“Prva sjećanja na Bosnu me vežu za djetinjstvo. Imala sam tada sedam godina i na mene su uticale slike rata iz dnevnika. Sjećam se da je to bilo nešto strašno što me je plašilo. Pitala sam majku da li to može doći kod nas, ona me tješila da neće. Moje prvo sjećanje na Srebrenicu je bilo kada su poslije rata ovdje počeli da otkrivaju masovne grobnice što nikako nisam mogla da razumijem, a još manje mi nikad nije ni na pamet palo da ću jednog dana doći i živjeti ovdje”, priča za Deutsche Welle Marketa Slavkova, koju u Srebrenici svi zovu Maja.
Maja je djetinjstvo provela u Češkom Krumlovu, koji je jedan od
najočuvanijih starih gradova u Češkoj i na spisku svjetske baštine
UNESCO-a. Turizam mu je glavna privredna djelatnost. Živjela je u
srednjovjekovnom dvorcu čiji vlasnici su bili porodica Rozenberg, car
Rudolf i grof Švarcenberg. Danas je to dvorac države Češke i muzej u
kojem žive i rade njeni roditelji. Odrastala je čitajući istorijske
knjige o umjetnosti, učila svirati renesansnu muziku na starim
instrumentima i gladala predstave baroknog pozorišta u dvorcu pa joj je,
kako kaže, bilo prirodno da se poslije mature opredjeli za studij
kulturne antropologije.
Sa 19 godina kao studentkinja prvi put je bila mjesec dana na Balkanu. Prošla Hrvatsku, kroz Bosnu i Srbiju, bila na Kosovu. “Mi
Česi smo drugačiji od ovdašnjih ljudi po temperamentu. Nekako smo tiši,
manje pokazujemo emocije. Kod nas se recimo u kafiću samo sjedi i pije
pivo, rijetko kad pjeva ili plače. Slušajući muziku Gorana Bregovića ili
gledajući neke kultne filmove sa ovih prostora imala sam neke
stereotipove o opuštenom životu ovdje, to mi je izgledalo kao neka
alternativa”, priča dalje Maja.
Miris Bosne
Prvi
boravak u Sarajevu ću uvijek pamtititi jer Sarajevo me tada fasciniralo
svojom multikulturnom arhitekturom, drugačijim običajima. Nisam znala
do tad da imam astmu. Tada sam prvi put dobila napad astme i završila u
bolnici na Koševu. Jedan trenutak mi je posebno ostao urezan u sjećanje.
Ležala sam i primala infuziju, čuo se ezan a tu je bila neka avlija u
kojoj je bio pas. Kad god bi se začuo ezan, on je lajao. Ti zvuci, miris
tog grada a možda i ovaj vazduh bosanski, učinili su da se zaljubim u
ovu zemlju – govori sa osmijehom.
Marketa Slavkova – Maja u bivšoj fabrici akumulatora 20. komemoracija u Potocarima, 11. 7. 2015.
Drugi put sam došla 2008. godine na dvije sedmice preko Karlova
univerziteta iz Praga na ‘kurs o ratu i nacionalizmu u bivšoj
Jugoslaviji’. Proputovali smo Bosnom ali nismo bili i u Srebrenici.
Slučajno sam odmah poslije toga u razmijeni studenata dobila da
magistarski studij nastavim u Australiji. Tamo na univerzitetu je
asistent glavnog profesora bio Bosanac Hariz Halilović. Bio je strašno
uzbuđen kada je saznao da sam bila u Bosni. Pošto mi je trebalo da pišem
jedan esej o tome, on mi je pomogao da nađem literaturu i tako smo se
upoznali. Predložio mi je da radim prezentaciju u studentskoj grupi koja
je proučavala Balkan. Pisala sam nešto o turbo-folku, o Ceci i Arkanu i
tome kako se uticaj muzičkog žanra može zloupotrijebiti u ideologiji. O
tome sam napisala svoj prvi članak u životu koji se i danas vrti na
internetu. Hariz me ohrabrio da počnem pisati o Srebrenici i tada sam
saznala da je on porijeklom iz srebreničkog sela Klotjevac.
