Godina iza nas u regiji je po mnogo čemu bila turbulentna, a što se tiče sedme umjetnosti ostaće upamćena po nekoliko stvari. Posebno je bila zanimljiva za Banjaluku i Republiku Srpsku, gdje se se desili neki individualni iskoraci. Zahvaljajući sistematskom radu i ulaganju u sedmu umjetnost, susjedna Hrvatska se lagano dizala posljednjih par godina, davane su šanse nekim mlađim autorima, što prije nije bio slučaj, ali isto tako i nekim provjerenim imenima, a rezultat je vidljiv kako u produkcijskom, tako i u kvalitativnom smislu, i ono što bi iko mogao povjerovati da će se desiti, posljednje dvije godine je preuzela primat u ovoj vrsti stvaralaštva. Srbija ima talentovane mlade stvaraoce, pisce, režisere, glumce koji prvenstveno zahvaljujući svojoj volji dolaze do sredstava za snimanje, uz vrlo malu podršku. Ono što nedostaje je sistem kakav je uspostavljen u Sloveniji i Hrvatskoj koji će svake godine obezbjeđivati sredstva za stvaraoce. Usprkos tome, Srbija ima nešto što drugi u regiji nemaju i teško da će tako nešto ikada imati. To su glumci koji privlače publiku u bioskope kao mamac. U Hrvatskoj se povremeno istakne neko ime koje iskoči iz osrednjosti, ali u suštini oni nemaju tu harizmu i energiju da prenesu doživljaj lika gledaocu kao srpski. Ovu konstataciju opravdava i činjenica da su 2016. godine u najboljim hrvatskim filmovima za glavne uloge angažovani srpski glumci. Druga stvar je smisao za humor. Koliko god se trudili i imali dobar scenario, kojeg mogu napisati Ante Tomić i slični kvalitetni pisci, komšije nikada neće moći napraviti komediju kakvu naprave u Srbiji, što potvrđuje i godina iza nas, jer njihove najbolja djela u ovom žanru „Sve najbolje“ i „Ministarstvo ljubavi“ ne mogu da se mjere sa komedijama snimljenim u Srbiji.
Vratimo se mi u Banjaluku i RS, jer prošla godina će ostati posebnim slovima upisana u istoriji kinematografije kao bitna godina. Za to postoji nekoliko razloga. Nakon „32. decembra“ dočekali smo da se snima drugi igrani dugometražni film i serija pod nazivom „Meso“. Ovaj projekat, koji je autorski rad režisera Saše Hajdukovića i scenariste i glumca Nikole Pejakovića je posebno značajan iz nekoliko razloga, što su njegovi učesnici nekoliko puta i isticali. Na njemu su bile zaposlene domaće snage, od glumaca, tehnike, do produkcijskog tima, uz nekoliko gostiju, glumaca iz Srbije, poput Igora Đorđevića ili Vuka Kostića. Projekat je finansiran privatnim sredstvima, a ne državnim, što otvara mogućnost da će se nakon njega otvoriti prostor i nekom budućem stvaralaštvu u kojem će se prepoznati prilika za ulaganje. Još jedan projekat na koji Banjaluka može biti ponosna je film „Svi sjeverni gradovi“ Daneta Komljena. Njegov dugometražni debi je do sada obišao pola svijeta, dobio mnoge pozitivne kritike, a jedan ga je časopis svrstao čak i među najbolje filmove u godini koji nisu imali zvaničnu distribuciju. Čekaju ga još mnogi festivali i uspjesi. Inače, Dane je odrastao u Banjaluci, otišao je u Beograd studirati režiju, a sa svojim kratkim filmom „Ja sam sve ono što želim da imam“ osvojio je treću nagradu u Kanu u programu „Cinefondation“. Uputio se u svijet, magistrirao u Francuskoj, a sada je snimio film kakvom je oduvijek težio. Film je sniman na Adi Bojani u Crnoj Gori, gdje se radnja i dešava, a prati Bobana i Borisa koji žive u plavom šatoru i njihovu svakodnevicu, koja biva narušena dolaskom Daneta. Dosta hermetičan, pun simbolike, ovaj film nije za široku publiku i neće tako lako pronaći put do nje, međutim onaj ko pažljivo bude gledao i slušao sve što se dešava na filmu, ostaće prepun utisaka.
