Bomba na simsu prozora Anastasijevićeve spavaće sobe eksplodirala je
oko 2.50, dok su on i njegova supruga spavali. Pored te bombe bila je
postavljena još jedna, koja, srećom, nije eksplodirala.
U eksploziji su probijeni dupli prozori i metalni venecijaneri, a
fragmenti bombe zabili su se na nekoliko mesta u spavaćoj sobi – jedan
na svega dvadesetak centimetara od njihovih glava. Opet srećom,
Anastasijevićeva ćerka se te noći vratila s rođendanske proslave koji
minut nakon eksplozije.
Kako je tada pisao ovaj nedeljnik, ubrzo je u redakciju došao tadašnji predsednik Boris Tadić, Anastasijeviću i Vremenu su se javili tadašnji ministar policije Dragan Jočić, direktor BIA Rade Bulatović, kao i premijer Vojislav Koštunica, i svi oni su ih uveravali da će slučaj biti rasvetljen u najkraćem roku.
Od tada je prošla čitava decenija. Ni nakon što je policija na samom
početku obavila uviđaj, ispitala svedoke i prekontrolisala automobile, a
Republičko javno tužilaštvo okvalifikovalo ovaj događaj kao terorizam,
nije poznato šta se dalje dešavalo, niti je, kako kažu u Vremenu,
saopšten neki opipljiv rezultat istrage.
Pola godine nakon događaja, Anastasijević je, prema sopstvenim
rečima, u nedostatku tih rezultata bio prinuđen „da se sam igra
privatnog detektiva na sopstvenom slučaju“.
U autorskom tekstu „Ko mi je stavio bombu na prozor?“
koji je napisao za ovaj nedeljnik izneo je neke dotad nepoznate
informacije: da je pre pokušaja ubistva iz Haškog suda bio upozoren da
je lider SRS-a Vojislav Šešelj po svojoj supruzi
Jadranki u Beograd poslao spisak potencijalnih svedoka koje bi trebalo
zastrašiti ili eliminisati, među kojima je i Anastasijević.
Na spisku se, kako je napisao, našao zbog svog svedočenja protiv Slobodana Miloševića 2002. godine, „iz kojeg je deo svedočenja koji se odnosi na Šešelja tužilaštvo uvrstilo u dokaze protiv vojvode“.
Jadranka Šešelj je potom, uz uvrede, zapretila Anastasijeviću tužbom, nakon čega su radikali, predvođeni tadašnjim generalnim sekretarom Aleksandrom Vučićem,
pojačali kampanju protiv ovog novinara, koristeći za to informacije i
pisane materijale „koji su trebali da nas razobliče kao moralne
ništarije i strane plaćenike, a koji su mu, sudeći po formatu, stilu i
žargonu, bili dostavljeni iz BIA, što, s obzirom na duboke i razgranate
veze radikala i tajne policije, ne bi smelo nikog da iznenadi“.
Anastasijević je tada napisao da se ne usuđuje da na osnovu ovih
činjenica optužuje bilo koga za pokušaj ubistva, već optužuje organe
gonjenja koji: „Nisu smogli volje i hrabrosti da otklone opasnost za
mene i moju porodicu“.
Sa svim ovim informacijama, ali i brojnim drugim koje se mogu
pročitati u navedenom tekstu iz 2007. godine, Anastasijević je upoznao
policiju, ali su ga samo „saosećajno gledali“, a ministar Jočić je rekao
da će njegov slučaj teško biti rešen „jer nije lako otkriti nešto za
šta nema povoda“, čime je priču sveo „na nivo više sile, takoreći
elementarne nepogode“.
Cenzolovka: Ni policija ni Republičko javno
tužilaštvo nisu odgovorili na pitanje Cenzolovke dokle se stiglo sa
rešavanjem ovog slučaja deset godina kasnije. Kakva su Vaša saznanja?
Anastasijević: Postupak je zastao u predistražnoj
fazi posle, ja mislim, nekoliko nedelja, nakon čega je policija sav
prikupljeni materijal poslala u tužilaštvo, i tamo i dan-danas verovatno
stoji na dnu neke fioke. Prema mojim najboljim saznanjima, ta fascikla
nije ni pipnuta.