Nakon
stažiranja u Australiji Maja je ostala u kontaktu sa Harizom i on je
poslije godinu dana poziva da sa njim ode u posjetu njegovom selu. Bio
je to njen prvi susret sa Srebrenicom. “Meni je Srebrenica prvo
bila nešto strašno kao i svim strancima koji su čitali šta se ovdje
događalo tokom rata. Tada sam prvi put došla u kontakt sa poslijeratnom
zajednicom, povratnicima i životom ovdje. Oduševila me ljepota prirode,
gostoprimstvo ovdašnjih ljudi a posebno sam bila fascinirana njihovom
snagom i željom da istraju u svakodnevnoj borbi za budućnost. To je na
mene jako uticalo jer sam otkrila jednu skroz drugu sliku o svemu što
sam do tada slušala ili čitala”, kaže Maja.
Poziv na Ljetnji univerzitet
2012.
godine, kada je počela raditi doktorat, opet je od Hariza dobila poziv
da dođe na Ljetnji univerzitet koji se svake godine u julu organizuje u
Srebrenici. Te godine je prvi put prisustvovala dženazi u Potočarima i
išla na Marš mira. Tada se kaže, u njoj nešto promijenilo i shvatila je
da za nju više nema bitnije stvari o kojoj bi pisala, istraživala i čemu
bi posvetila život.
Maja na konferenciji “Srebrenica
1995-2015: Evaluacija naslijeđa i dugoročnih posljedica genocida” Tuzla,
sa Dr. Harizom Halilovićem (RMIT University, Australia) i prof. David
Pettigrew (desno)
“U to vrijeme sam radila projekat u vezi sa hranom. Po
povratku u Prag sam odlučila da promijenim temu doktorata ali sam
željela zadržati i istraživanje o hrani pa sam pokušala napraviti neku
kombinaciju toga sa onim što se ovdje događalo. Plašila sam se kako će
to biti prihvaćeno, mislila sam da će biti malo čudno istraživati o tome
nakon genocida, ali na kraju je ispalo dobro i podržali su me.”
Dvije
godine života u Srebrenici su je promijenile u potpunosti. Neko vrijeme
je volontirala, davajući časove engleskog jezika u Internat centru za
siromašnu i djecu iz udaljenih sela, koji je pokrenula jedna humanitarna
organizacija u Potočarima. Učenje je bilo uzajamno jer je sa djecom
savladala lokalni jezik koji je upotpunila upisavši i slavistiku. Jedino
što ponekad teško razumije je bosanski humor. Nekada ne može shvatiti
ni to kako ljudi u Srebrenici uopšte žive sa nikakvim ili malim
primanjima.
“Neki ljudi ovdje ne bi preživjeli da ne
proizvode svoju hranu. Mislim da je dobro što su ljudi vlasnici kuća,
imaju svoju zemlju. U Češkoj ljudi uglavnom moraju plaćati kiriju. Mada
neki imaju i pomoć dijaspore i donacije, mislim da su ljudi ovdje
naviknuti da dijele ono što imaju”, primjećuje Maja.
Marš mira 2013. – poziraranje sa studentima iz Ljetnog univerziteta u Srebrenici (SUS – Summer University Srebrenica)
Maja sada u Srebrenici radi istraživanje za Univerzitet u
Bratislavi. Riječ je o projektu o metalnoj industriji u kontekstu
tranzicije iz socijalizma u kapitalizam u postsocijalističkim državama,
Slovačkoj, BiH, Srbiji i Rusiji.
“Prije rata su ljudi
ovdje zarađivali dobro, a onda je sve propalo. Srebrenici se uvijek
vraćam i kada nisam tu poželim ovaj grad”, kaže ova Čehinja i dodaje:
“Život je ovdje više prirodan. Vidiš kako se uzgaja povrće, kako se
pravi hljeb, kako se čuvaju životinje. Na Zapadu su veze između ljudi
porušene, moderna tehnologija uzima danak, svi su nervozni, zauzeti,
nema kao ovdje da sa prijateljicom izađeš na kafu i opušten razgovor. Na
Balkanu još postoji poezija života”, kaže nam na kraju Marketa Slavkova Maja.