Kada sumiramo 2016.godinu ostaće upamćena još i po prvom „Animaciklu“ koji je pokrenuo Mladen Đukić zajedno sa studentima animacije na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Ovaj nesvakidašnji događaj koji je potekao iz Brazila, spojio je zdrav život i umjetnost i okupio stare i mlade koji su vozeći na biciklima pratili studente koji su na fasadama kuća i zgrada puštali animirane filmove. Godinu u uljepšali Pero Pavlović i Saša Karanović sa svojim kratkim filmovima. Pero je sa dokumentarnim filmom „Svetlana“ na premijeri na Sarajevo film festivalu dobio velike ovacije, a na istom tom događaju Karanović je za film „Oj, Krajino“ dobio nagradu za najbolji studentski film.
Sarajevo film festival je i dalje najprestižniji i najveći filmski događaj u regiji, koji nudi posjetiocima i autorima da se druže, razmjenjuju ideje i pogledaje neke od najznačajnijih filmova. Ove godine ga je posjetio i holivudski „star“ Robert De Niro. Međutim, što se tiče produkcije, kada posmatramo drugi dio Bosne i Hercegovine, oskarovac Danis Tanović je sa jednim od slabijih svojih filmova „Smrt u Sarajevu“ snimljenog povodom stogodišnjice Prvog svjetskog rata, čija radnja se dešava u hotelu gdje pratimo istovremeno nekoliko likova i dešavanja, imao premijeru u Berlinu i ponovo osvojio Srebrnog medvjeda, nakon filma „Epizoda u životu berača željeza“. Pred kraj godine u Sarajevu je počelo snimanje filma „Žaba“ po istoimenoj popularnoj pozorišnoj predstavi, a završen je i prikazan u Mostaru film „Mrtve ribe plivaju na leđima“ u režiji Kristijana Milića a po tekstu Josipa Mlakića, koji je zbirka priča, koje se događaju u poratnim godinama, a jedina poveznica je bizarno samoubistvo koje je zapanjilo gradić. Ovaj film očekuje distribucija tek u 2017. godini.
Godina za srpski film bila je bogata režiserskim prvencima i dobro je počela. Na festivalu u Berlinu prikazan je dokumentarni film „Dubina dva“ Ognjena Glavonjića, koji na polueksperimentalan način, prikazivanjem autentičnih lokacija i tonskim zapisima sa suđenja i svjedoka dešavanja opisuje zločine nad Albancima na Kosovu, kao i film „Vlažnost“ Nikole Ljuce, ljubavna priča sa primjesama trilera. U Berlinu je premijeru imala i srpsko-hrvatska koprodukcija „S one stane“ u režiji Zrinka Ogreste sa Lazarom Ristovskim i Ksenijom Marinković u glavnim ulogama o teretu rata iz devedesetih i o životima kakvi su danas. Nešto prije toga, na Sandensu, svjetsku premijeru je imao režiserski debi Mirjane Karanović „Dobra žena“ koja je svoje glumačko iskustvo iskoristila u ovom filmu u kojem igra i glavnu ulogu, ženu koja se bori sa samom sobom nakon što sazna istinu o užasnoj prošlosti svog naizgled idealnog muža. Karanovićka je ostvarila i ulogu u filmu Miloša Radovića „Dnevnik mašinovođe“, srpskog kandidata za Oskara, jednoj crnoj komediji o mašinovođama koji ni krivi ni dužni, radeći posao, nose na duši svoje žrtve. Film je ponudio jedno tematsko osvježenje. S jedne strane snimani su ovakvi filmovi, koji su imali umjetnički kvalitet i nalazili put do međunarodnih festivala, a s druge strane snimani su filmovi koji su imali provjereni recept za put do široke publike i uspjeha na kino blagajnama. Dušan Joksimović koji je bio direktor fotografije na „Dnevniku mašinovođe“ svoje sposobnosti je pokazao i u režiserskom prvencu Nikole Koje „Stado“, gorko-slatkoj satiričnoj priči o životu glumaca i prilikama u Srbiji. Nikola Kojo je glumio i u vrlo zanimljivoj komediji Danila Bećkovića „Jesen samuraja“, omažu kung fu filmovima, koji je u bioskopima imao preko sto hiljada gledalaca. Cilj ovih filmova bio je ispunjen, a to je da su vratili publiku u bioskopske dvorane. U godini koja nije bila jedna od boljih, snimljena je i bajka za odrasle Srđe Penezića „Ime Dobrica prezime nepoznato“ u kojoj je glavnu ulogu imao Slavko Štimac, a koja nam odmah daje do znanje da je riječ o jednoj utopijskoj priči. Najsvježiji utisci su vezani za novi film Emira Kusturice „Na mliječnom putu“ koji je prikazan u Veneciji, novi film Gorana Paskaljevića „Zemlja bogova“ prikazan u Torontu, koji još nisu stigli do nas, kao i za film „Vetar“ Tamare Drakulić, koja je pokazala zavidne sposobnosti u umjetničkom filmu. Vrijedi još spomenuti film „Otvorena“ Momira Miloševića, koji je premijeru imao na Festu, mješavinu trilera i misterije o odnosu dvije djevojke snimljenog u crno-bijeloj tehnici, koji je bio pravo osvježenje, kao i naučno-fantastični film „Procep“ Dejana Zečevića, koji je većim dijelom finansiran iz inostranstva, a u kojem su glavne uloge pripale stranim glumcima. Crna Gora je dobila jedno kvalitetno režisersko ime, a riječ je o Ivanu Marinoviću, koji je snimio inteligentnu komediju „Igla ispod praga“ koja će i nasmijati, ali i otvoriti mnoga pitanja o našem mentalitetu i postupcima.
Ono što će takođe obilježiti 2016. je raspisivanje konkursa od strane HBO Adria za scenariste serija i razvijanje sličnih projekata za televiziju. Da serije preuzimaju primat u odnosu na filmove u Americi, te da se mnogi poznati glumci okreću ovakvom formatu je poznato. To su prepoznali i producenti u regiji, pa su nakon mnoštva sapunica, kao i uvoza stranih „low cost“ serija, snimljene i prikazane dvije, jedna u Srbiji, a druga u Hrvatskoj. „Ubice mog oca“ u režiji Predraga Antonijevića, poznatog po filmu „Spasilac“ koji se nakon dvije decenije vratio da radi novi projekat je tipična krimi serija sa jednim glavnim zapletom i nekoliko podzapleta po uzoru na slične američke serije. Jedna istraga ubistva nas uvlači u mnoge međuljudske odnose i samo je okvir unutar kojeg se ispitiju društveni problemi. Nedostatak je što ona nema ništa autentično u sebi, sve je napravljeno tako kao da je kopirano sa puno klišeja i šablona. S druge strane, serija „Novine“ Dalibora Matanića po scenariju novinara i publiciste Ivice Đikića je nešto što do sada nije viđeno na malim ekranima ovih prostora i stilski i tematski. Dosta se oslanjajući na poznatu seriju „Žica“, kao i na skandinavske krimi serije, ali unoseći u nju autentične stvari tipične za Balkan i autentične fotografije Rijeke, stvorena je turobna slika jednog društva koja će nas podsjetiti kako živimo nimalo ne uljepšavajući stvarnost, a čak su se i glumci predvođeni Brankom Katić odlično uklopili u priču.
Hrvatska filmska godina je bila daleko od idealne. Međutim, među top deset filmova sa prostora bivše države definitvno je našao svoje mjesto debitantski rad Hane Jušić „Ne gledaj mi pijat“ prikazan na festivalu u Veneciji koji priča initimističku ispovjest jedne djevojke koju igra naturščik. Uzmemo li u obzir već spomenuti film i seriju „S one strane“ i Novine“ i dodamo li im novi film Rajka Grlića „Ustav Republike Hrvatske“ po scenariju Ante Tomića sa maestralnim Nebojšem Glogovcem u glavnoj ulozi transvestita, dolazimo do zaključka sa početka teksta. Kada im se doda „Zvizdan“ Dalibora Matanića“ ili „Ti mene nosiš“ Ivone Juke od prošle godine neupitno opravdavaju takav stav.