U
tržišnoj ekonomiji postoji, za razliku od komandne ekonomije, suverenitet
proizvođača i potrošača. Pod suverenitetom se podrazumijeva sloboda potrošača da odlučuje šta će kupovati i proizvođača šta
će prodavati. Za razliku od ovog načelnog opredjeljenja u praksi postoji i uticaj
države na proizvođača i potrošača. Država ograničava slobodnu volju – ponekad i
u vlastitom interesu proizvođača i potrošača.
Postoje
dobra koja privatni sektor ne želi proizvoditi jer na toj proizvodnji ne može
profitirati. Tu vrstu dobara, volens-nolens, mora proizvodi država (može i
privatni sektor ako mu država plati ili barem subvencionira proizvodnju).
Ponekad je građanin dužan konzumirati neka od javnih dobara, pa govorimo o
obveznim javnim dobrima.
Znanstvenici
se ne slažu o tome je li takvo ponašanje države prihvatljivo. Neki ga hvale, a
neki osuđuju. Ti prvi, paternalistički nastrojeni filozofi i ekonomisti,
smatraju da pojedinci ne moraju uvijek djelovati u vlastitom interesu i da
država zna bolje od njih što je za njih dobro – i stoga podupiru pojavu i
razvoj takvih dobara (primjerice, obvezno korištenje sigurnosnih pojaseva u
automobilima, obvezno osnovno i srednje obrazovanje itd.). Druga vrsta znanstvenika,
libertinskih uvjerenja, smatra da država mora poštovati prava pojedinaca, kakva
god bila. Stoga se država ne smije miješati u odluke privatnih osoba.
Prijatnost
optimalne doze
Je
li potrošnja ovisničkih dobara sukladna racionalnom ponašanju? Jest. Potpuno
informirana osoba može odlučiti trošiti ovisnička dobra. Izbor količine ovisi o
cijeni dobra, stupnju ovisnosti, dohotku potrošača te porezima i regulativi
države. Samo fiktivni likovi – poput
Alidedea iz Andrićeve priče Smrt u
Sinanovoj tekiji, komu su „nemir i ljudska potreba za nemirom bili potpuno
nepoznati“ tako „da nikada nije okusio nikakva opojna pića, ni fildžan kafe, ni
dim duvana“ – ne troše ovisnička dobra (kafu, alkohol, drogu,
pornografiju itd.).
Liječnici
kažu da tri šalice kave dnevno čine dobro čovjeku, jer kofein u toj količini smanjuje
rizik od kardiovaskularnih oboljenja odnosno udara. Pijenje preko tri šalice dnevno,
povećava rizik od udara. Preciznije, do 10 grama kave dnevno je korisno, a preko
toga štetno.
Iz
perspektive zadovoljstva potrošača prva šalica čini zadovoljstvo, druga to
zadovoljstvo povećava, treća još više. No, poslije treće šalice zadovoljstvo se
smanjuje sa svakom daljnjom šalicom. Zadovoljstvo ostvareno četvrtom manje je od zadovoljstva ostvarenog
trećom. Zadovoljstvo od pete manje je od zadovoljstva postignutog četvrtom. I
tako dalje, do do tačke kad pijenje kave više ne donosi nikakvo zadovoljstvo,
kad je ravno ništici. I ne samo to, nego može biti i pogubno – 50 do100 šalica
(što ovisi o vrsti kave, načinu priprave itd.) je smrtonosno.
Ekonomisti
kažu da se granična (dodatna) korisnost pijenja kave povećava do treće šalice,
a potom smanjuje. Ekonomisti kažu i da pored korisnosti pijenja kave, postoje i
troškovi njenog priprave tj. računi koje treba platiti. Zadovoljstvo pijenja
kave prate granični (dodatni) troškovi njene priprave. Priprava druge šalice
kave može koštati dodatno manje od pripremanja prve, pa ukupni troškovi po
šalici mogu biti manji. Dodatni troškova priprave treće šalice mogu biti manji
od dodatnih troškova priprave druge itd. do tačke nakon koje priprava dodatne
kave košta više od priprave prethodne šalice. Ekonomisti bi rekli da se granični
(dodatni) troškovi priprave kave prvo smanjuju, a potom, poslije treće kave,
povećavaju.