Cenzolovka: Da li imate informacija zašto je stalo?
Anastasijević: Zato što istražne radnje nisu dovele ni do čega.
Cenzolovka: Istražni organi nisu dobro odradili svoj posao?
Anastasijević: Da, upravo to. Ni policija ni
tužilaštvo nisu uradili svoj posao, jer je tužilaštvo moglo da traži
dodatne informacije iz policije, što mene navodi na zaključak da nije
postojala dobra volja da se taj slučaj reši.
Cenzolovka: Mislite li da je u pitanju nedostatak dobre volje ili eventualni pritisak na istražne organe?
Anastasijević: Pa političke volje, ako hoćete
tačnije. U tekstu koji sam napisao šest meseci nakon toga izneo sam
detaljne podatke o tome šta ja mislim da se zapravo desilo i ko bi mogao
biti odgovoran. Još pre nego što sam tekst napisao, sve sam to dao
policiji, na šta mi je rečeno: Lepo je to, možda si i u pravu, ali mi
nemamo dokaza. Tako da je prosto ostalo na tome. Sve me to navodi na
sumnju da, uprkos obećanjima tadašnjeg predsednika Borisa Tadića,
jednostavno nije postojala volja da se taj slučaj razreši, niti postoji
danas.
Cenzolovka: Kad su istražni organi poslednji put kontaktirali s Vama?
Anastasijević: Ne sećam se, to je bilo pre više
godina. Rekao bih da je to bilo kad sam poslednji put razgovarao sa
inspektorom uoči objavljivanja tog teksta, dakle negde u drugoj polovini
2007. godine.
Cenzolovka: Svojevremeno ste sumnjali na Šešelja. Šta sad mislite o tome?
Anastasijević: I dalje mislim isto ono što sam tada
mislio, ali ne samo na Šešelja. Šešelj je tada bio u Hagu, a SRS je bio u
dubokoj opoziciji. To je bilo pre nego što je stvorena Srpska napredna
stranka i svi su bili zajedno, ali su bili u opoziciji i bili su
prilično marginalizovani u to vreme. Da su samo oni u pitanju, ja sam
siguran da bi se to rešilo. Međutim, kao što sam i naveo u tekstu,
sumnjam da su radikali tu bili samo izvođači radova, a da je logistika
stizala iz Službe državne bezbednosti.
Samo da primetim, na kraju, da nijedno ubistvo ili pokušaj ubistva u
koje je ta služba bila umešana, od Ćuruvije do Draškovića, nije dosad
pravosnažno završeno.
Cenzolovka: Da li se danas osećate bezbedno, s obzirom na to da taj ko Vam je postavio bombu možda danas slobodno šeta ulicama?
Anastasijević: Pokušavam da ne mislim o tome. Osećao
bih se u svakom slučaju mnogo bolje kada bi neko odgovarao. I u toj
priči čak nisam ja važan, nego se radi o još jednom slučaju napada na
novinare koji nije rasvetljen. To je nešto što predstavlja konstantu kod
nas – da napadi na novinare, posebno kada ima indicija da su u njih
umešani državni organi, nikada ne budu rešeni.
Cenzolovka: Kako gledate na efikasnost istražnih
organa i pravosuđa, s obzirom na nerešene slučajeve ubistva Slavka
Ćuruvije, Dade Vujasinović, Milana Pantića, i brojne slučajeve pretnji,
zastrašivanja, napada na novinare?
Anastasijević: Svi ti slučajevi imaju nešto
zajedničko, a to je da postoje jake indicije da su u te slučajeve
umešani državni organi. Bilo kao institucije, bilo kao državna
bezbednost, bilo kao pojedinci na vlasti, kao u slučaju Pantića. Takvi
se slučajevi po pravilu nikada ne razrešavaju, i to predstavlja problem
ne samo za mene, ne samo za novinare, nego i za sve građane Srbije. Ili
bi bar trebalo da predstavlja problem. Za vlast to očigledno nije
problem.
Cenzolovka: To što se Vama desilo bilo je pre tačno
deset godina. U poređenju sa periodom od pre deset ili više godina, s
obzirom na različite režime, da li smo, prema Vašem mišljenju,
napredovali ili nazadovali kada je reč o bezbednosti novinara?
