Kako
priča za BUKU ideju za pisanje bloga dobila je nakon pohađanja “Digitalne
akademije za mame” u organizaciji Centra za mame, nakon čega je i završila Digitalnu
akademiju u Centru za digitalni razvoj u Banjaluci, kako bih stekla znanje za
izradu sajta za blog.
U
pisanju bloga pomogao joj je i dvogodišnji rad u marketing, a želja joj je
takođe bila da blog zajedno sa profilima na društvenim mrežama, predstavlja
primjer odgovornog korištenja društvenih mreža, jer je namijenjen edukaciji,
informisanju i podizanju svijesti čitalaca o ovom ozbiljnom društvenom problemu.
Izradu
grafičkih elemenata uradila je grafička dizajnerka Tatjana Savić, koja je
zajedno sa Zrnić posvećeno radi na svim detaljima: “Vodile smo računa da će
blog biti praćen od strane žena i djevojaka koje su prošle ili prolaze kroz
iskustvo nasilja, zbog čega smo koristile tople tonove boja i ilustracija. Nasilje
se u medijima prikazuje u mračnim tonovima, sa uznemirujućim naslovima i
fotografijama nasilja, što izaziva strah i odbojnost kod čitalaca, a posebno
kod žena koje se nalaze u stanju straha zbog nasilja koje doživljavaju, što ih
automatski odvraća od čitanja takvih tekstova.
Da li Vam se javljaju žrtve nasilja,
šta obično kažu, kakve su njihove priče ?
Iznenađena
sam što mi se javiile mnoge žene i podržale ideju bloga, iako blog pišem tek
nekoliko mjeseci. Veoma me raduje činjenica da to više nisu žrtve nasilja, već
slobodne, uspješne žene, preduzetnice, profesorice, pravnice. Neke od njih
imaju i vlastite blogove. Sve su to odlučne, jake i hrabre žene koje su uspjele
izaći iz začaranog kruga nasilja. Žene koje su svoj najveći kamen spoticanja
pretvorile u snagu za ostvarenje svojih snova, a sada iz takve pozicije
osnažuju i druge žene.
Gdje sve vidite probleme kod nas u
BiH, počev od društvenog ambijenta, preko zakona, do sudske prakse? Može li se
reći da na svim ovim nivoima imamo nedostatak podrške i razumijevanja za žene
žrtve nasilja?
Tema
nasilja u porodici/partnerskog nasilja zainteresovala me je tokom studija, zbog
čega sam je istraživala kao student, a posebno je aktivno proučavam posljednjih
nekoliko godina. Učestvovala sam u više istraživanja na temu nasilja u
porodici, gdje sam prikupljala sve dostupne informacije. Aktivno sam pratila
rad organizacija koje se bave ovom problematikom i učestvovala u više projekata
i kampanja vezanih za osnaživanje žena.
Prvi
i osnovni problem društvenog ambijenta jeste nedovoljno poznavanje nasilja u
porodici, zbog čega vrlo često nailazimo na nerazumijevanje i osuđivanje njihovih
žrtava. Razvod se u našoj sredini i dalje smatra neuspjehom, bez obzira na
zvanične podatke koliko žena gotovo svakodnevno izgubi svoj život čuvajući
brak. Takva situacija dovela je do toga da je nasilje u porodici konačno izašlo iz privatne u javnu sferu.
Žrtve više ne šute, čime smo dobili nove informacije i saznanja koja do sada
nismo imali, a sa novim saznanjima trebalo bi da se ide i sa promjenama. Zakonodavni
okvir je dobro regulisan, ali je upitna njegova primjena. U ovom trenutku
nedostaje nadzor nad primjenom zakona u pojedinačnim slučajevima nasilja u
porodici, a iznad svega odgovornost onih koji rade na tim slučajevima. Osim
toga, kazne za počinioce nasilja su neprimjereno blage. Ako se porodica i brak
smatraju stubovima našeg društva, onda oni koji je ruše, moraju biti odgovarajuće
sankcionisani. Slučajevi nasilja u porodici morali bi biti prioritet, što sada
nije slučaj. Ovo nam pokazuju sudska praksa i dostupne presude.
Da li zbog toga žene u
bosanskohercegovačkom društvu u većini slučajeva ne odlučuju da prijave nasilje
i ostaju sa nasilnikom ?
