Zlatibor Lončar je aktuelni ministar zdravlja i funkcioner Srpske napredne stranke. Za člana Vučićevog kabineta izabran je iako nema adekvatne profesionalne reference. Naprotiv, u njegovom obrazovanju postoji više naučno-fantastičnih detalja, kojima bi se, da je Srbija pravna država, pozabavilo nadležno tužilaštvo.
Lončar je završio Medicinski fakultet nakon osam godina studiranja. U zvaničnoj biografiji, objavljenoj na sajtu Ministarstva zdravlja, navodi se da je 2001. godine završio specijalistički kurs iz hepatobilijarne hirurgije u londonskoj bolnici „Hamersmit“, gde se navodno usavršavao i 2006. godine. Spacijalizaciju iz opšte hirurgije završio je 2003, a specijalistički kurs iz transplantacione hirurgije jetre u Kraljevskom koledžu u Londonu 2011. godine. Zvanična evidencija o tim kursevima ne postoji. Tačnije, u bolnici „Hamersmit“ nema dokumenta o kursisti Lončaru, a on u Klinačkom centru nikada nije priložio potvrdu o tom navodnom diplomiranju. Opravdanu sumnju u verodostojnost zvaničnih podataka podstiče i činjenica da Lončar ne zna engleski jezik, pa se postavlja pitanje kako je završio sve te kurseve.
Sredinom novembra 2012, na konkursu za kliničkog asistenta između četiri kandidata izabran je Lončar, a samo on nije ispunjavao uslove za izbor. U to vrijeme nije mu bila prihvaćena doktorska teza, o čemu svjedoči zapisnik koji je zaveden u sekretarijatu Medicinskog fakulteta pod brojem 014017/2. Iako status kliničkog asistenta predstavlja najniži rang u ljekarskoj hijerarhiji, Aleksandar Vučić mu je povjerio Ministarstvo zdravlja, čime je prvi put u novijoj istoriji između 200 docenata, 150 vanrednih i 100 redovnih profesora za ministra izabran asistent. I to asistent koji nije ispunjavao uslove ni za dobijanje tog ranga.
Zlatibor Lončar nikada nije gajio visoke naučne ambicije. Do sada je objavio samo jedan jedini naučni rad i to kao deveti koautor. Ipak, to ga ne sputava da se promoviše kao ekspert za transplataciju jetre, iako njegove kolege tvrde da u tom poslu još nije debitovao. Imitirajući svog lidera Vučića, Lončar nema problema sa samohvalisanjem, može opušteno da novinarima priča o tome kako je njegovo ministarstvo omogućilo da se prvi put u Srbiji transplatira jetra. Nije bitno što se u Kliničkom centru već 20 godine vrše takvi zahvati, od kojih je samo prof. dr Zoran Milošević izveo 28.
Umjesto naučnim radom, Lončar je karijeru gradio bržim putem, preko Surčina
Kao mlad ljekar, i kad nije bio u smjeni, dežurao je pored ranjenih kriminalaca. Takvim aktivnostima stekao je nadimak „Doktor Smrt“, poveću sumu para, stan u Beogradu i prvi „audi A6“. Otkad je postao ministar, vozi džip BMW 6 i uspješno, na štetu građana, razvija svoj biznis.
Ako ga za ulazak u Vladu nisu preporučili profesionalni kvaliteti, možda taj uspjeh može da zahvali podacima iz biografije koji se ne nalaze na zvaničnom sajtu Ministarstva zdravlja nego u spisima sudskog procesa za ubistvo Zorana Đinđića.
Dejan Milenković Bagzi, bivši član surčinskog i zemunskog mafijaškog klana, u svom svjedočenju, 2006. godine, optužio je dvojicu ljekara iz Urgentnog centra za saradnju s Dušanom Spasojevićem i Miloradom Ulemekom Legijom.
Svjedok-saradnik je naveo nekoliko zločina koje su ljekari Miroslav Risović i Zlatibor Lončar izvršili na Spasojevićev zahtjev, nakon čega su bogato nagrađivani.
Risović i Lončar su bili zaduženi da u Urgentnom centru na različite načine zbrinjavaju ranjene i povrijeđene kriminalce. Pomagali su onima koji su pripadali zemunskom klanu, a njihove protivnike su slali na onaj svijet. Čim bi čuli da je neki mafijaš ranjen, dolazili su u bolnicu, ubacivali se u ljekarski tim s izgovorom da poznaju žrtvu, mijenjali su smjene i dežurstva i sprovodili direktive iz Šilerove ulice.