Anastasijević: Fizičkih napada na novinare sada ima
manje jer nema potrebe za time. Te stvari se ne rade zbog revolta
tekstom ili nekim medijskim sadržajem zbog kojeg je novinar napadnut,
nego kao poruka i kao mera za sprečavanje čačkanja po nezgodnim temama.
Sada za tim nema potrebe, zato što su mediji u ogromnoj većini na drugi
način dovedeni u situaciju u kojoj se osetljive teme ne čačkaju. Ali ne
treba zaboraviti da su moje kolege iz KRIK-a, BIRN-a itd. bile
demonizovane relativno nedavno, a da na to država takođe nije reagovala.
Cenzolovka: Koliko su novinari bili tada i sada
solidarni s Vama, i koliko su solidarni sa novinarima CINS-a, KRIK-a,
BIRN-a i drugih koji su izloženi pretnjama i pritiscima?
Anastasijević: Da se ne lažemo – novinari nisu
taksisti i nisu kao profesija jako solidarni ni u svetu ni kod nas. Neka
vrsta osnovnog osećanja solidarnosti postoji. Bar kad je reč o mojim
kolegama, ja se sećam da sam dobio gotovo jednodušnu podršku u to vreme i
da me je to prijatno iznenadilo, jer sam po prirodi pesimista kad je
reč o ljudskoj prirodi.
Cenzolovka: Spomenuli ste Ćuruviju. Pre tri dana,
11. aprila, bila je 18. godišnjica ubistva, suđenje je počelo 2015.
godine. Kako Vam se čini pravac u kome suđenje ide i da li vidite epilog
u neko skorije vreme?
Anastasijević: Naravno da pratim taj slučaj. Ne mogu
da prognoziram kako će se on završiti, ali činjenica da taj slučaj nije
zatvoren posle toliko godina govori nešto o našem pravosuđu. I onda
kada naši političari traže da se izruči Ramuš Haradinaj da bi mu se
sudilo u Srbiji, pomislim na slučaj Ćuruvija, na atentat na Ibarskoj
magistrali i na neke druge slučajeve koji ili nisu razrešeni ili suđenja
traju u beskraj. Pomislim kako ljudi, koji jedan relativno jednostavan
slučaj ubistva ne mogu 18 godina pravno da obrade, misle da mogu da sude
u vrlo komplikovanom slučaju Ramuša Haradinaja i optužbi za ratne
zločine.
Cenzolovka: Neko vreme ste živeli u Briselu, u srcu
Evropske unije. Ima li, prema Vašim saznanjima, u EU primera da se
godinama ne zna ko je pretio, ubio novinara, stavio bombu na prozor?
Anastasijević: Kao kada je reč o ljudskim pravima
uopšte i slobodi medija konkretno, EU formalno to osuđuje, međutim, ona u
stvari nema instrumente da se time ozbiljno bavi. Za takve slučajeve
nadležni su policija i pravosuđe individualnih zemalja, koji su dužni da
rade svoj posao. Koliko će individualno pravosuđe i policija biti
efikasni, zavisi od zemlje do zemlje. Zaista ne bih ulazio u statistiku –
činjenica je da je novinarski posao opasan, ali je i činjenica da u
nekim zemljama policija i pravosuđe funkcionišu bolje nego u nekim
drugim.
Cenzolovka: Je li Vaš odlazak bio iniciran pokušajem ubistva?
Anastasijević: U Brisel sam otišao 2008. godine kao
stipendista PEN-a, a drugi put nakon što sam se vratio 2011. kao
dopisnik Tanjuga. To jeste bilo indirektno povezano sa pokušajem
ubistva, ali zaista nije samo to. Novinarski posao nosi neke opasnosti,
ali donosi još uvek i neke privilegije, pa tako možete na neko vreme kao
dopisnik u inostranstvo.
Ja inače mislim da čovek, ako to bilo kako može sebi da dozvoli,
treba na svakih deset godina jedno par godina da proba da živi negde
drugde, da se ne bi zaparložio i provincijalizovao. To je neka stvar
mentalne higijene.