Kao osnovno, svojim korisnicima takvi psi pružaju pomoć kroz određene specifične vještine. Oni svojim prisustvom, njuhom, sluhom, raznim aktivnostima i konstantnim djelovanjem olakšavaju svakodnevne izazove i uveliko poboljšavaju kvalitet života i samostalnost svojih korisnika.
U jednom opštem smislu takvi psi spadaju u tzv. službene pse. To su npr psi vodiči za slabovide i slijepe osobe, za osobe koje ne čuju dobro ili nikako, a takođe i za osobe sa nekim fizičkim, psihičkim, mentalnim ili zdravstvenim poteškoćama.
Pa kao konkretan primjer, psi asistenti pomažu licima sa fizičkim poteškoćama kao što su multiple skleroze, paralize i sl. da umjesto njih upale ili ugase svjetlo, donesu neku stvar, otvore ili zatvore vrata itd .
Psi za medicinsku detekciju otkrivaju svojim njuhom predstojeća stanja kao npr epi napad, dijabetičku kome i slično kako bi se njihov korisnik pripremio na vrijeme i pozvao pomoć. Ti psi nemaju nikakvo 6 čulo, nego naš organizam u tim stanjima oslobađa isparenja i mirise, npr aceton u dahu kod hiperglikemijske kome ili druge supstance u znoju kod hipoglikemijske kome itd koje mi ne osjetimo, ali psi to svojim njuhom registruju i upozoravaju korisnike.
Terapijski psi u užem smislu rječi samo svojim prisustvom i specifičnim ponašanjem doprinose boljem psihičkom i mentalnom stanju svojih korisnika. Usljed prisustva psa i podsticanja korisnika na komunikaciju, organizam korisnika luči hormone koji podstiču rad mozga i doprinose poboljšanju opšteg stanje korisnika, pa tako npr imaju široku primjenu kod autizma, post traumatskog stresa, itd. U nekim slučajevima sami psi mogu pozvati pomoć ili upozoriti korisnika da je vrijeme za uzimanje terapije itd.
U svijetu se trenutno razvija jedna posebna oblast terapijskih pasa a to su psi kućni ljubimci koji su pokazali poseban talenat za ulogu terapijskog psa. Tada njihovi vlasnici posebnim entuzijazmom ulože trud i umjeće kako bi njihovi psi položili predviđene testove i postali zvanično terapijski psi. Oni se koriste u posjetama domovima za starije osobe, posjete školama za djecu sa posebnim potrebama i sl.Oni su namjenjeni grupama djece, ljudi koji su smješteni po raznim ustanovama jer samo svojim prisustvom pozitivno utiču na raspoloženje, zdravlje, osnovne životne funkcije i svakako unose razonodu u svakodnevnicu ljudi kojima je život znatno ograničen. Oni se također koriste u redovnom obrazovnom sistemu zbog promocije i razvijanja svijesti o značaju i poštovanju koje zaslužuju sva živa bića oko nas. Takvi psi su prilikom treapijskih aktivnosti stalno pod kontrolom svojih vlasnika, tako da nemaju neke konkretne korisnike sa kojima provode svoj život kao sa vlasnicima. Time je njihova obuke manje zahtjevna.
Kakav pas može biti terapijski pas….
Može iznenaditi kada kažemo da je pasmina psa manje značajna. Tačno je da obično prvo pomislimo na npr. Labradora ili Zlatnog retrivera ili njihov mix . Međutim mnogo je važno kakav temperament ima taj pas i zapravo, stabilan temperament je najvažniji kvalitet terapijskog psa. Također i veličina, jer neki zadaci asistenata mogu biti problematični za male pse, dok sa druge strane veliki psi mogu imati poteškoće sa okolinom ili korištenjem javnih objekata, sredstava prevoza i sl. jer intimidairaju ostale prolaznike. Također, grooming igra veliku ulogu jer nekim korisnicima samo četkanje psa ima terapijski značaj, dok je drugima važno da je grooming minimalan.
Kada govorimo o karakteru terapijskih pasa, koji je takođe ekstremno značajan, važno je da nisu zaštitnički nastrojeni, da su općenito druželjubivi, da radije biraju ljude nego pse, da su samouvjereni ali ne podređeni ili dominantni, samostalni, ne pretjerano aktivni itd. Suprotno vjerovanju, često se koriste mješanci, šelti, pudle, kokeri i mix ovih pasmina. Sa druge strane, rjetko se i sa posebnom pažnjom koriste ovčarske pasmine koje imaju prirodnu potrebu da zaštite vlasnika. Kada ovakav pas osjeti slabost svog vlasnika, koji pri tome nije u stanju da kontroliše psa kako bi trebalo, pas može postati zaštitnički nastrojen. Kada pas zaključi da treba da brani svog vlasnika može ugroziti bezbjednost drugih ljudi na javnim mjestima gdje se kreće sa svojim korisnikom.
Trening ovih pasa…
Većina ovih pasa se trenira za individualnu osobu kojoj su namjenjeni ili se u nekoj fazi treninga usmjeravaju prema budućim korisnicima. Treba naglasiti da se ovi psi treniraju kao radni psi a ne kao kućni ljubimci, niti se smatraju kućnim ljubimcima, mada protekom nekog vremena provedenog u porodici, naravno postaju vezani za svoju porodicu pa postaju i kućni ljubimci. Oni imaju ozbiljan zadatak i od toga koliko su efikasni po nekad nekome zavisi i život. Tu dolazimo do odgovornosti i stručnosti trenera pa i cjelog sistema. Poseban izazov treninga su korisnici koji nisu u stanju da komuniciraju sa psima na uobičajen način.
