Znao je da će morati da ga ubije. Bio je kasni jul 1943. godine. U salonu luksuzne vile na portugalskoj rivijeri, britanski dvostruki agent Duško Popov čekao je svog nemačkog kontrolora, majora Fon Karsthofa. Do tog trenutka zvaničnik nemačkog Abvera imao je i više nego dovoljno dokaza koji su govorili da je Duško dvostruki agent koji radi za saveznike…
Da biste saznali da li je Duško ubio svog nemačkog kontrolora, šta je javio američkom FBI i kako je nastavio da zavlači sve zaraćene strane u Drugom svetskom ratu, moraćete da pročitate knjigu „U čeljustima lava“, najnoviji bestseler upravo objavljen u Americi, koji se bavi istraživanjem života Duška Popova, sigurno najčuvenijeg agenta tokom krvavog rata. Autor knjige je Lari Loftis, profesor prava, koji je završio i političke nauke i teologiju. Ovaj advokat, fudbaler i fitnes boj, koji obožava džez, putovanja, a u rukama svakodnevno drži varjaču, zbacio je sa sebe odoru i skrčkao bestseler – 37. knjigu posvećenu Popovu.
„Znate, da bi čitaoci dobili tačnu sliku o tome šta se zaista događalo tokom nesvakidašnje špijunske karijere Duška Popova uoči i za vreme Drugog svetskog rata, morao sam da objedinim njegove memoare, sve intervjue koji su prethodili knjizi, podatke iz arhiva britanske tajne službe MI5, američkog FBI, biografije britanskih oficira koji su u periodu Drugog svetskog rata radili na tzv. bezbednosnoj koordinaciji“, pojašnjava Lari Loftis u ekskluzivnom razgovoru za Newsweek Srbija.
ŠTA JE ISTINA
Život često piše romane daleko intrigantnije nego što je to bilo ko u stanju da sroči, pa čak i sam akter jedinstvene planetarne storije kakav je Dušan Popov, naš čovek za koga je nedvosmisleno utvrđeno da je bio inspiracija prilikom stvaranja književnog, a potom i filmskog lika – agenta 007.
Popov, za kog se tvrdi da je bio najuspešniji trostruki špijun za vreme Drugog svetskog rata, objavio je ispovest 1974, mnogo pre nego što su skinute oznake tajnosti sa strogo čuvanih materijala u raznoraznim tajnim službama koji su se odnosili na njega. Sve do tada njegova usta bila su zatvorena, a pero suvo. „Nisam smeo ništa da kažem o svojim aktivnostima za vreme rata. A još od njegovog završetka obuzdavao sam strpljivost i odolevao želji da ispričam sve što znam“, napisao je. Ipak, dugo nije smeo to da uradi. I njegova sećanja pod radnim naslovom „Šifra Tricikl“ (u originalu „Špijun i kontrašpijun“) na ovim prostorima objavljena su tek 2008. godine i ostala su izmenjena, nedorečena… Valjalo je i dalje držati jezik za zubima.
Moglo se samo naslutiti da je ratnih dogodovština bilo mnogo jer je lala iz Banata učinio ono što nikom drugom nije pošlo za rukom tokom Drugog svetskog rata – kao agent nemačkog Abvera odlikovan je Gvozdenim krstom zbog zasluga koje su, kakve li ogromne zablude Berlina, uzdizale nacističku Nemačku, dok je u isto vreme radio za Engleze (i pomalo za Jugoslovene), uništavajući zapravo Hitlerovu vojnu, političku i ekonomsku moć. Zbog poverljive prirode njegove misije visoko odlikovanje Red britanskog orla (OBE) nije moglo biti okačeno na njegove grudi u neizmerno zahvalnoj Bakingemskoj palati u Londonu, već na strogo privatnoj ceremoniji, koja je održana 1947. u hotelu „Ric“. Eto i prve sličnosti s likom Džejms Bonda!
On je, između ostalog, bio čovek koji je omogućio čuveni dan D, pobedničko iskrcavanje saveznika u Normandiji, onaj koji je otkrio da će biti napadnut Perl Harbur, ali mu Edgar Huver nije poverovao…
O Popovu, koji je na Ostrvu vođen pod šifrom Tricikl (prema jednoj verziji, zbog toga što je voleo trojke u seksu, a po drugoj zbog toga što je postao vodeći agent trija koji su činili Balon i Želatin), napisano je 36 knjiga (na ovim prostorima nijedna jer nije bio miljenik Tita, a posle su se Milošević i novokomponovane demokrate zabavile o svom jadu), bezbroj intervjua, tekstova, vesti, radova… Saznali smo kako je pisao nevidljivim mastilom, otkrio saveznicima šta je „tačka“ (Nemci su izdavali mikronaređenja koja bi stala u tačku nekog neobaveznog teksta), kako je nepokolebljivo i hladnokrvno krao najstrože Hitlerove tajne ispred nosa… Ali uvek je nešto nedostajalo.
