Razgovarali smo sa vlasnikom i urednikom
poslovnog portala Capital.ba, Sinišom Vukelićem. Iza ovog medija je nebrojeno
mnogo otkrivenih privrednih afera u Banjaluci,
Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Pa ipak, vlast i pravosuđe ne
rade gotovo ništa na procesuiranju i privođenju zakonu odgovornih, kada je u
pitanju privredni kriminal. Kako je raditi u takvom okruženju, zašto je
smiješno govoriti o Republici Srpskoj kao “boljem” bh. entitetu i koliko
istina može biti opasna po život, saznajte u intervjuu za BUKU.
Gospodine
Vukeliću, u intervjuu koji ste dali za Buku prije godinu dana, rekli ste,
parafraziraću vas, da se naši političari bahate i da se ponašaju kao pijani
milijarderi. Kakva je situacija danas?
Oni su ostali pijani, mi mamurni, ništa se
promijenilo nije, a pare su potrošene. Dakle, novaca više nema i sada ti pijani
milijarderi okrivljuju nekog drugog za sve te troškove. Samtraju da je kriva
kafana, da ih konobar nije dobro služio, htjeli bi i dalje da piju na teku, ali
ne znaju kada će imati novca da plate sve te račune. Znači, potrošili su ono što
smo naslijedili od naših očeva u privatizaciji telekoma i drugim rasprodajama i
sad svi zajedno krckamo ono što je ostalo našoj djeci.
Ovdje
se postavlja fundamentalno pitanje odgovornosti. Vaš portal Capital godinama
uporno radi, otkriva nove slučajeve privrednog kriminala, raskrinkava velike
«igrače» i njihove nelegalne igre, od bankarskog sektora do privrede…Međutim,
imam osjećaj da se u realnosti ništa ne dešava. Ispravite me ako griješim.
Očigledno da političari shvataju kako je to
nebitno i nikome ne polažu račune. Kad se objavi tako neka vijest, to samo
zabrine ponekog običnog građanina, a političari samo okrenu glavu na drugu
stranu. U najboljem slučaju, brane se floskulama, kako je to politička
namiještaljka, da to njima radi opozicija i politički neistomišljenici. Iako su
sve to argumentovani, papirima potkrijepljeni dokazi, gdje vi stvarno vidite
nedomaćinsko upravljanje, najblaže rečeno, gdje vidite lične i stranačke
interese, oni se brane nekakvim nebulozama.
Capital
je prvi pokrenuo i otvorio pitanje vlasništva zemlje u centru grada, za koju
ste i onda tvrdili da je vlasništvo “Autoprevoza»,
a ne Grada Banjaluke. I Ustavni sud je to potvrdio. Ali, niko ni prstom da
mrdne u Gradu. Umjesto toga ste optuživani za nekakvu izdaju.
Kad smo objavili da «Autoprevoz» namjerava
prodati Muzej, odbrana Grada i Muzeja se svela na to da okače na zgradu
transparent «Muzej nije na prodaju». I u pravu su. Muzej, kao institucija, nije
na prodaju, ali zgrada jeste. I to je neosporno i to sada vidimo. Svima njima
se to neozbiljno i bahato ponašanje, to odbijanje da se ozbiljni ljudi uključe
u čitav ovaj slučaj, obilo o glavu. Sam gradonačelnik je rekao da
Pravobranilištvo radi u talu «sa nekim lisicama». I nije to jedina afera. Gdje
je afera «Picin park», nelegalno zemljište Mile Radišića, zemljište oko
Poljoprivredne škole, prostor oko firme Lakting, koja je prodala to zemljište Miškoviću za izgradnju šoping mola…Ima toga.
Baš ima
na izvoz tih afera u Banjaluci?!
Upravo tako. Očigledno se ovdje privatizacija
svela na dvije stvari. Atraktivno gradsko građevinsko zemljište i lokali u
Gospodskoj ulici. Ništa drugo.
