Do 20. veka u Banjaluci se nije slavila Nova godina. Glavni praznik za hrišćane je bio Božić, a za muslimane Bajram. Modu kićenja jelke i novogodišnjih slavlja u grad su najverovatnije doneli austrougarski činovnici – kaže istoričar Đorđe Mikić.
Ako se ponegde i slavila, do tridesetih godina prošlog veka Nova godina nije bila opštenarodni praznik. Tek 1919. Kraljevina SHS je prihvatila novi kalendar, a deset godina kasnije Banjaluci, sedištu novouspostavljene Vrbaske banovine, novogodišnja veselja postaju masovna.
Moda tridesetih godina 20. veka
Foto: Muzej RS, Arhiv RS / Promo
Oficiri su slavili u Oficirskom, a radnici u Radničkom domu, dok su hoteli „Bosna“ i „Palas“ sa električnim osvetljenjem i elegantnim salonima bili rezervisani za bogate trgovce i fabrikante, činovnike i političare.
Kako je pre tačno 80 godina izgledala najluđa noć u visokom banjalučkom društvu svedoče „Vrbaske novine“. Gradski krem, na čelu sa banom Svetislavom – Tisom Milosavljevićem i banicom Desankom slavio je u Narodnom pozorištu. Nakon „savršenog programa“ koji su priredili banjalučki glumci, „kraljevim kolom počela je igranka koja je potrajala do zore“.
Gospodska ulica (1935.)
Foto: Muzej RS, Arhiv RS / Promo
Uprkos velikoj privrednoj krizi, te noći su „sve kafane, restorani i društvene prostorije bile prepune“, igralo se i pevale su se sevdalinke, a najveselije je bilo „Centralu“ gde je gazda, „i sam dobro raspoložen“, poslednje goste ispratio u devet ujutru!
Dve godine kasnije reporter „Vrbaskih“ slikovito prenosi atmosferu dočeka nove 1935. u glamuroznom hotelu „Palas“, gde je „šuštala svila“, a pogledi muškaraca zastajali na „golim damskim ramenima“.
Hotel “Palas” (1935.)
Foto: Muzej RS, Arhiv RS / Promo
„Za jednim stolom trešti, prolama se. To dvojica starih gradskih očeva ispraćaju staru godinu… Za drugim stolom tri mladića, građanina, samosvesno bekrijaju i psuju. Odjednom skoči jedan i poče da bije kelnera. Da, kriv mu čovek što 24 sata dubi i dvori ovakvu sortu! Posle je, kažu, tog galamdžiju neko pošteno izdevetao! Alal mu vera!“
U Radničkom domu slavlje je bilo „skromnije i prijatnije“, a idilu su remetili plakati kojima su trudbenici tražili „hleba i posla“.
U to doba Banjaluku su zvali Mali Pariz. Modistički saloni, damske toalete i plesne cipelice nisu zaostajale za evropskom modom. Zanatlije i trgovci su u novinama „dragim mušterijama“ čestitali Novu godinu i pozivali ih u prazničnu kupovinu. U „Šipadovim“ radničkim kolinijama je zabranjeno točenje alkohola, a Sokolski savez je pozivao na optimizam…
Optimizam je utihnuo u doba ustaškog terora. Nakon oslobođenja, novogodišnja slavlja su priređivana u nacionalizovanim hotelima i restoranima, Banskom dvoru koji je postao narodni Dom kulture, u Sokolskom domu koji se preobrazio u Društvo za telesno vaspitanje Partizan. Najviđeniji gosti više nisu bili bogati trgovci, nego oficiri oslobodioci i drugovi iz komiteta.
Od 1974, kada je otvoren, pa sve do poslednjeg rata, tadašnja gradska elita je nove godine dočekivala u Domu JNA, gde je danas sedište Narodne skupštine RS. Generali, partijski funkcioneri i direktori velikih preduzeća, veselje su počinjali uz tango i valcer, a završavali pred zoru kozaračkim kolom.
Živko Radišić, u to vreme predsednik banjalučke opštine, a potom ministar odbrane Socijalističke republike Bosne i Hercegovine i direktor „Čajaveca“, 16 godina za redom je sa suprugom Sekom i biranim društvom slavio u Domu JNA.
Živko Radišić (1978.)
Foto: privatna arhiva / Privatna arhiva
– Svirao je vojni orkestar, a domaći, banjalučki pevači pevali su šlagere i starogradske pesme. Nije se u to vreme slušao folk, niti su se za Novu godinu dovodile velike zvezde – kaže Radišić.
Tvrdi da uprkos uvreženom verovanju, dočeci u Domu JNA nisu bili „zatvorenog tipa“ i da je svako mogao kupiti kartu, „ako je na vreme rezerviše“.
– Nije bilo staleških podela. Mnoge porodice su za Novu godinu odlazile na more i na planine, a posle su se dugo prepričavali novogodišnji susreti i doživljaji – kaže Radišić.
Doček 1979 u Domu JNA
Foto: privatna arhiva / Privatna arhiva
Ipak, radnička klasa je nove godine uglavnom dočekivala „u kućnoj režiji“, uz sarmu i novogodišnji tv program. Uz Miju, Čkalju i Lepu Lukić, obavezan deo programa su bili izveštaji „kako je drug Tito dočekao Novu godinu“.
Muškarci su, iz rasporeda sedenja i čestitanja iščitavali skrivene političke poruke, a žene merkale haljinu Jovanke Broz.
Deda Mraz i pioniri
Aktivistkinje AFŽ su bile najglasnije u zahtevima da u novoj Jugoslaviji Nova godina, kao praznik „svih naroda i narodnosti“, zauzme mesto „reakcionarnog“ Božića.
Nova godina je 1955. i zvanično postala državni praznik, a Deda Mraz je kao „politički korektan“ prihvaćen tek nekoliko godina kasnije.
Prema svedočenju kustoskinje Muzeja Jugoslavije Ane Panić, Deda Mraz je šezdesetih, pohodeći socijalistička preduzeća, pionirima pričao kako je „obišao ceo svet i video da deci nigde nije tako lepo kao u SFRJ“!
Doček otkazan zbog zemljotresa
Živko Radišić svedoči da su Banjalučani, nakon katastrofalnog zemljotresa 1969, željno iščekivali novu 1970. godinu, kako bi „uz pesmu, igru i druženje zaboravili razaranja“.
Međutim, tlo je još uvek podrhtavalo, a ruski seizmolozi su predviđali da će baš u novogodišnjoj noći Banjaluku ponovo zadesiti žestok zemljotres.
Uplašen ovim predviđanjima, tadašnji predsednik opštine Živko Babić je 31. decembra 1969. u poslednji čas zabranio organizovane novogodišnje dočeke, kako bi se, u slučaju potresa, izbegle žrtve. Banjalučani su ipak slavili, u kućama, prikolicama i šatorima, a Rusi su, srećom, pogrešili.
Ubio ga kum dok je igrao kolo
Doček nove 1935. u jednom lokalu u Mrkonjić Gradu završio je kobno po kovačkog pomoćnika Pavla Duvanjaka, koga je njegov kum, krojački pomoćnik Franjo Štnader, upucao iz revolvera „u času kada je bio u najboljem rasploženju i igrao kolo“.
Svađa je izbila je pred pomoć, kada je Pavle naručio kolo i zaigrao, a Franjo, „taman kad je kolo bilo u najvećoj razdraganosti“, naredio sviračima da utihnu, a potom pucao u Pavla.
Nesrećnog mladića su roditelji automobilom hitno prevezli u Banovinsku bolnicu u Banjaluci, gde je operisan, ali je kasnije preminuo.