Agent 007
Da je neko drugi samo dodirnuo hiljade i hiljade stranica materijala (Procenjujem da sam ih se nagledao od 6.000 do 10.000), koje je u rukama prevrteo Lari Loftis – umorio bi se! A morao je da pročita još i 400 knjiga, ukrsti izvore, konsultuje se s autorima! Jurio je da pronađe potpis čuvenog Tricikla u knjigama gostiju brojnih velelepnih svetskih hotela, da razgovara s Duškovim sinom Markom, koji je dozvolu za pristup tajnoj arhivi koja se tiče njegovog oca (ne celoj) dobio od MI5 tek 2003, prečešlja dosijea portugalske tajne službe (PVDE), Popovljeve podatke iz škole, s fakulteta… I prijatelje, belosvetske poznanike, neprijatelje…
Na pitanje koji mu je glumac omiljeni Bond, odnosno ko je napribližniji liku Popova, odgovara u sekundi: „Šon Koneri, naravno! Tvrdim, za sve pare, on je najbolji agent 007 i uvek će biti! To je bio prvi film koji je na velikom ekranu ponudio delić Popova u liku Džejmsa Bonda, sniman je na egzotičnoj lokaciji, a onda – lepotica Ursula…“
Kad je Jan Fleming, predratni agent osiguravajućeg društva, kog je u pokorenoj Evropi Hitler unapredio u britanskog mornaričkog obaveštajnog oficira, objavio u Londonu 1953. roman „Kazino Rojal“, ova osrednja fikcija i nije naišla na brojnu publiku. Možda zato što ga je pisao tek mesec dana, odmarajući se na Jamajki, uz obavezno piće i dugačke cigare. Dakle, bio je to uobičajen špijunski krimić, štampan na prilično jeftinom papiru, u vreme kad su Englezi još kupovali na tačkice. Štampano je tek 4.728 kopija i uglavnom su čamile po knjižarama.
Čitalačka mašinerija ipak je pokrenuta. Jednog dana pitali su prvog čoveka Amerike šta radi u slobodno vreme. Lakonski je odgovorio: „Moram malo i da se zabavim, čitam ‘Kazino Rojal’ Jana Fleminga.“ Avanture Džejms Bonda ubrzo je na svojim policama imalo više od 41.000 kupaca. No, kako god bilo, Fleming je s ovog sveta otišao kao bogat i poznat čovek. Iako je, kako mnogi tvrde, bio loš špijun i još gori pisac, aerodrom u Kingstonu na Jamajki nosi njegovo ime.
Uprkos svemu tome – zvezda je bila rođena!
Trebalo je vremena da se obavešteni dosete kako je Dušan Popov zapravo inspirisao Fleminga da uvuče papir u pisaću mašinu. Pisac o tome nije hteo javno da govori, ali su uporni saznali kako je Fleming početkom rata bio poslan u Portugal, tada neutralnu zemlju u kojoj su mogli da ordiniraju i pregovaraju špijuni svih fela.
Kazino Rojal
„Popov je u svojim memoarima dao samo dvadesetak procenata onoga što je doživeo i radio. I nešto od toga bilo je netačno. Delimično je to činio namerno kako bi zaštitio neke ljude, nevine, a delimičan razlog za netačnost svakako je činjenica da se oslanjao na sećanja. Nije baš idealno kad se prisećaš događaja koji su se odigrali trideset i više godina pre toga“, kaže autor bestselera „U čeljustima lava“.
MI5 i FBI vodili su vrlo pedantno fajlove koji su uključivali sve aspekte Duškovog života. Posebno tokom rata, ali i one privatne. „Popov je, jednostavno, neka imena zaboravio, ili ih je, ne znajući, zamenio pogrešnim osobama. Pomenute službe i druge agencije imaju na hiljade stranica o njemu. Jasno je da mu sedamdesetih godina prošlog veka nisu dozvoljavali uvid u sve. Još je bilo rano. Tajne su još predstavljale tajne“, priča Lari Loftis.