Falsifikovali su ljekarske nalaze koji su upotrebljivani kao opravdanje na osnovu kojeg su se pojedini kriminalci izvlačili iz zatvora, čak su i liječili rodbinu mafijaških bosova.
Bagzi je u sudu rekao da je Risović donio Spasojeviću otrov koji je Ljiljana Buha sipala u sok svom suprugu Ljubiši Buhi Čumetu. Šef surčinskog klana je preživeo i postao ogorčeni neprijatelj bivših saboraca Spasojevića i Ulemeka.
U beogradskom naselju Žarkovo, 5. septembra 2002, došlo je do pucnjave u kojoj je ranjen Veselin Vesko Božović, poznati crnogorski kriminalac. Kad je na semaforu zaustavio džip, iza koga se, u BMW-u, nalazila njegova nevjenčana supruga Snežana Mitrović i četvorogodišnji sin, prišao im je sivi „audi“ s dvojicom napadača koji su iz „kalašnjikova“ ispalili više hitaca. Božović je ranjen u stomak i grudi, a Mitrovićeva u potiljak, dok je dječak zadobio posjekotine od razbijenog stakla.
Iako je imao teške povrede grudnog koša, oštećena pluća i pokidana crijeva i krvne sudove u stomaku, nakon operativnih zahvata Božović se izvukao iz kritičnog stanja i počeo da oporavlja. Već poslije dva dana mogao je da sjedi i komunicira. Sutradan su ga medicinske sestre našle mrtvog.
Bagzi Milenković je objasnio uzroke misteriozne smrti Veska Božovića.
– Spasojević je hteo da Božović bude ubijen. Posle pokušaja ubistva Božovića, došao je u Šilerovu doktor Risović. Dušan (Spasojević) se raspitivao da li će da preživi, pošto je imao doktore koji su dokrajčivali žrtve da ne prežive, a kako mu je Risović rekao da će ovaj ostati živ, Dušan mu je rekao da dokrajči Božovića. Doktor Risović se dvoumio neki dan. Taj razgovor je vođen u kući sa Spasojevićem. On je slobodno pričao s tim doktorima, a onda je pričao i s doktorom Lončarom, koji mu je rekao da on više nije hteo da Rileta čeka, jer se on uplašio, da izvoljeva i da je on dokrajčio Božovića – rekao je Milenković na suđenju za ubistvo Đinđića i napomenuo da je Lončar kasnije Spasojeviću potvrdio da je injekcijom ubio Božovića, a „za tu uslugu dobio stan u bloku 62 na Novom Beogradu“.
Kasnije se Lončar branio pričom da Veselina Božovića nikada nije vidio, niti ga je operisao, a injekcije ne daje ljekar nego medicinska sestra. Isti ljekari osumnjičeni su za saučešće i u drugim slučajevima sa smrtnim ishodom.
Zoran i Dragan Živković, poznati kao braća Fiškal, koji su ubijeni početkom 2001. Prvo je u sačekuši izrešetan Zoran, a 40 dana kasnije i Dragan.
– Jedan od braće, Dragan, bio je teško povređen, ali zbrinut i nismo očekivali pogoršanje njegovog stanja. Bili smo šokirani kada je iznenada umro. Risović je tada bio anesteziolog, ali nismo ništa sumnjali, mislili smo da je čovjek prosto maler. Kad god bi se on pojavio u timu kao anesteziolog, uvijek je dolazilo do neobjašnjivih komplikacija kod pacijenata – rekao je jedan od ljekara iz Urgentnog centra.
Miladin Suvajdžić je u svom iskazu pred Specijalnim sudom otkrio da mu je Spasojević preko Risovića obezbijedio lažne medicinske nalaze, na osnovu kojih mu je kazna smanjena sa četiri na godinu i po zatvora. Prema njegovim tvrdnjama, Risović je u Urgentnom centru dokrajčio Radeta Cvetića, koji je bio ranjen prilikom ubistva Jovana Guzijana Cunera.
Veze sa zemunskim mafijašima Risović i Lončar nisu ni pokušavali da sakriju. Naprotiv, hvalili su se automobilima koje su dobili na poklon, a Legiju i Spasojevića su svečano dočekivali u Urgentnom centru. Ljekari i medicinske sestre dobro pamte dolaske članova zemunskog klana u posjetu Spasojevićevom ocu. Bahati i primitivni, ponašali su se kao da su u Šilerovoj, a ne u bolnici.
Zlatibor Lončar je lično operisao oca Dušana Spasojevića, vođe zemunskog klana. Uradio je to mimo propisa, pošto je tada još bio na specijalizaciji. Aktuelni ministar je priznao da je operisao Spasojevićevog oca s objašnjenjem da je „čovek prošao istu proceduru kao i svaki drugi pacijent i o tome postoji dokumentacija koja može da se proveri“.