Moram
vas pitati, upravo iz razloga što se sve ove afere vrte oko ogromnog novca,
jeste li imali problema u svom radu? Konkretno, da li je bilo prijetnji, ucjena
ili nečeg sličnog?
Da, za ovih deset godina postojanja Capitala,
bilo je svega. A, i prije toga dok sam radio u drugim medijima bilo je i
otvorenih prijetnji smrću, bilo je i «prijateljskih savjeta», pokušaja
podmićivanja, bilo je čak i pokušaja kupovine portala, koje smo
odbili…Jednostavno, mislimo da je to posao kojim se moramo baviti i to je dio
novinarskog posla i svi moraju biti spremni na to.
Baš to
hoću da vas pitam, kako vi vidite dalji rad, uslovno rečeno, nezavisnih i
slobodnih medija, u situaciji gdje sam gradonačelnik Igor Radojičić, kao
pripadnik vladajuće i najjače političke partije, kaže da ima «lisica» u
gradskim strukturama. Nije li to u namanju ruku licemjerno? Ima li to sve
smisla?
Pazite, neće se rad novog gradonačelnika
shvatiti kao licemjerje, ukoliko tu bude rezultata. Dakle, konkretnih rezultata
u borbi sa tim «lisicama». Znači, on mora povući konkretne poteze, a ne da se
sve završi na nekakvim pismima i potezima koji su sami sebi svrha i nemaju
nikakav krajnji rezultat.
Vi ste,
pored Banjalučkih tema, otvorili pitanje fabrike glinice «Birač», bavili ste
se zaista mnogobrojnim aferama na nivou države. I opet, i na entitetskom i na
državnom nivou, vidimo tu spregu tajkuna i politika, koje sve to jako brzo i
dobro upijaju i amortizuju.
Stiče se utisak ovdje da niti jedna politička
opcija nema iskrenu želju ili volju da se izbori sa kriminalom. Kada spominjete
«Birač», pa, nije to afera iz 2006. godine. Litvanci su tu bili i za vrijeme vladavine
SDS-a i PDP-a. Svjetlana Cenić je jedina otvoreno kao Ministar finansija održala
press konferenciju i nakon toga ostala bez te pozicije, kao i čitava Vlada,
kada se usprotivila litvanskom upravljanu fabrikom. Niko je tada nije podržao
od sadašnje kompletne opozicije, koja danas zdušno kritikuje ovakav odnos
vlasti prema «Biraču». Dakle, svi oni su tako čvrsto povezani da čine jedno
nerazmrsivo kriminalno klupko. Ovo je mala zemlja, a ljudi koji su skloni
kriminalu i prevarama vrlo brzo se približe onima koji donose odluke, bez
obzira iz koje političke stranke dolaze, i svi jedni druge imaju u šaci.
Sve
vrijeme pričamo o ekonomiji. Koliko je naš narod ekonomski (ne)pismen? Zapravo,
koliko naše ljude interesuje ekonomija, koja je svugdje u svijetu najvažnija
društvena djelatnost?
Pa, ovdje se ekonmija doživljava kao nešto
imaginarno. Ovdje, kada vas bombarduju svakodnevno izmišljenim aferama, kada
vam skreću pažnju na nebitne stvari, onda ljudi počinju da vjeruju kako
ekonomija sama od sebe živi mimo njih. Ljudi su ovdje decenijama vjerovali kako
je država ta koja će im omogućiti nekakav bolji život i posao i fakultet. Ljudi
stalno izbjegavaju odgovornost. Misle kako će, eto, neko umjesto njih na vrhu
vlasti o njima voditi računa. Ali pazite, ekonomija nije briga samo ekonomista.
