Godine 1942. najsigurnije mjesto za srpsku,
romsku i jevrejsku nejač bio je «radni logor» Jasenovac. U to zlo ratno doba,
kada je čovjek čovjeku bio vuk, jedino rješenje za prosječnu majku Kozarčanku sa
sepetom djece bio je, dabome, Jasenovac.
Sanatorijum
Jasenovac
Ovo pitomo mjesto, takoreći banjsko
lječilište, pružalo je mnoge komparativne prednosti klincima koji su učili
zanate. Kožarski, prije svega. Prvo, nije se pucalo, pa su djeca u sigurnosti
logora svog mogla da se posvete učenju.
Majke su, sa druge strane, dobro nahranjene,
promatrale svoju dječicu, kako se razvijaju u prave ljude. Da je bilo smrti,
bilo je. Ne previše. Nastradalo je nekih 25 hiljada ljudi. Ali, kako? Nisu
valjda ubijeni?! Umrli, bajo moj, od tifusa i dizenterije. Svi dobro znamo da
Jasenovac nije imao gasnu komoru, a to ga svrstava u vrlo rezidentna fašistička
mjesta toga vremena. Oooo, kako li je lijepo bilo u tornadu rata biti u
Jasenovcu. Kao na «Čarobnom brijegu» Tomasa Mana. Malo bolešljivo, al’
standard, jebi ga. Znalo je proći i po 15 dana, a da nikoga ne ubiju. Da,
da..milina jedna!
U slučaju kakve bolesti, tu su bile i časne
sestre, koje su pomagale oboljelim da…a, slušajte, da lakše uplove u
onostrane vode. I zapravo, toliko je bio divan taj Jasenovac, da je nastavio sa
radom sve do 1947. godine, dvije godine nakon rata. Istinabog, posljednje dvije
godine su poznate po neviđenim zvjerstvima komunista nad svakim časnim ustašom
i domobranom koji se preko Križnog puta nije dočepao slobode. E, tek tada je to
postao ratni logor smrti. Iz jednog pitoresknog mjesta, prometnuo se u zlo
mučilište i golgotu.
Tu i tada je stradalo mnogo nejači. I to su
one odistinske kosti i meso koje je plovilo Savom. Do tada, razumije se, niz vodu
je tekao med i mlijeko, koje je Jasenovac nosio sa sobom. A, period 1941-45. u
«radnom logoru Jasenovac» će ostati kao najsvjetliji humanitarni cvijet u
Drugom svjetskom ratu. Možda je i zato podignut spomenik u obliku cvijeta na
mjestu radnog logora i možda je baš zato ovo mjesto izbjegavao posjetiti Josip
Broz Tito, jer nije običavao ići po kamperskim zadužbinama iz rata?!
Dabome, najveću klanicu na ovim prostorima
vidite ovako, ako ispod žbun-obrva imate rudimentirani mozak, nešto ulizivačke čorbice,
naknadne pameti i ako se odazivate na ime Stjepan Mesić.
O
tempora, o Stjepane!
Zašto?
Pa, nije ovo jedini put da se Mesić gura tamo gdje mu mjesto nije i lupeta za
sve pare svijeta.
Podsjetimo,
dok se obraćao australijskoj emigraciji, nazvao je, ne trepnuvši, fašističku
NDH – hrvatskom pobjedom.
“U Drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta
pobijedili. Mi nemamo razloga nikome se izvinjavati. Traže od Hrvata da kleknu
pred Jasenovac. Mi nemamo pred kim šta klečati. Mi smo dva puta pobijedili, a
svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. aprila, kada su sile osovine
priznale hrvatsku državu. Pobijedili smo jer smo se našli poslije rata opet s
pobjednicima za pobjedničkim stolom“.
Zanimljivo
je kako se Mesić naknadno ogradio od svojih tadašnjih izjava i nazvao ih
“taktičkim ustupcima”.
Evo ga
i sada, počasni Predsjednik Saveza antifašista Hrvatske, Stjepan Mesić se po ko
zna koji put izvinjava javnosti zbog isihtrenih i prošlosti odanih izjava:
«U spletu političkog ambijenta u kojem sam
aktivno sudjelovao, tadašnjih okolnosti i pod uticajem netačnih informacija
koje sam dobio, dogodila se ta moja nesmotrena izjava», stoji u izvinjenu
prvog među jednakim antifašistima Hrvatske. To je čovjek kome, znate,
deklarisane ustaše zvižde gdje i kako stignu.