Ali ako govorimo o konkretnom treningu, takav trening počinje već sa 2 mjeseca starosti psa. Pažljivim izborom iz legla, pas se povjerava foster porodici na ranu socijalizaciju i odgoj koji se odvijaju pod kontrolom odgovornih trenera. U starosnoj dobi od godinu dana psi polažu prve testove koji prije svega provjeravaju temperamnet psa u raznim situacijama. Oni uspješni zatim idu dalje na specijaliziranu obuku. Nema nekog određenog vremenskog trajanja specijaliziranih obuka, ali se pravi plan za svakog psa prema potrebama korisnika. I nakon specijaliziranih obuka može se dogoditi da pas ne prođe konačne testove. Zato je taj proces toliko skup. Jednom kada pas dospije korisniku i porodici, tada i oni također treba da prođu obuku koja je dvojaka u smislu svakodnevnih potreba i odnosa prema psu uopsteno kao i kako da se pravilno koriste jedinstvene vještine njihovog psa. U nekim zemljama čak treneri treba da budu na raspolaganju porodicama i korisnicima on line 24 sata dnevno. Kada se trening i dodjela korisnicima odvija kroz sistem socijalne zaštite ti psi često ostaju u vlasništvu ustanove koja vodi takav projekat i u slučaju izmjenjenih okolnosti oni se mogu dodjeliti drugom korisniku. Ponekad se trening i obuka ovih pasa i skrati radi smanjenih troškova ali tada je svakako kvalitet upitan. Obuka vlasničkih pasa koji tako postanu terapijski psi sa posebnim namjenama je jednostavnija jer oni zapravo uvijek budu pod nadzorom svojih vlasnika a imaju primjenu u školama, raznim ustanovama koje pojećuju i manifestacijama na kojima rad eu prilog promocije ovkvih pasa.
Zašto nemamo takve pse kod nas…
Koliko je meni poznato, zaista nemamo školovanih terapijskih pasa sa licencom kod nas. Za tu situaciju ima zaista mnogo razloga. Najprije, mi smo, na žalost, izgubili jednu opštu kulturu razumjevanja i prihvaćanja kućnih ljubimaca a pogotovo pasa. Zatim, mi nemamo jednu pravnu osnovu za tako nešto a niti pravnu sigurnost koja je neophodna za bezbjednost pasa uopšteno a posebno takvih pasa pa samim tim i njihovih korisnika. Zatim to je kompleksno pitanje o kojem treba da se pobrine više ministarstava svojim nadležnostima jer za tako nešto jedan propis nije dovoljan. Dakle, moramo rješiti prije svega pravnu zaštitu takvih pasa, dugotrajno školovanje tih pasa, kako pravno tako i tehnički, utvrditi definicije šta tačno psi treba da rade, da nauče, kriterijume forster porodica i njihove obaveze, nosioce i procedure tih aktivnosti, kriterijume korisnika, dijagnoze, praćenje i kompletnu upotrebu pasa itd… I naravno, pitanje je da li mi kao društvo možemo da podnesemo financijske implikacije takvog sistema u okviru socijalne zaštite. Naravno kada vlansici obučavaju svoje pse za jedan oblik terapijskog djelovanja, npr da posjećuju ustanove u kojima dopuštaju da ih štićenici maze i igraju se s njima, da im čitaju itd, njihova obuka je jednostavnija jer su uvijek pod nadzorom svojih vlasnika.
Isto tako možemo analizirati i situaciju kada pojedinac, jednostavno negdje u inostranstvu kupi psa koji je školovan za potrebe određenog korisnika. Lično su mi poznate situacije da su roditelji dizali kredit da kupe takve pse. Međutim, čak i kad uspijemo da finansijski obezbjedimo takvog psa, kod nas smo na udaru pravne nesigurnosti a zatim i uslova opšteg korištenja takvog psa i njegovog pristupa javnim mjestima, ustanovama koje pružaju javni servis, svim sredstvima javnog prevoza itd. a da ne pominjemo upitno prihvaćanje sredine. Jer takav pas je treniran da bude 24 sata pored svog korisnika u svim situacijama i mjestima, jer jedino tako može da bude koristan. Takvi psi koštaju i po 5000 – 10 000 Eu što ovisi o njihovoj namjeni, dake više nego pola automobila koji se kreću našim ulicama. A dođete u situaciju da vaš neupućeni komšija jednostavno odluči da vi ne treba da imate psa i time postane ugrožena ne samo bezbjednost psa nego možda i njegov život a i takođe i osnovna prava i komoditet korisnika.
Moram da kažem da gajim duboko poštovanje prema takvim životinjama, psima uopšteno a posebno onima koji cjeli svoj život posvete dobrobiti ljudi. Oni su specifični radni psi i osim što malo vremena odvoje na toalet, igru i opuštanje, oni praktično, sami, bez naredbe, cjeli svoj život budno motre i paze na svoje korisnike. Oni se kroz trening naravno uslovljavaju da znaju kada su na dužnosti ali ako imate psa koji npr upozorava korisnika na dijabetičke kome, ili na epi napade, to se dogodi u bilo koje doba dana ili noći. Ljudi im zaista povjeravaju svoj život! Kad god vidim nekog ničijeg psa na ulici, smrznutog i gladnog, najprije pomislim kako je na bezbroj načina nekoga mogao usrećiti, samo da je imao priliku.
Suzana Spasojević, trener pasa i savjetnik vlansika
