoara jugoslavenske
glazbe pedesetih i šezdesetih, koja je bila, prije nego što se uopće
javljaju slavni autori i izvođači, dakle tadašnje zvijezde estrade,
obilježena najrazličitijim križanjima i najneprirodnijim miješanjima i
posuđivanjima. I to je druga strana projekta, odnosno koncept koji tada
nastaje, a koji se sastoji u pokušaju da se glazbeno zahvati, doduše uz
ironiju i dekonstrukcijsku distancu jazza, sva ta raznolikost i
heterogenost, odnosno sve to bogatstvo tog razdoblja u kojem, a to je
posebno zanimljivo, coveri, posudbe, kopiranja i slično imaju
istu vrijednost kao i originali. Jer tada doista unutar popularne glazbe
imamo simultanu koegzistenciju swinga i twista, big-band balada i
francuske šansone, rocka i mamba i cha-cha ritmova, grčkih melosa i
šlagera itd. Takav jedan šarolik materijal učinio mi se kao odličan
predložak za izvjestan suvremeni pokušaj covera, gdje jazz i
improvizacija, odnosno izokrenuti aranžmani, ne prikrivaju tu
hibridnost, već je čak posebno naglašavaju. Na kraju krajeva, i sam jazz
je glazba koja nastaje upravo kao hibrid, odnosno iz svojevrsnog
postupka hibridizacije tzv. originala, uz obrade, reharmonizacije,
dekonstrukcije forme, improvizacije koje razigravaju neke jednostavne
oblike itd. Otuda, na koncu, i ideja da album nazovem ‘The Great
Yugoslav Songbook’ što je, naravno, ironična referenca na ‘The Great
American Songbook’, tu čitavu riznicu popularnih songova i brodvejskih
hitova koje velikani poput Charlieja Parkera ili Theloniousa Monka glazbeno obrađuju i dekonstruiraju, ne bi li uz bebop izumili čitav jazz kakav danas poznajemo.
Strast prema muziciranju
Možete li nam otkriti na koji ste način s bendom radili na aranžmanima za ove pjesme. Na koji ste ih način učinili ‘svojima’?
To je doista bila stvar jednog sveopćeg punk pristupa,
odnosno jedne ‘gerilske’ intervencije i metode: 28. studenoga i 29.
novembra prošle godine okupirali smo jedan berlinski studio i u dva
popodneva, gotovo bez ijedne probe, snimili album. Neki od glazbenika
pritom su se prvi put upoznali u studiju. Notni zapis je bio vrlo štur,
kao što se obično zapisuju jazz standardi, a aranžmani su doista
nastajali ad hoc, kao posljedica, te u službi improvizacije, naravno, sve pod velikim utjecajem Grega Cohena,
koji je gotovo goloruk upravljao našim kolektivnim pokušajima i
eksperimentima. Naravno, sve je bilo pretežno podložno testu pokušaja i
pogreške, ali mnoge su stvari upravo ‘zazvučale’ isprve, kao plod jednog
nevjerojatnog kolektivnog zanosa u muziciranju. Kad sam osjetila težinu
i snagu tog poleta, odlučila sam za vrijeme pauze za ručak na brzinu
transkribirati još jednu skladbu, tako da se na albumu našla i
neplanirana trinaesta pjesma. Sve u svemu, snimati album s takvim vrsnim
glazbenicima bilo je jedno od mojih najljepših i najintenzivnijih
glazbenih iskustava do sada.
Kako ste okupili ovako vrsnu ekipu glazbenika u
bendu? Greg Cohen, Tony Buck, Francesco Bigoni i ostali umnogome su
zaslužni za zaokruženu glazbenu cjelinu na ovom albumu.
Stvari su se zapravo odvijale spontano kroz različita
berlinska poznanstva, s time da je ono što me vodilo u okupljanju
glazbenika bila sama ideja zvuka. Želja mi je naime bila uspostaviti
kontrast između jednog čvrstog groovea i ritam sekcije koja
nosi čitav projekt, te vrlo slobodnih melodijskih ili nemelodijskih
pristupa improvizaciji. Ukratko, pozvala sam glazbenike koji su dovoljno
eksperimentalni za jedan slobodniji projekt dekonstrukcije, ali i
dovoljno ‘klasičan’ da bi se ipak mogli snaći u obradama formi popularne
glazbe. Tako sam odlučila pristupiti Gregu Cohenu koji trenutačno živi i
radi u Berlinu i koji je iznimno srdačno odgovorio na poziv. Chrisa Abrahamsa
iz grupe The Necks poznajem od ranije preko nekih berlinskih krugova i
već smo dugo planirali suradnju, a ovo se pokazalo kao odlična prilika.
On je, nadalje, predložio Tonyja Bucka, a moj stari glazbeni suputnik Gerhard Gschlößl povezao me s Francescom Bigonijem, talijanskim saksofonistom s kopenhaškom adresom, kao i Dieb13-om, bečkim noise glazbenikom koji je uz živu manipulaciju zvuka gramofona čitavom projektu dao i dašak elektronske glazbe.
Održavate jazz koncerte po Europi. Kakve su to turneje i prostori u kojima nastupate? Tko je danas vaša publika?
Trenutačno paralelno nastupam s nekoliko različitih,
čak i stilski vrlo raznolikih projekata. S kvartetom With Suspicious
Minds već petu godinu izvodim dekonstrukcije i ogoljivanja kralja
rock’n’rolla Elvisa Presleyja,
uz koncerte posvuda po Njemačkoj, Austriji, Italiji, uz to da ove
jeseni čak premijerno nastupamo u Engleskoj. S više klasičnim jazz
projektom, triom Petit Standard, u kojem surađujem s bubnjarem Johnom Betschom i basistom Chrisom Dahlgrenom,
nastupam također posvuda po Evropi, od Praga preko Graza do Kassela, i
to pretežno u jazz klubovima, teatrima ili na jazz festivalima, za više
klasično jazzerski orijentiranu publiku. Moram priznati da je tužno što
je odlaskom Boška Petrovića nestalo jedno takvo bitno jazz mjesto u Zagrebu.
Moglo bi se reći da je vaš status prekaran. Živite
isključivo od nesigurnog, umjetničkog posla. Kako se nosite s takvom
vrstom stresa?
Zasigurno sam, za razliku od mnogih berlinskih kolega
sa scene, privilegirana time što imam mogućnost isključivo se posvetiti
glazbenom izričaju koji volim i u kojem uživam. S druge strane sam
status jazz umjetnika danas, kako u Evropi tako i globalno, nešto je
sasvim prekarno, unatoč postojanju različitih i širokih oblika državnog
subvencioniranja, kao što je to slučaj u Njemačkoj. Unatoč brojnim
kulturnim fondovima, ovdašnji jazz je već neko vrijeme prilično
defanzivan i, a to mi se čini posebno problematičnim, sve više i više
orijentiran i uvjetovan specijaliziranim tržišnim i institucionalnim
okvirima, koji su prilično konzervativni. No sasvim osobno, ovaj
nesiguran put je nešto s čega mi se čini da više nema povratka, jer
dijeljenje ovakve strasti prema muziciranju s drugima u kolektivnoj
situaciji improvizacije ne bih mijenjala ni za što. U krajnjoj liniji,
nesigurnost je temeljan osjećaj koji uvijek i nužno prati ovu umjetnost,
jer ta točka zadovoljstva i sigurnosti u samorazvoju uvijek izmiče.