Iako nema zvaničnih podataka, prema nekim istraživanjima nevladinog
sektora, BiH je u posljednje tri godine napustilo najmanje 100.000
ljudi.
Šta o odlasku ljudi iz BiH misle trojica mladih aktivista Tihomir,
Stefan i Samir ? Ovo su neka njihova promišljanja na ovu temu
Stefan iz Sarajeva govori iz ličnog iskustva,
iskustva čovjeka koji je htio otići u inostranstvo sa porodicom, a u
vrijeme kada su to planirali, povukli su vrlo konkretne korake, imali su
poslove i bili situirani.
“Dakle, mislim da nisu samo ekonomski razlozi u igri. Ljudima se
gazi dostojanstvo, na razne im se načine poručuje da su manji od makovog
zrna, da nisu subjekti koji grade objekt (državu), nego da su tu da
plaćaju poreze i da šute. Ali, to je do nas. Do nas koji šutimo. Na
kraju “balade”, odlučili smo ostati, zasukati rukave i, pravo da vam
kažem, više mi ne pada na pamet da odlazim odavde” ističe kaže naš
sagovornik.
Misli kako čovjek mora da radi, da gradi, da stvara, da propati, da
se daje, da se nada i da vjeruje da će ovdje sve biti dobro. I hoće biti
dobro.
Na pitanje ko može zaustaviti ljude koji odlaze iz BiH, Stefan kaže kako to mogu samo oni sami.
“Prije svega, čovjek se treba uhvatiti u koštac sa samim sobom, da
shvati da je sve na njemu, da ne čeka da mu država, TV, poznanik ili ne
znam ko servirati na tanjir ono što mu treba. Čovjek sam mora da stvara i
da radi, tako je Njemačka uspjela. Nijemci nisu čekali državu da padne
sa neba, nego su je, kroz sebe, gradili” naglašava on.
Za stanje u državi kaže kako i pronalaženje krivca dodaje kako
nemamo ništa od toga “ko je kriv”, nego hajde, konačno, da se gradimo,
učimo i realizujemo na individualnom nivou, a onda će ta lična
transformacija izgraditi mikro, a zatim i makro-kolektiv.
“Nekad mi se čini da nas prskaju nečim iz aviona, tolika je ta neka
depresija, nezainteresovanost, letargija. Ljudi misle da će živjeti 100
godina, da će se sve samo riješiti, da će opet doći neko drugi da za
njih radi i stvara državu. Neće. Ljudi su država, nije to nekakav
imaginarni pojam” tvrdi on.
Kako promijeniti trend?
“Citiraću komšinicu: “man’ se politike, uhvat’ se motike”.
“Vidite, u naselju u kojem živim, na padinama Trebevića, prije
mjesec i po imali smo radnu akciju. Svi su došli. Svi, od četiri do 82
godine. Sređivali smo puteve, sjekli granje, palili travu, testerali,
sjekli, nosili, vukli i teglili. Nismo čekali da neko dođe i to uradi za
nas. I još nešto, možda i najbinije – ljudi moraju biti spremni da
shvate i prihvate da sve što rade danas vjerovatno neće imati rezultat i
posljedicu tokom njihovih života. Odnosno, da neće još uvijek uživati u
plodovima svog rada” govori Stefan i zaključuje .
“Ne radimo za nas, nego za male ljude kojima ostavljamo ovaj svijet.
Mene bi, iskreno, bilo sramota ostaviti naš mikro-svijet istim ili
gorim u odnosu na onaj koji je dočekao moju generaciju, rođenu tokom
osamdesetih godina XX vijeka” zaključuje Stefan u izjavi za naš portal.
Samir iz Jajca kaže kako mladi iz BiH više ne
odlaze samo na seminare, konferencije ili na studij. Oni odavno već
uveliko traže posao van BiH.