Neko, ko je pametniji od mene, jednom
davno je rekao da je ekonomija previše ozbiljna stvar da bi se prepustila
samo ekonomistima. Dakle, svako od nas treba da se brine o tome, šta donosi
nova radna mjesta, šta donosi plate, šta puni budžet. Taj novac kojim Vlada
nešto finansira, otvara, pa to nije novac koji je dobijen, tako što je neko od
članova Vlade prodao naslijeđe koje je dobio, pa investirao u nešto. I kolege
novinari UVIJEK trebaju reći kako je Vlada odlučila investirati npr. dva
miliona maraka NAŠIH PARA u nešto, a ne Predsjednik Republike Srpske je DAO
neke pare.
Upravo
to sam vas mislio pitati. Koliko su naši ljudi svjesni dubokog nepoznavanja
sebe i svojih prava, na kraju krajeva i tokova svoga novca, kada npr. svoj
autoput zovu «Dodikov autoput»?
To je dobar primjer koliko ljudi personifikuju
i vežu bilo koji objekat ili investiciju za određenu ličnost. Oni smatraju da,
ukoliko njega ili nje ne bi bilo na tom mjesto, da to ništa ne bi bilo
realizovano. A, to uopšte nije tačno! Sam autoput o kome govorite pokazuje
koliko je to sjajna stvar, ali nije bilo vrijeme toj investiciji. To vam je kao
da sad kupujete nov automobil, a kuća vam prokišnjava, nemate vode, niti
grijanja u njoj. Naravno, automobil je dobar, ali nije pravo vrijeme da ga
kupite.
A, kako
onda percipirate ponašanje političara? Nisu li oni ekonomske kabadahije? Nije
li njihov koncept-Dobićemo neki kredit od MMF-a, prodaćemo trezorske
zapise…dakle, nije li i to potpuna ekonomska nepismenost?
Kod nas se sve odluke donose ad hoc. Nema tu
nekakvog plana, niti strategije koje bi se pridržavali. Ne postoji strategija u
iskorištavanju prirodnih bogatstava, ne postoji strategija gdje ekonomski
vidimo, npr. Republiku Srpsku u narednih 10-20 godina, što je za ozbiljne
zemlje kratkoročni period. Mi ne znamo koje su naše osnovne privredne grane.
Stalno slušamo floskule, te poljoprivreda, te energetika. Pazite, ako su to
dvije grane na kojima će se bazirati razvoj Republike Srpske, treba samo
pogledati kako smo to radili zadnjih 10 godina. U poljoprivredu svake godina
ulažemo od 60 do 80 miliona maraka, imamo nezadovoljne poljoprivrednike, imamo
male posjede, imamo Farmalend koji je progutao više od 100 miliona maraka, za
koji niko ne odgovara, imamo uništene farme…Da nema Turske u koju izvozimo
juneće meso, sad bi to bio još veći kolaps…Sa druge strane, energetika-Komsar,
kao najveće investiranje u RS, ništa još nije donijelo. Niko ne spominje
velike investicije…Samo su realizovane mini hidrocentrale, koje imaju
koristi, zato što plaćamo troškove uz telefonske račune…Ponavljam, ako su to
naše grane razvoja, onda nam zaista loše ide.
Sad ste
pričali o kratkoročnim planovima od 5 do 10 godina. Gdje vi vidite RS, kroz
ekonomsku prizmu, za desetak godina?
Ako se ovako nastavi, a u političkom smislu se
ništa neće promijeniti, to su samo prazne priče, dakle, ako se ovako nastavi, ja
Republiku Srpsku vidim još siromašniju, još više okovanu kriminalom, sa mnogo
manje stanovnika, jer ljudi odlaze odavde, sa još lošijim obrazovanjem, sa
većim redovima u bolnicama, sa većom stopom smrtnosti ljudi koji ekstremno loše
žive, sa većim brojem potrošenih lijekova za smirenje i depresiju u apotekama,
sa pravosuđem koje je okovano tajkunskim spregama, sa politički postavljenim
sudijama, uništenim obrazovanjem…I to je sigurno naš pravac. Ukoliko se nešto
ne promijeni u smislu da se ozbiljno počne raditi na realizaciji Reformske
agende, koja je dala za sada neke rezultate.
