Uvek je čudno živeti u zemlji koja se navodi kao jedna od najboljih. Kada spolja izgledate kao da imate sve, to vas može naterati da se zagledate unutra. Onda sednete i pomislite: “Pitam se šta Rajan Gosling radi sada.” Ljudi u Siriji ne brinu o takvim stvarima, za njih je sreća nešto jednostavno kao mir. Ali ako ste iz mirne male Norveške, imate vremena na pretek da zamišljate šta radi Rajan. Verovatno ruča sa Eminemom i Benisijom del Torom. Znate, otišao je da se vidi sa dva stara prijatelja. Ili je kod kuće i nije baš najbolje raspoložen, pita se šta se dešava u životu Leonarda Dikaprija? Siguran sam da i Rajana muče neke stvari, takođe.
Rekao bih da je Skandinavija uopšteno sjajno mesto za život. Skoro sve skandinavske zemlje ušle su među najsrećnije zemlje na svetu ove godine. Švedska je izuzetak; Šveđani nisu dovoljno srećni, pa su tek na devetom mestu. Ali oni definitivno imaju sve što je potrebno za titulu, tako da očekujemo da se naše komšije uigraju do naredne sezone. Mislim da se ove godine Zlatan Ibrahimović računao kao pola šveđanske sreće. On je još jedan tip koji meni deluje prilično zadovoljno i savetujem Šveđanima da slede njegov primer.
Za mene, razlog zbog kojeg je Norveška pobedila je, bez sumnje, životni standard. Većina ljudi dobro zarađuje i živi u toplim, udobnim kućama koje imaju Netflix i HBO. Norvežani umeju da učine da im bude ugodno, kupimo slatkiše i umotamo se u vuneno ćebence uz omiljenu seriju ili neku uzbudljivu knjigu. Nije baš larger-than-life, kao kod holivudskih zvezda ili repera, ali verujem da takvi sitni trenuci igraju ulogu. Volimo da nam je udobno i dobar deo života potrošimo samo ležeći na kauču. Sve je zdravo, takođe: hrana je organska, voda je čista, čak je i vazduh zdraviji. Čitavog dana udišemo svež kiseonik koji se spušta s naših predivnih planina i čini nas makar deset godina mlađim.
Ali sumnjam da smo najsrećniji narod na svetu. Meni su Grci, Amerikanci i Latinosi uvek delovali srećnije. Slobodniji su, čini mi se, mnogo druželjubiviji i sposobniji da budu ono što jesu. Kao da su nekako više živi. Norvežani su uvek blago nervozni i socially awkward, možda pomalo suzdržani. Kažu da socijalna anksioznost može biti posledica vremena i to ima smisla: hladno je, mnogo je kiše, i tokom godine samo nekoliko meseci možemo da normalno budemo napolju među ljudima. Ostatak godine ostajemo unutra da hiberniramo kao medvedi, a kada, najednom, dođe proleće i treba da izađemo napolje i pričamo sa ljudima, to neretko bude bolno teško. Nemamo društvene prakse poput, recimo, Grka, koji uživaju da se gledaju u oči dok pevaju ljubavne pesme; ili Kubanaca čija je ideja zabave da plešete trezni.
Taj naš potisnuti deo u nama potiče od društvenog mehanizma koji zovemo “zakon Jantea”. On praktično znači da ne treba da mislite da ste posebni, niti da budete samozadovoljni. To je prilično nepotreban zakon i na mnogo načina jednako jadan kao što zvuči. Ali izuzetak od pravila je kada ste pijani: onda vam je dozvoljeno više prostora, pa se Norvežani propisno oderu za vikend.
Zato i jesu veoma zabavni kada piju, tada pokulja sva potiskivana energija. Isti tip koji stidljivo, na vrhovima prstiju, preko nedelje hoda ulicom, subotom pleše u gužvi. I da, bude i te kako zabavan.
Iskreno, nisam siguran da je iko istinski srećan. Ljudi me pitaju mislim li da Dance nervira što smo sada mi na prvo mestu; mislim da im je laknulo. Sigurno je zamorno kada morate da budete najsrećnija osoba u prostoriji. Sada makar nisu pod pritiskom da se mnogo smeju za stolom.
Jesam li ja srećan? Nema šanse, ne mogu da podnesem sopstveni izraz lica. Što je veoma skromno i norveški od mene.