Kad se dođe do tačke koja označava izjednačavanje
dodatnog zadovoljstvo popijenim kavama i dodatnih troškova priprave kave, kaže
se da je osoba postigla ravnotežu (označenu
tačkom A na slici). Za ravnotežu pojedinca su ključne dvije stvari:
zadovoljstvo i njegova cijena.
(I)racionalna etno-nacionalna opijenost
Možemo
zamisliti i situaciju da u tom momentu ravnoteže u kuhinju uđe
majstor-kafedžija. Majstorska priprava kave može dovesti do toga da se napravi
veći broj šalica kave bez povećanja troškova (tačka B na slici) ili da se
postojeći broj kava pripremi uz manje troškove.
Skupo plaćeno
nezadovoljstvo
Promatrano na razini ekonomije, ulazak majstora (sposobne
države) teško je zamisliva, a kamoli ostvariva pojava u BiH. Lakše je zamisliti
da su u kuhinju ušli nekadašnji članovi Saveza komunista Jugoslavije (a u
prelaznom roku, poslije pada Berlinskog zida, članovi etno-nacionalnih stranaka
– pa ne znamo da li su autentični internacionalisti, ili nacionalisti ili
kameloni), koji su kuhinju u društvenim vlasništvu proglasili državnim
vlasništvom, potom donijeli zakon o privatizaciji, naštampali certifikate i „privatizirali“
kuhinju (s vrećom certifikata manje vrijednom od vreće toalet papira mogli su
se pojaviti samo ovlašteni privatizeri!). Elem, došle tri grupe ‘ovlaštenih’
privatizera, podijelile kuhinju na tri entiteta i kazale „entitet H je naš i
samo naš i mi tu kuhamo našu kavu“, „entitet B je naš i samo naš i mi tu pečemo kahvu“ i „entitet S je naš i samo naš i mi tu
kuvamo kafu.“
Ukupni troškovi priprave kave su se povećali. (Ilustracije
radi, stanovništva Islanda je deset puta manje od stanovništva BiH a pravi isti
dohodak ili deset naših na jednog njihovog za istu količinu kave). No,
zadovoljstvo pijenja ‘naše’ kave/kafe/kahve postoji u izvjesnoj mjeri, bez
obzira na troškove i mi smo etno-nacionalno zadovoljni zbog toga.
No, poslije te mjere od tri šalice, daljnje pijenje naše kave (kafe, kahve) mora
postajati gorče i bljutavije. Dodatni troškovi priprave se povećavaju, jer
etno-kuhari rasipaju kavu, šećer, deterdžent i ostalo (čitaj: stvaraju sve veće
javne rashode i pa moraju zvati velikog majstora, MMF da bi mogli platiti ćeifljenje).
Što se tiče građana, na dvostrukom su
gubitku: em slabija kava, em više košta (na slici, pomjeranje od tačke K ka tački K1). Pojavio se
jaz – zbog većeg dodatnog troška priprave kave (tačka C) i nižeg dodatnog
zadovoljstva pijenja kave (tačka D). Došlo
je do smanjenja ekonomske efikasnosti. Ono je na slici prikazano Harbergerovim trokutom ACD.
Što
su oni koji pripremaju kavu nesposobniji, veće je smanjenje ekonomske efikasnosti.
Smanjenje efikasnosti se u prvi mah neće osjetiti. No, vremenom hoće. Što se više pravi kava preko
optimalnog broja, kava sve manje prija i sve više košta.
