Jedna moguća reakcija jeste –
koga su zmije jele i guštera se (valjda) bolji. Druga je, ako je sve to
glupost i lud je onaj ’ko ovdje nakon svega sluti nedaće »kao
devedesetih godina«, onda je pitanje, jesu li ludi oni što na ovakav
način slute muku. Što se nas tiče, biće kao uvijek: ma ko će ga to
znati. Najbolje je zaboraviti. Pa se iznenaditi, kao onda kada se
predsjednik šetao Titovom u Sarajevu par dana prije krvi i poručivao u
tv kamere svuda oko njega – mirno šetajte, nikakvog rata neće biti! I mi
prošetali. Pitanje za mirnu Bosnu danas bilo bi: je li i on onda bio
lud, ili toliko merhametli da nije mogao vjerovati, ili nešto treće… E
zato Bosna nije mirna, i vazda se iznenadi.
Tek se stišala bura u Sarajevu, ne znam
koliko je reakcija bilo dalje, povodom prekrajanja Balkana u tekstu
Timothyja Lessa u glasovitom časopisu »Foreign Affairs«. Ko se ne sjeća,
riječ je meditacijama nad svekolikom ovdašnjom realnošću u tekstu pod
naslovom »Nefunkcionalnost na Balkanu – može li postjugoslovenski
dogovor preživjeti ?« Pošto povod ovog ovdje osvrta na našu zbilju nije
bavljenje Timothy-evim slutnjama, samo da ukratko podsjetim: on smatra
da je odgovor na pitanje iz naslova može li ono preživjeti – više ne
može, nego što može! Otud ideja o mega podjeli cijele geo-zone na tri
velike nacionalne države, Srbiju, Hrvatsku i Albaniju uz dodatne
dogovore o sudbini preostalog sitniša. Ovo zato, kaže Timothy, jer
podjela bivše Jugoslavije po Badinterovim principima, nije uspjela da
smiri »manjine« u novim državama. Otud i ideje o autonomijama.
Teritorija i sigurnost u naciji i ideologiji prioritet su nad ekonomijom
i prosperitetom.
Dežurne oligarhije zadužene za optimizam
i »reforme u Bosni koje su impresivne«, kako kažu u EU, smatraju da je
to glupost, a raja još uvijek šuti. Odvajkada su se rukovodstva hvalila
svojim uspjesima, ali je vazda i šutnja raje bila najbolji znak da nešto
golemo ne valja. Grupa politički pismenih ljudi u Sarajevu u reakciji
uredništvu »Foreign Affairsa«, ne baveći se analizom slutnji i
prijedloga Lessa, upozorila je na nekonzistentnosti, površnim
čeprkanjima po ozbiljnim temama tragom čudnih motiva s opasnim
posljedicama. I sve ovo na temelju utisaka i inpresija izvana »u
situaciji rastuće ksenofobije, radikalizma, ekstremizma i retorike
podjela…« Posebno je bitno, kaže se, imati u vidu koliko časopis
reputacije i utjecaja poput Foreign Affairsa objavljivanjem svojih
»analiza«čini poglede iznesene u njima relevantnim. U sadašnjoj
situaciji i opasnim.
Ne znam da li je reakcija išta
odgovorila na ovo. Bili smo u Sarajevu, ipak, iznenađeni cijelom
storijom, zatečeni pa i pomalo uvrijeđeni. Pa smo zaboravili, kao i
uvijek. Možda i vjerovati da smo mi »kikiriki« u odnosu na svjetske
probleme, pa još uz novog zlokobnog jastreba Trumpa koji će te drame
dići na kvadrat. No, kako đavo ne miruje, evo ga iz mraka kad mu se
najmanje nadaš. Opet mi tema: »Prva vanjskopolitička kriza za
predsjednika Trumpa: Ponovo balkanski bubnjevi rata«, dugi je naslov
dosta znakovite analize njujorškog »Observera«. Riječ je o elektronskoj
verziji, »observer.com«, koja je nedavno zamijenila printanu verziju
poznatog sedmičnika New York Observera. Zapažen je podatak da je vlasnik
Observera Jared Kushner, u zadnje vrijeme često pominjani zet Donalda
Trumpa. Između ostalog i po tome što je donacijom od sto kuća podupro
ovih dana veliko proširenje jevrejskog naselja Beit El na okupiranoj
Zapadnoj obali u Palestini.
U svakom slučaju, tekst objavljen u
Observeru nije bez vraga, što se motiva i karaktera tiče. Što nije
primijećen kao onaj Lessov nije neuobičajeno, ovdje je svakog čuda, pa i
nečijih najava rata za tri dana dosta. Plod domaćih analiza svjetskih
zbivanja je vazda – mi ne beremo brigu, ili smo već rutinski iznenađeni,
ili će nam neki veliki brat kazati, ako hoće, šta treba da radimo.
Autor pomenutog teksta, John R.