Kompromitovanim kolegama suprotstavio se samo dr Đorđe Bajec, tadašnji direktor Kliničkog centra. Iako je odbijao da povjeruje u to da postoje i ljekari koji su spremni da ubiju nemoćnog pacijenta, bez obzira ko to bio, Bajec nije mogao da ignoriše činjenice. Kad god su u Urgentni dovožene žrtve raznih pucnjava, pojavljivao bi se dr Risović. Mijenjao bi smjene, ostajao na dežurstvu po cijei dan, samoinicijativno odlazio u vizite ranjenicima. Gde god bi se udjenuo, pacijentovo stanje bi se komplikovao na neobjašnjiv način.
Iako je odbijao da poveruje u to što vidi, dr Bajec je pokušao da iz ljekarskih ekipa koje su vodile takve slučajeve izbaci Risovića i Lončara. Skupo je platio tu avanturu.
U ljeto 2002. na mobilni telefon pozvao ga je Legija.
– Rekao mi je: „Legija ovde, ostavi doktore Risovića i Lončara na miru“. Odgovorio sam mu: „Zamislite da se vaši vojnici ponašaju prema vama kao da su oni vama starešine, a ne obrnuto“. On je rekao: „Da ne ulazimo u priču, vi ovo shvatite kako hoćete“ i spustio je slušalicu – prepričao je Bajec („Blic“, 12. mart 2006.) razgovor s Miloradom Ulemekom.
U tom trenutku Bajec nije ni povjerovao da ga je zaista nazvao Ulemek. Tri dana poslije razgovora, Ulemek i Spasojević su došli u Urgentni centar. Dočekali su ih Zlatibor Lončar i Miroslav Risović, koji su ih uveli na službeni ulaz, za koji samo hirurzi imaju ključ. Tek tada se Bajec uverio o kakvoj sprezi se radi, ali nije htio da popusti.
Šest mjeseci kasnije, u januaru 2003, trojica mladića su ga, pred kućnim vratima, metalnim šipkama i pištoljima pretukli. Polomili su mu obje ruke i noge i nanijeli teške povrede glave. Dok su ga udarali, psovali su i vrijeđali, a jedan mu je doviknuo „evo ti, đubre Đinđićevo“. Oteli su mu pasoš, za koji je kasnije svjedok-saradnik Miladin Suvajdžić, zvani Đura Mutavi, na suđenju priznao da ga je uništio, po naređenju Dušana Spasojevića. Takođe, Dejan Milenković Bagzi rekao je da su Bajeca pretukli „Dušanovi ljudi“.
Bajec se brzo oporavio od povreda. Đinđić nije imao tu sreću. Odmah poslije atentata 12. marta 2003, čim su premijer i njegov tjelohranitelj Milan Veruović donijeti u Urgentni centar, pojavio se i dr Risović.
Veruovića je operisao lično Đorđe Bajec. Anesteziju je radila doktorka Popović, a krv je na svom tijelu grijao baš Risović. Veruović je tri puta uvođen u anesteziju, a Risović je mijenjao dežurstva da bi bio u smjeni kada su operacije i insistirao da pravi vizite i određuje terapije. Na zahtjev dr Bajeca, obezbjeđenje mu nije dozvoljavalo da dođe do Veruovića. Međutim, ranjeni tjelohranitelj je zamalo umro kad mu je jedna sestra dala antibiotik od koga je pao u anafilaktički šok i završio na reanimaciji. Veruovića su jedva spasili, a medicinska sestra je dobila otkaz.
Tokom „Sablje“, Miroslav Risović je uhapšen. Prilikom pretresa stana pronađen je neregistrovani pištolj, a listing njegovog mobilnog telefona otkrio je da je obavještavao Legiju o toku operacije Veruovića. Odmah po izlasku iz pritvora, Risović je napustio Srbiju, pretpostavlja se da je otišao u Kanadu, gde mu je od ranije živjela supruga. Navodno, 2004. dobio je kanadsko državljanstvo. Tek u februaru 2010, tadašnja ministarka pravde Snežana Malović od kanadskih vlasti zatražila je hapšenje i izručenje doktora Risovića zbog sumnji da je sarađivao sa zemunskim klanom. Taj zahtjev do danas nije uslišen.