„To sam primijetio i kao član administratorskog tima Facebook grupe
„Odliv mozgova“ koja trenutno broji preko 20.000 članova, mahom mladih
visokoobrazovanih ljudi iz BiH i regiona. Već odavno je evidentan trend u
kojem članovi grupe ne traže samo prilike formalnog i neformalnog
obrazovanja u inostranstvu, što je i primarni cilj grupe, već mnogi
dijele konkurse za posao, apliciraju na njih i odlaze iz BiH. To su
inače mladi ljudi koji studiraju ili su završili studij, društveno
aktivni pojedinci sa bogativim CV-jem i velikim životnim ambicijama. Oni
odlaze iz BiH jer društveno-politički sistem BiH nije razvio atmosferu
koja bi ih privukla da ostanu, već ih nerijetko i odbija. Nepotizam,
mito i korupcija, nedostatak radnih mjesta iz zemlje tjeraju one koji
još nisu ni došli do posla, ali ne odlaze samo oni. Odlaze i oni koji su
zaposleni u struci, što je posebno alarmantan problem.“ kaže Samir za
BUKU.
Zna da se ne možemo načuditi doktorima koji odlaze iz BiH, ali da
biste dobro živjeli u ovom društvu, nije dovoljno imati samo dobar
posao.
„Zamislite mladu doktoricu medicine, tek završila fakultet i radi u
Domu zdravlja u Jajcu za 1.5000 KM, što je, rekli bismo, sjajno za naše
uslove života. Čak i ta doktorica osjeća svakodnevnu političku
nestabilnost, vozi se lošim cestama, nepodnošljivo dugo čeka u redu za
rodni list u Općini, te je u slučaju bolesti i sama žrtva katastrofalnog
zdravstvenog sistema. Ostane li u Jajcu, zna da će joj dijete kao
osnovac pohađati „dvije škole pod jednim krovom“, a čuje da političari
pokušavaju podijeliti i srednje škole. Ipak šuti. Protiv stranačkih
odluka se ne smije pobuniti jer je ušla u stranku kako bi dobila posao,
iako se u politiku razumije manje od prosječno obaviještenog taksiste.
Odabir specijalizacije joj zavisi od raspoloženja direktora institucije u
kojoj radi, vjerovatno propalog političara narušenog ega koji se nakon
političkog izleta vratio medicini“ naglašava naš sagovornik.
Znate kako kažu: kad ljekar uđe u politiku, politika ništa ne
dobije, a medicina ništa značajno ne izgubi. Ona to zna. Kao takva, nema
svoj integritet niti mogućnost za napredovanjem u poslu. Lično
nezadovoljstvo kulminira i samo je pitanje vremena kad će odlučiti da
ode u neku od zemalja Zapadne Europe, gdje su ljekari njenog kalibra i
više nego dobrodošli. Posao je samo jedan segment koji određuje
satisfakciju pojedinca.
„ Ovdje je zakazao cijeli sistem.“ kaže Samir.
Argumenata za odlazak ima na pretek, a kao argumente za ostankom
čujemo već ofucane floskule poput onih da „na Zapadu nema meraka“, pa
onda kako su stranci hladni, a mi kao empatični ili kako se na Zapadu
samo rinta, a kod nas se živi k'o nigdje na svijetu.
„Mladi ljudi u BiH nemaju vremena za čekanje. Mnogi od njih su vrlo
aktivni u društvu i imaju izraženo kritičko mišljenje, koje im to
najčešće ne pomaže, već baš suprotno. Nemamo pravo kriviti nikoga ko
odluči da ode iz BiH. Nije lahko otići iz zemlje u kojoj ste rođeni,
odrasli, završili školovanje. Za odlazak vam treba hrabrost, odlučnost
za izlazak iz zone komfora, te htijenje da iznova gradite prijateljstva,
kontakte i svoju okolinu. Na kraju krajeva, za odlazak iz BiH vam treba
novac jer bez njega ne možete ni u Sarajevo po vizu. Ko god krivi one
koji odlaze, prstom upire u pogrešnu stranu. Odlazak mladih je samo
posljedica, a nikako uzrok ovog problema koji ćemo osjetiti tek za
nekoliko godina“ kaže nam dodavši kako mladi iz BiH odlaze jer im ovdje
nije dobro.