Različiti
su razlozi zbog kojih se žena ne odlučuje da prijavi nasilnika i napusti
nasilnu zajednicu. Oni zavise od slučaja do slučaja. Ekonomska nezavisnost,
koja se smatra najvažnijom stepenicom za izlazak iz nasilne zajednice nije
uvijek odlučujuća. Ne bih rekla ni da je preblago sankcionisanje nasilnika i uopšte
stanje sa društvenim ambijentom presudno kada žena odlučuje, a što pokazuju
brojni primjeri sa kojima sam se susrela. Ono što je sigurno jeste da odlučna
žena željna svoje slobode, neće dozvoliti da je bilo kakve prepreke spriječe da
napusti nasilnika. Takvih žena danas ima mnogo, iako se o njima rijetko piše. Sasvim
suprotno, najviše se piše o žrtvama koje nisu ni pokušale ili nisu uspjele da
pobjegnu. Takve informacije najviše plaše žene i odvraćaju ih od napuštanja
nasilnika.
Koji je onda najbolji način da žrtva
reaguje, preokrene svoj život i prijavi nasilje u uslovima koje ste opisali ?
Prije
svega žrtva mora prihvatiti da se ne nalazi u normalnom partnerskom odnosu i da
se nasilnik neće promijeniti, a zatim da sačuva snagu za borbu koja je čeka.
Bez obzira o kojoj vrsti nasilja se radi, najvažnije je žrtve edukovati da se nasilnik
ne napušta u afektu. Izlazak iz nasilne zajednice pažljivo se planira do
najsitnijih detalja, o svemu se unaprijed razmišlja. Jedini izuzetak jeste
iznenadni fizički napad u kojem je žrtva direktno životno ugrožena.
Prijava
nasilja je kamen spoticanja nasilniku kad tad. Ako ne u prvim, onda sigurno u
drugim postupcima, poput brakorazvodne parnice, vještačenja u slučaju borbe za
starateljstvo, različitih optužbi nasilnika u cilju diskreditacije žrtve.
Prijava je važan dokaz, koji se ne može zanemariti na duže staze. Veoma je
važno da se nasilnik provuče kroz sistem i da žrtva ostavi trag. Prijava
nasilnika nadležnim prvi je poziv u pomoć.
Porodičnim nasiljem mediji se bave
sporadično, obično onda kada dođe do velike tragedije i ubistva, ali gotovo
uvijek se ispostavi da su nasilnici već bili evidentirani. To zapravo znači da
sistem uopšte ne prati njihovo ponašanje ?
Zvanični
podaci nam govore da su neki nasilnici bili prijavljeni više desetina puta, da
su bili sankcionisani ili su im izrečene mjere zabrane prilaska žrtvi, ali se
nasilje ipak završilo ubistvom. Na osnovu zvaničnih podataka, zakonodavac bi
morao da bude svjestan da se u najekstremnijim slučajevima nasilnik sa žrtvom
miri samo onda kada je ubije, zbog čega su potrebne daleko oštrije sankcije i
mjere bezbjednosti žrtve.
Femicid u BiH je stvarnost, ali bez
pravne kvalifikacije. Do kada će biti tako?
Femicid
jeste naša surova realnost, ali nažalost nisam optimistična da će se njegova
pravna kvalifikacija desiti skoro. Nismo uspjeli da se izborimo ni za manje, a
takođe veoma važne I neophodne promjene, poput ukidanja postupka mirenja u
brakorazvodnom postupku u slučajevima nasilja u porodici. Nedopustivo je da se
žrtva miri sa potencijalnim ubicom. Na ovaj način žrtve se zbunjuju. S jedne
strane šalje im se poruka da prijave nasilje radi sankcionisanja nasilnika, a
sa druge strane kada sve to urade, nailaze na postupak za razvod braka koji
zahtjeva da supružnici prođu kroz postupke mirenja koje sprovodi CZS, što jedno
drugo isključuje. Moramo se podsjetiti da se kroz svu angažovanost brojnih organizacija,
pojedinaca, akademskih građana, stručnjaka iz oblasti krivičnog prava, nismo
uspjeli izboriti za izmjenu Porodičnog zakona koja se odnosi na ukidanje
postupka mirenja bračnih drugova u slučajevima prijavljenog nasilja u porodici.