Možete
li malo pojasniti to vaše stajalište u vezi sa Reformskom agendom?
Pa, vidimo da Vlada RS donosi neke odluke i da
ima neke rezultate, koje predstavlja kao svoje, a to su zapravo sve uslovi
iz Reformske agende. I to je jako dobro i u tome je RS zbog jednostavnijeg
mehanizma vlasti i donošenja odluka, brža od Federacije, ali to je uzaludno i
nije pravo mjerilo. Pogledajte, u Federaciji završava oko 80% stranih
investicija, a u RS-u tek oko 20%, što je potpuno nerealno u odnosu na broj
stanovnika i veličinu teritorije.
Šta nam
to govori?
To pokazuje da, bez obzira što imate
povoljniji i poreski sistem, i upravu, i geografski položaj, političke izjave, postupci i djelovanje tjeraju
investitore. Jedan primjer samo, konkretne posljedice upravo ovakve klime koja
je trenutno stvorena u Republici Srpskoj: Jedan njemački investiror, koji je
bio spreman da otvori 20 miliona evra vrijedne pogone, odustao je kad su se
političke tenzije zaoštrile u RS-u. A, to je gubitak više od 150 radnih mjesta.
I sa tim je upoznata premijerka Republike Srpske i to je samo jedan primjer,
kako loša politička klima tjera investitore. Možete vi njih osloboditi i poreza
i dadžbina i dati im besplatno zemljište, ali ukoliko je nestabilna politička
situacija, oni neće doći.
Nismo
li mi «bolji dio BIH»?
(smijeh) Ako smo mi bolji dio BiH, premijerka
bi trebala da izađe pred javnost i objasni, kako to da od deset najvećih izvoznika
iz RS-a, dolaze samo dva? A, to su Alumina i Optima grupa i oni su na petom i
desetom mjestu. Kako od deset najvećih uvoznika u BiH, samo je jedan iz RS-a?
Kako je moguće da od 10 najbogatijih ljudi u BIH imamo samo jednog ili
dvojicu iz RS-a? Neka objasni kako smo mi stvorili jedan tako “dobar” ekonomski
ambijent, u koje je «milina» živjeti?
Za kraj
još jedno pitanje. Namjerno vas nisam pitao ništa o sankcijama Miloradu Dodiku,
niti sam želio da ispolitizujem ovaj razgovor. Kažite mi gdje vi vidite sebe i
svoj portal za 5 do 10 godina? Koliko čitav vaš posao ima smisla u svom ovom
našem besmislu?
U ovoj zemlj nema smisla, ako dobro i
profesionalno radite svoj posao, biti ni sudija, ni ljekar, ni profesor, ni
moler, ni novinar na kraju krajeva…Vjerujem da sami sebi svi postavljamo to
pitanje, a sebe vidim na istom mjestu, na istoj poziciji. Ista meta, isto
odstojanje. Znači, pokušati ostati nezavistan. A, Capital ne zavisi od bilo
kojih centara moći i bez obzira što neki smatraju da mi idemo u korist
opozicije, to jednostavno nije tačno. Mi ćemo nastaviti svojim putem, vlast i
opozicija idu svojim. Naše je pisati, ukazivati i otkrivati neke stvari. Da li
javnost može biti zadovoljna zato što nema reakcije i sankcija? Naravno da ne!
Ali, to nije odgvornost novinara. Ne mogu novinari da idu još i da hapse ljude
po ulici i da ih trpaju u privatne zatvore. Svi moramo raditi zajedno. I
sudstvo i tužilaštvo i policija i mediji, ako želimo pokrenuti kola iz ovoga
gliba gdje su zaglavljena.
Razgovarao: Dragan Bursać