Schindler, ekspert je za bezbjednosna pitanja, bivši analitičar
Natioanal Security Agency, specijalista za špijunažu i terorizam i
profesor War College (USWC). Ono što je sugerirao u tekstu kroz pregršt
konstatacija i ocjena, uz podatke i dijelove sigurnosnih analiza, kroz
obavještajne izvještaje, ali i ocjene (ne)uspjeha velikih političkih
projekata za Balkan, bitno umanjuje čitaočevo iznenađenje hrabrom
konstatacijom o značaju Balkana u tek otvorenom fajlu vanjske politike
novog predsjednika. On tvrdi da se bezmalo ponavlja situacija kada su
»zapadni špijuni, vojnici i diplomate uzalud ulagali napore devedesetih
da sačuvaju Balkan od njega samog !«
Ukratko, tri su najbitnije ocjene i
jedan zaključak sukus ne predugog teksta J. R. Schindlera. Osnovno je po
njemu da je Bosna i Hercegovina kroz minule dvije decenije postala
zapravo neuspjela država. Pritisnuta je kriminalom i korupcijom, »da ne
pominjemo ozbiljne probleme s islamskim ekstremizmom«, obolila
politički, ekonomski i socijalno. Rješenje iz Daytona 1995. s namjerom
da zemlju održi zajedno nakon užasnog rata, nikada se nije potvrdilo kao
nešto više od kratkoročne solucije. Dva pseudo-državna entiteta jača su
od slabe države u Sarajevu. Prema autoru teksta percepcija kod jednih
je da je previše moći preneseno na Muslimane (termin koji upotrebljava
J. Schindler), a nedovoljno Srbima, dok manjinski Hrvati nastoje sebe da
zaštite trećim entitetom. Sada Dodik, koji korupcionaški vlada dviije
decenije uz upotrebu nacionalizma, praktično nastoji da sruši kompletnu
Daytonsku konstrukciju. Relacija između RS-a i vlade u Sarajevu je
identična stanju u zemlji uoči rata 1992… Uprkos političkim i vojnim
intervencijama Zapada kroz dvije decenije.
Druga je tema odnos Srbije i Kosova.
Autor očigledno zna puno detalja jer se »dubinski« profesionalno time
bavio. Od toga kako je sada već čuveni voz-incident nedavno zaustavljen
na putu iz Srbije za Kosovo, provokativno oslikan freskama u Rusiji, pa
do daljih planova Kosovara spram Srbije. I obratno. U svakom slučaju,
cijela priča o ovome sugerira doista zabrinjavajuće slutnje po region.
Treća tema je tipično američka uz neke
detalje koji su u skladu sa poznatim tamošnjim medijskim odnosom prema
Rusiji (nije džaba Lavrov kazao ovih dana kako bitna promjena odnosa
između Moskve i Washingtona neće ići preko noći, tako nekako). Ukratko,
Rusija je svoj fokus prema Balkanu i »jugoistočnoj Evropi« usmjerila
ciljano, organizirano i ozbiljno, a sve to u skladu za željom izazivanja
tenzija koje će zabaviti Zapad i olakšati pritisak na njih. U okviru
ove teze ima podataka, posebno vojne naravi, od kojih su neki najblaže
kazano sumnjivi. No, sve skupa ton optužbi je za dobru nijansu blaži od
dosadašnjih tonova u mainstream medijima prema kojima je Rusija najveće
zlo za Ameriku i odatle se može očekivati sve najgore. Centralna tačka
optužbe je da Putin kao mnogi Rusi doživljavaju zapadno uplitanje u
Bosnu i na Kosovu kao uznemiravajuće za slavensko-ortodoksni svijet, pa
se na to mora odgovoriti..
Ovakvih i sličnih tvrdnji ne manjka, kao
što znamo, u svijetu. Ipak, dvije činjenice ne mogu baš da se zanemare.
Jedna je u završnom zaključku teksta vrlo precizna. Polazeći od
konstatacije, tačne ili ne, kako iza svih uznemirujućih operacija Dodika
i njegovih u Bosni stoji Moskva, portal Trumpovog zeta, iz pera
profesionalnog obavještajca povisokog ranga, demokratski upakiranog u
rubriku »Mišljenja« , upozorava »Sjedinjene Američke Države i naše
evropske saveznike da urgentno ‘smire’ jugozapadnu Evropu prije nego što
problemi ne iskliznu iz ruku i ne vrati se masovno nasilje u ovaj
vječito problematični region…«
Same ove formulacije vidljivo poprimaju
formu koja baš ne bi bila pohvaljena kao diplomatska, ali na to se iz
izvora u okolini novog predsjednika valja ubuduće navikavati. Mnogo je
bitnija nečija procjena, eto baš iz te okoline, da sada potpuno
zanemarimo zaboravljeni sofisticirani »Foreign Affairs«, da je Balkan ne
samo u problemima, već je i »Prva vanjskopolitička kriza za
predsjednika Trumpa…«
Jedna moguća reakcija jeste – koga su
zmije jele i guštera se (valjda) bolji. Druga je, ako je sve to glupost i
lud je onaj ’ko ovdje nakon svega sluti nedaće »kao devedesetih
godina«, onda je pitanje, jesu li ludi oni što na ovakav način slute
muku. Što se nas tiče, biće kao uvijek: ma ko će ga to znati. Najbolje
je zaboraviti. Pa se iznenaditi, kao onda kada se predsjednik šetao
Titovom u Sarajevu par dana prije krvi i poručivao u tv kamere svuda oko
njega – mirno šetajte, nikakvog rata neće biti! I mi prošetali. Pitanje
za mirnu Bosnu danas bilo bi: je li i on onda bio lud, ili toliko
merhametli da nije mogao vjerovati, ili nešto treće…
E zato Bosna nije mirna, i vazda se iznenadi.