U Etno-Harbergerovom trokutu
Promatrano
na razni ekonomije, ‘zadovoljstvo pijenja kave’ su javni rashodi, a troškovi
priprave kave su javni prihodi (porezi). Sad je jasno i neekonomistima da korist od javnih rashoda ima granicu, kao
što i nametanje poreznog tereta ima granicu. Prelaskom tih granica,
ostvaruje se dvostruka šteta. Em nepotrebni dodatni javni rashodi (može
postojati jedna infrastruktura, može postojati podjela rada itd. kako kažu udžbenici uvoda u
makroekonomiju), em nepotrebno dodatno oporezivanje za
financiranje tih nepotrebnih rashoda.
Javni
rashodi su korisni (produktivni) do
određene tačke, jer su ljudi sretni što ih ‘svoji’ poslužuju ‘svojim’ resursima
u ‘svom’ entitetu. No, korisnost toga se vremenom smanjuje. Nadalje, kako se
‘naš’ porezni teret povećava, ponašanje ‘naših’ ljudi se ekonomski iskrivljuje
pa bježe od ‘nas’ u podzemlje ili inozemstvo, ne investiraju, ne rade (jer imaju
potpore) itd. Jednostavno kazano, ekonomska efikasnost se smanjuje, kako
pokazuju unutarnja (nezaposlenost) i vanjska neravnoteža (deficit tekućeg
računa i neto internacionalna investicijska pozicija). Ekonomisti kažu da se
javni rashodi trebaju povećavati dok se dodatna korist od njih ne izjednači s
dodatnim troškovima prikupljanja poreza (tačka A na slici).
Pretpostavimo
da se javni rashodi i javni prihodi povećavaju (od tačke K do tačke K1) i da pri tom ne dolazi do
povećanja ekonomske efikasnosti države. To vodi stvaranju jaza između većeg poreznog tereta (tačka C)
i nižih dodatnih koristi javnih rashoda (tačka D). To znači smanjenje efikasnosti
ekonomije, koje je prikazano Harbergerovim
trokutom (na slici ACD).
Što je smanjenje efikasnosti veće, negativniji je
uticaj države na efikasnost. Smanjenje efikasnosti se javlja kad veličina
države prekorači optimalnu veličinu. U slučaju BiH to je na trećini nacionalnog dohotka. Slično
temperaturi tijela: kad pređe 37, nešto nije u redu sa zdravljem. Kad
temperatura pređe 40, stanje je
alarmantno. Pošto javni rashodi u BiH iznose 50% dohotka, građanima je muka – i
ona ih skupo košta.
Porezna
reforma ili porezna pobuna
Država u BiH pravi dvije velike greške – oduzima privatnom sektoru više resursa no
što je optimalno i troši ih neproduktivno.
To guši poduzetništvo i stvara nepravdu. Bh. vlasti se ponašaju kao rimske
u doba cara Vespazijana, koji je 72. n.e. uveo poseban porez na Židove, fiskus
judaikus, što će reći porez na poduzetnike. Kasnije, 326. god. car Julije će kazati Židovima: „Bacio
sam u vatru prijave protiv vas iz ladica mog stola“. Tako bi trebali postupiti
i bh. vlasti – sve propise protiv poduzetnika baciti u vatru.
Bh. država je prešla granicu OK, OK? Sve više nas košta
i sve manje nam daje. Porezni obveznici
postaju svjesni da je opijenost etno-nacionalizmom postala iracionalna i da ih počinje
ubijati. Sve više postaju svjesni da političari populistički manipuliraju
izabranim etno-nacionalnim slavama i traumama. To nije teško u zemlji duboko
ukorijenjenih konflikata, no to je prešlo granicu.
Bh. društvo je pred izborom: porezna reforma ili
porezna pobuna. Ili će političari poduzeti radikalnu poreznu reformu ili će
porezni obveznici poduzeti poreznu pobunu. Ili će, ako ne bude reforama i
pobune, neefikasnost urušiti ekonomiju. U međuvremenu broj onih koji ne žele
tratiti vrijeme čekajući šta će se desiti glasaju nogama. Kad brod tone, ljudi
se hvataju čamca.