Zlatibor Lončar nije pobjegao. Nije ni morao. U „Sablji“ je neko vrijeme proveo u pritvoru, ali nikada niko nije utvrđivao njegovu odgovornost. Iako je Specijalni sud na najstrože kazne osudio dvadesetak okrivljenih za ubistvo Zorana Đinđića na osnovu iskaza svjedoka saradnika, policija i tužilaštvo nisu bili zainteresovani da provjere njihove navode kojima su Lončara optužili ne samo za saradnju sa zemunskim klanom nego i konkretno za ubistvo Veselina Božovića. Bez obzira na sve što je otkriveno, nije reagovalo ni rukovodstvo Urgentnog centra, kao da ljekarima nije bitno što se među njima nalazi kolega osumnjičen za najteže zločine.
Tek sredinom maja 2012, poslije objavljivanja informacije da je u izbornoj noći pobjedu Tomislava Nikolića proslavljao i „Doktor Smrt“, Lončar je osjetio potrebu da se oglasi.
– Apsolutna je neistina da sam preduzimao bilo kakvu radnju u vezi smrti Veska Božovića. Ovakva gnusna laž je svojevremeno proistekla iz bolesnih umova pojedinih kolega. Nekada je profesionalna zavist bila motiv da se lansiraju ovakve laži zbog čega sam na moj zahtev u vreme „Sablje“ išao tri puta na poligraf kako bih i na taj način dokazao istinu. Osim toga, zahtevao sam detaljnu proveru svih takvih i sličnih navoda i rezultat toga je da je istina na mojoj strani, a da su navedene informacije laž. Bez obzira na to, takve informacije su izazvale brojne neprijatnosti ne samo meni, nego i mojoj porodici i prijateljima. Sada iz tih glava, a koristeći partijske kontakte lansiraju se i danas laži, samo što se to danas radi iz straha da će promene ugroziti njihove pozicije. Smatram da ne može partijska pripadnost biti zamena za stručnost – napisao je Lončar u reagovanju koje je objavio „Blic“ 23. maja 2012. godine.
Da ipak neće svi Lončarevi rani radovi biti tek tako oprošteni i zaboravljeni, potvrdilo se prilikom njegovog slučajnog susreta sa Ljubišom Buhom Čumetom. Željan osvete, Čume je pokušao odmah da se obračuna s ministrom zdravlja. Nije uspio. Jurnjava automobilom po dedinjskim ulicama završila se Lončarevim bjekstvom. Bivši šef surčinske mafije nije pobjegao policiji. Uhapšen je i odveden u BIA, gdje ga je saslušavao lično direktor Aleksandar Đorđević. Neposredno poslije tog incidenta protiv Čumeta je pokrenuta medijska, policijska i pravosudna haranga, da bi na kraju, sasvim drugim povodom, završio u zatvoru.
Rane radove Doktora Smrt nije zaboravio ni Boško Đukanović, ugledni srpski kardiohirurg. Iako se nije javno izjašnjavao o politici, Đukanović je kritikovao naprednjački režim. U privatnim razgovorima tvrdio je da je „Vučić najveće zlo koje je zadesilo Srbiju“. Špijuni su obavijestili diktatora da ljekar širi istinu. Tužba je prvo objavljena u „Informeru“, čiji glavni urednik Dragan J. Vučićević je Đukanovića svrstao u zavjereničku grupu koja priprema državni udar. Presudu je izvršio ministar Lončar, koji je, ne gubeći vrijeme na objašnjenja, nepodobnog kolegu razriješio dužnosti direktora KBC „Dedinje“.
Đukanović nije sportski podnio smijenu s funkcije na kojoj je bio 15 godina. Posljednjeg dana 2015. godine poslao je pet prijetećih poruka Lončaru.
„Ti si ljudski otpad! Mala bitanga!“ „Sad dobro zapamti. Jebaću ti majku pokvarenu, svinjsku! Đubre bedno. Odaberi kontejner!“ „Đubre malo! Javi i Vučićeviću i Vučiću da ste svi ološ! Sramota Srbije, moje zemlje.“ „Ološu!!! Ti si hirurg malo bolji od moje pokojne babe“. Sad kreće tvoj dosije“ – napisao je Đukanović, da bi kasnije objasnio da prijeti samo „zdravljem i ljubavlju“:
– Ministru sam poručio da nađe kontejner i da baci smeće u njega, a ne da ga baca kroz prozor. Kontejnere su za druge svrhe koristili Šiptar i Kum i to neka prokomentariše ministar.
Lončar je podnio krivičnu prijavu zbog prijetnji. Od suđenja, naravno, neće biti ništa, ministar nije toliko naivan da ne zna koliko bi bilo neprijatno kad bi konačno bio prinuđen da objašnjava otkud mu nadimak Doktor Smrt. Uostalom, i u novom okruženju, u Vladi Aleksandra Vučića, Lončara nastavila je da prati sjenka tuđe smrti.
Piše: Predrag Popović