„ Tu nema velike filozofije. Ako su jednom bili na nekom seminaru u
Berlinu ili studentskoj razmjeni u Stockholmu, oni znaju zaključiti gdje
je bolje. Bili su tamo i osjetili da „sunce tuđeg neba“ zna da grije
bolje nego ovo naše, zubato. Na kraju krajeva, razlozi za odlaskom mogu
biti i sasvim lični poput bijega iz društva koje je netolerantno,
nacionalistički nastrojeno, homofobno… Ne pali više ni šuplja priča
kako je Bosna najljepša, kako ovdje moramo ostati jer nam je ovo rodna
grupa. Ljudi moji, patriotizam ne puni stomak! „ zaključuje Samir za
kraj.
Tihomir ( Banjaluka) : Da li je zaista
otišo svak ko valja?
„Ljudi su sa ovih prostora vrlo često
odlazili, i za vrijeme Jugoslavije zbog posla, tokom i nakon rata su bježali da
bi se spasili i preživjeli, ali i danas pokušavajući naći bolje mjesto za život“,
kaže za BUKU Tihomir iz Banjaluke.
„Svako ima pravo da ode, ako ima mogućnosti i ako je sposoban, nikome se ne
može braniti niti kriviti što odlazi. Nije problem što ljudi odlaze, ali je
problem ko ostaje. Ne odlaze samo „dobri“, odlaze svi koji na ovom prostoru
svojim radom sebi ne mogu da obezbjede neku vrstu sigurnosti. Sa ovih prostora
sada odlaze ljudi koji su izgubili nadu da može biti bolje i koji su stvorili
neku vrste šanse za odlazak“ kaže Tihomir.
Uvjeren je kako u Bosni i Hercegovini
ne živi više od tri miliona ljudi. To šta je popis „rekao“ to su želje i
pozdravi, ali od 2013. godine je otišlo jako mnogo ljudi. Prvo nakon ulaska Hrvatske
u EU, a nakon toga kada je Njemačka otvorila svoja vrata za ljude koji trebaju
da popune radna mjesta koja su kod njih bila deficitarna.
Na pitanje zašto ljudi odlaze iz BiH
odgovara
„Dosta je pojedinačnih razloga koji
čine jedan sistem kojim se ne stvaraju bolji uslovi za život. Sistem koji je
zasnovan na upošljavanju u javnoj administraciji i koji je sam sebi svrha, a
koji je okupiran od strane političkih partija“ naglašava te imenuje popriličan
broj razloga zašto ljudi napuštaju ove prostore zauvijek.
Političke partije u kojima je imate
popriličan broj ratnih profitera, kriminalaca sitnog i krupnijeg zuba, slijepih
sljedbenika, očajnih ljudi, mediokriteta i jedan broj stručnih i sposobnih
ljudi koji su sebi mnogo spustili cijenu.
„Ova grupa ima veliku odgovornost za stanje u zemlji i za to su plaćeni“
naglašava Tihomir.
Za javnu upravu kaže
da u većini slučajeva predstavlja servis za pojedince ili interesne grupe, te
vrlo često ne zastupaju interese građana i rade protiv tih interesa, a da bi
ostali na tim pozicijama koje vrlo često ne zaslužuju. Oni takođe nose
odgovornost jer su plaćeni od strane građana i dužni su da rade u njihovom
interesu, bez obzira koje su boje i političkog opredjeljenja.