I
upravo zato, ova njegova izjava iz 1992. godine govori o punini apsurda u
Hrvatskoj, a prijeti da uništi i ono malo progresivne misli u Hrvata. Jer, jebo
te, kakvi su im fašisti, ako je ovako zborio komandni antifašista??? Na koncu, Mesić jeste danas antifašista, ali je ujedno i nevažan.
Možemo samo mlako konstatovati da je dobro da se čovjek mijenja, ali čitava
situacija ide sa onu stranu besmisla.
Pogotovo.
Pogotovo,
ako uzmemo u obzir silna Mesićeva posipanja po glavi od kojih je najnebuloznije
ono kad je izjavljivao da nije pjevao ustaške pjesme nego samo «otvarao usta».
Potpuno ludilo!
Kad i
laž pocrveni
Hoće li i preimenovanje najkrvavijeg logora u
ovom dijelu svijeta u humanitarnu instituciju biti «taktički ustupak»? Dabome
da hoće, sa jednom velikom ogradom – U današnjoj, fašizmom zatrovanoj Hrvatskoj,
nije morao Mesić da se izvinjava nikako. Ovo mu dođe samo kao jedan veliki nacionalistički
plus.
Ovom prastarom izjavom upisao se u fašističke
besmrtnike! U inat fašistima, ooo, apsurde! Stjepan Mesić, komunista, ljevičar,
socijaldemokrata, zadnji predsjednik Jugoslavije, počasni Predsjednik Saveza
antifašista Hrvatske…
Nesreća je što danas njegove riječi od prije
25 godina zvuče udesno ofarbanim glavama Hrvatske istinitije nego ikad. Na stranu
što su najrelevantniji povijesničari utvrdili imenom i prezimenom najmanje 80
hiljada mrtvih, na stranu što broj NN osoba nikada nećemo saznati, na stranu
što je jedna kvislinška, fašistička tvorevina koja je imala sisteme logora
smrti …velim, na stranu sve to, problem je što će ovo biti još jedna «ISTINA».
«Istina», pred kojom se i laž zacrveni.
“Istina»,
koja se plete i kuje decenijama u glavama nacionalista. I još će dobiti na
težini poslije ovog snimka, kad svaki nasljednik Pavelićev grune argument – Pa
i «crveni» antifašista Mesić isto tvrdi…
E, što crveni Mesić ispljuva, ni stotinu
normalnih ne popravi. I džaba se izvinjava. Oni koji znaju, ionako su mu bjanko
oprostili. A, takvih je malo, premalo u Hrvatskoj i regionu. Ostalima se džaba
izvinjava!
Ovom iskopanom izjavom, zasrao je tzv.
socijaldemokrata i šefa i stanicu. I sebe i državu. A, najviše kosti pobijenih
i njihove potomke. Ali, mrtva usta ne govore, antifašisti su ionako prognana i gotovo istrijebljena vrsta, povijest piše
kako se kome digne i koliko mu se plati. Drugi svjetski je sve dalje…Mesić je
u antifašističkom limbu.
Samo.
Samo, treba porazmisliti, koliko i kako se
percipira nepatvoreno zlo sistematskog
ubijanja ljudi, kada jedan tzv. ljevičar, ne da minimalizuje isto, nego se
sprda sa njim?
Ili je to možda bio samo košmaran san za
desetine hiljada antifašista Hrvata, Srba i Roma u zbjegovima, preko noći
uhapšenih Jevreja? Možda svi oni, srećni kao u kakvom filmu Roberta Beninija u
svojoj pararealnosti, raspjevano štave kožu, prave cipele i gunjeve, dok im
djeca zajedno sa časnim sestrama uče čitati, pisati, uče bonton, dok ptičice
pjevaju na ulaznim vratima banjskog kompleksa «Jasenovac»…
A, možda je Mesić povijesni hazarder,
politički pragmatik i ideološki slijepac, rijeke krvi zamijenio rakijom i
Marlborom?