Popov se, naravno, da je živ, ne bi u celosti složio s ovakvim ocenama, posebno ovom poslednjom. Svojevremeno je tvrdio da će nam se možda činiti da protivreči sam sebi, jer bio je tajni agent, ali da ne veruje u tajne. A onoliko ih je razotkrio!
Kao odličnom pravniku, Lariju Loftisu nije bilo teško da valjano izvaga nove informacije koje je otkrio o Popovu. Nije naišao ni na jedan dokaz da Duško nije Bond, ili, bolje rečeno, da Bond nije delić Duška. To, naravno, tvrde i drugi autori, premda je bilo pokušaja da se ova teza opovrgne. Pre samo tri godine u britanskom Telegrafu osvanuo je tekst o tome kako je Flemingova inspiracija zapravo bio špijun Frederik Edvard Džeo Tomas, zvani Torni, za vreme Drugog svetskog rata vođen pod kodnim imenom Beli zec.
To jednostavno nije tačno, nepokolebljiv je Lari. Izvori, događaji, stvari… Sve upućuje na Popova.
„Da ne pominjem opet MI5, dosije samog Fleminga, sve ono što su mi govorili drugi britanski obaveštajci, sve ono za šta sam našao potvrdu iz nezavisnih izvora. Imam Duškove hotelske registracije – u Lisabonu je Fleming bio u hotelu „Palasio“, u sobi preko puta Popovljeve. Tu je i kazino „Rojal“. Konačno, imam na kraju svoje knjige ozbiljne podatke koji svakog pojedinca mogu da uvere u to da samo jedan jedini čovek može da bude inspiracija za Bonda – Duško Popov“.
Sam Popov baš nije bio srećan što ga neko poredi s Bondom. Spremno je izjavio da 007, da je od krvi i mesa, kao tajni agent ne bi preživeo više od 48 sati. Nemci bi mu sigurno došli glave, verovatno i neka druga služba.
Stric idol
Duško nije hteo da obraća pažnju na to što ga porede s Džejmsom Bondom, objašnjava Loftis. Doduše, nalazi im sličnosti – obojica su pokazala da vole brze automobile i razne fensi uređaje. „Duško prevazilazi Bonda u svakoj kategoriji. U ‘Kazinu Rojal’ Džejms je pokazao da zna tri jezika.
Popov je u lisabonskom kazinu zaista govorio pet jezika. Bond jeste dobar s pištoljima, ali je Duško bio prvi na dva takmičenja. Agent 007 jeste inteligentan, ali je Tricikl inteligentniji. Uz to je i doktor prava. Bond u svakoj novoj priči ima uz sebe neku lepu damu, Popov ih je imao po nekoliko u svakom gradu.“ Na kraju, ili na početku, Bond ne obavlja nikakav stvaran posao, dok je Srbin, osim što je špijunirao, bio i uspešan privrednik. Milioni dolara prošli su kroz njegove ruke, a većina je završila kod saveznika jer je godinama uspešno pljačkao nemačku tajnu službu, odnoseći im čak i po 50.000 dolara za zelenim kockarskim stolom u „Rojalu“. Do tada, a i sada, svakako neviđeno!
Šef MI6 tvrdio je da se čovek kao Popov retko rađa – jedan je u milion. Samo je on mogao da zapamti duge, tajne kodove od Britanaca i Nemaca, da izdrži sat vremena ispitivanja od iskusnih oficira Abvera i Gestapoa, održi sve vreme rata masku biznismena i žonglira s devojkama, svetskim lepoticama, među kojima su bile i holivudske filmske zvezde.
„Zapanjujuće je šta je sve sam uradio!“ kaže Lari i tvrdi da se, dok je pisao knjigu, lično uverio u to da je najveći špijun svih vremena bio i da će ostati Dušan Popov.
„Niko nije bio kao on, nikad, ni približno!“
Nikad ne reci – nikad. Duško je možda imao savetnika. Uoči i za vreme rata često je okretao broj jednog telefona u Beogradu. U Ulici kneza Miloša, u zgradi u kojoj je baš osvanula doskorašnja američka ambasada, stanovao je jedan čovek. Kažu da mu je bio stric. Ne znamo šta su pričali kad bi zazvonio broj 26-007, ali možda je upravo taj čovek govorio: „Moje ime je Popov… Milorad Popov!“
Piše: Branka Mitrović, Newsweek.rs