Akademska zajednica je po njemu grupa
autističnih stručnjaka, koji ne vide ili ne žele da vide da ih niko neće
pohvaliti od strane trenutnih politikanstkih lidera. Ako se to i desi, vrlo
često im toliko prija da se ponašaju kao mala djeca. Kičma im se nije dovoljno
razvila, a u glavi imaju dosta znanja te ih je vrlo lako saviti. „Nose veliku
odgovornost za dugoročne promjene i plaćeni su od strane građana“
Udruženja građana su vrlo često
organizacije jednog lica, male ili veće interesne grupe. U većini slučajeva
projektno orijentisane i angažovani van društvenih tokova. Među predstavnicima
organizacija, je jako malo društveno aktivnih građana. Kako ih uglavnom ne
plaćaju građani, politikanti su ih označili kao strani plaćenici i domaći
izdajnici. Odgovorni su prema sebi i građanima za iskrenije učestvovanje u
društvenim promjenama.
Mali je broj slobodnih medija i onih odgovornih,
profesionalnih. Imamo jako malo novinara ali imamo dosta prezentera i
voditelja. Mediji su, po njemu, odgovorni, iako mnogi nisu plaćeni od strane
građana, bili su odgovorni i 1992. godine, pa niko nije odgovarao!
Predstavnici međunarodnih organizacija
i donatori su najčešće mnogo bliži političkoj eliti nego građanima i civilnom
društvu, ističe Tihomir Dakić te kaže kako su često autistični i njhova uloga u BiH je
jako centralizovana.
Za građane ističe kako njih u BiH ima
najmanje.
„Imamo Bošnjaka, Srba, Hrvata, katolika, muslimana, pravoslavaca i iz ostalih
redova. Građana, onih odgovornih i proaktivnih ima najmanje. Tu je ključ svega.
Društveno aktivni građanin ima stav o djelima politikanata i ne boji ga se
izreći, zna šta je odgovornost koje političke i administrativne pozicije i
reaguje kada neko od njih krši zakone, čime jača vladavinu prava. Aktivno
koristi i reaguje na uspavanu javnu upravu, čime im pomažu da zarade svoju
plati, a ne da je dobiju
Taj isti građanin, prema Dakićevom
mišljenju, treba da nametne društvene interese donatorima i međunarodnim
organizacijama, da ih osvjesti da ne može biti da je više stalo nekom strancu
do boljeg života od nas samih i da stranci trebaju da rade u interesu svih
građana BiH.
E, tu se nalazi jedan dobar dio
rješenja za promjenu stanja. Ono se neće samo od sebe mjenjati, jer „prava
nikada nisu davana, za njih se borilo“. Kvalitet života zavisi od toga koliko
ga aktivno živite u BiH. Nije dobro, ali može i mora biti bolje, samo od sebe
neće. Šta je to što TI možeš da uradiš za ovu zemlju?
„Nije dovoljno završiti školu,
fakultet, raditi posao od 8.00 do 16.00 doći kući i gledati Ligu šampiona, ići
u kladionicu i kafanu svaki dan kao jedini oblik socijalizacije. Nakon 1945.
godine život je počeo da se gradi i ljudi nisu nastavili da žive kao da ništa
nije bilo upropašteno, već su gradili kroz Omladinske radne akcije bolje uslove
za život, čime su gradili sebe a time i društvo. A šta je bilo nakon 1995.
godine? Nastojalo se da se odmah počne kozumirati, ništa graditi i ispravljati.
E za to vrijeme, je fukara došla na vlast, lopovi i kriminalci i do dana
današnjeg su tu među nama“ naglašava on.
E na vama je dragi građani sve, poručuje.
“Vi ste
ti koji možete i morate uticati na promjene. Kako? Za početak promijenite svoje
navike, svaki dan možete da pomognete ljudima oko sebe koji rade na
iskorijenjavanju uzroka lošeg stanja, jer na posljedicama se može raditi čitav
život. Budite proaktivni, pitajte druge koji imaju iskustva kako da pokrenete
inicijative u svom ulazu, ulici, naselju i gradu. Ne čekajte da političar ili
administracija sama uradi, oni neće ili ne znaju, a možda i ne smiju.
Natjerajte ih i pomognite im”
Za kraj kaže kako on namjerava da
ostane ovdje, jer dvanaest godina radi
na unapređenju života svih nas, a tek je počeo.