Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik odavno je, blago rečeno, prešao granicu dobrog ukusa u svojim javnim nastupima. Svako malo od njega možemo čuti etiketiranja, uvrede, omalovažavanje, vulgarnosti, govor mržnje i primitivizam, koji su usmjereni protiv političkih protivnika, novinara, ali i svih neistomišljenika. Na svako pitanje koje mu nije “niz dlaku” uzvrati rječnikom koji nije primjeren ni jednoj javnoj ličnosti, a posebno nekome koga je izabrao narod i ko je predsjednik jednog entiteta.
Ovosedmično gostovanje na N1 televiziji posljednji je takav ispad. Tokom intervjua, Dodik se u jednom trenutku naljutio na novinarku i rekao… “Ne znam, zaboli me neka stvar šta vi o tome mislite, to me uopšte ne zanima”…
Dodikovih javnih ispada zaista je mnogo.
Prisjetimo se samo kako je ispred svježe sagrađene zgrade Vlade Republike Srpske novinaru FTV-a poželio bolest i smrt.
Ili kada je vulgarno i rasistički govorio o novinarki lista Oslobođenje. Napomenimo samo da je vrijeđanje počelo kada mu je novinarka postavila pitanja o zbivanjima u stranci, te izbjegavanju zatvorske kazne i bijegu njegovog prijatelja Mileta Radišića iz RS.
Ili kada je, neposredno prije održavanja referendum o danu RS, na jedno pitanje, umjesto odgovora, novinaru poručio da ga ne “za**bava”.
„Bosna je trula zemlja, ionako ne zavređuje da postoji. To je jasno“, govorio je predsjednik Republike Srpske u jeku predizborne kampanje 2012. godine
Pokušali smo doznati da li ovakve izjave priliče kako predsjedniku jednog entiteta, tako i javno-političkom prostoru? Šta to govori o njemu, ali i o nama kao društvu?
Mladen Mirosavljević, profesor javnog mnjenja, kaže da je postalo uobičajeno da predsjednik psuje mater vlasniku najveće entitetske privatne televizije, da proklinje novinare i ponaša se šovinistički prema njima, a primjeri njegovih televizijskih istupa, u kojima koristi ulični govor, su nešto što je postalo njegova svakodnevna praksa.
I to je praksa koja biva nagrađena od strane birača, naglašava Mirosavljević, što znači da bi se takav način komunikacije mogao ustaliti i u zvaničnim institucijama sistema i svakodnevnoj javnoj komunikaciji.
„Ako svi ćute, prihvataju takav način komunikacije, i još ga nagrađuju na izborima, to znači da je nivo političke kulture kod nas takav da je to postalo društveno prihvatljivo i da više na to niko i ne obraća pažnju. Kako će više, recimo u osnovnoj školi pa nadalje, neko sankcionisati učenika ako učiteljici odbrusi na isti način ili šta će se dogoditi ako neko nekome, recimo usred neke emisije, opsuje mater, ili u Narodnoj skupštini. Kako sve to dalje funkcioniše u svakodnevnoj praksi mogu se uvjeriti svi učesnici u saobraćaju, pa nadalje u svakodnevnoj komunikaciji“, ističe Mirosavljević.
Alisa Vrabac iz “PROF komunikacija”, predavač i konsultant iz oblasti komunikacija, smatra da je moguće da Dodik ili njegov propagandni tim koristi propagandnu tehniku “ordinary folks” ili “ja sam kao vi”, “ja sam vaše ogledalo”. On time pridobija “obični svijet”, izražava se “narodski”, i svi ga savršeno razumiju. Njegovu retoriku poneki intelektualci osuđuju, ali budimo iskreni, kaže Vrabac, pravih intelektualaca je najmanje u današnjem bh. društvu.
Alisa Vrabac
“Istovremeno, u društvu poremećenih vrijednosti kakvo je današnje bh. društvo, ovakvom komunikacijom on zasigurno ne podiže standard lijepog ponašanja, nego ga srozava. Time nikome ne čini uslugu, a djeca odrastaju uz psovke i vulgarnosti kao sa nečim što je normalno i prihvatljivo. Dakle, ako me pitate da li je ovakvo ponašanje ispravno, moj odgovor je da nije i da to ostavlja ožiljke na društvo. S druge strane, istraživanja pokazuju da danas u/na nekoj vrsti medija provodimo 9,8h dnevno! Koju i čiju poruku ćemo da zapamtimo? Onu koja će se nečim istaći iz mora ostalih. Dodik je izabrao da u svojoj komunikaciji koristi vulgarnosti kao bi se istakao i bio zapamćen kod svoje ciljne grupe”, pojašnjava Vrabac.
Podsjeća nas i da je šokantnom retorikom Donald Trump dobio izbore u SAD, a premijer susjedne Srbije, Aleksandar Vučić, ulogom “mučenika”, spremnog da se uvijek “žrtvuje” za svoj narod.
Druga stvar na koju skreće pažnju u vezi sa intervjuom za N1 jeste Dodikov odnos i rječnik prema jednoj dami, što je bio slučaj sa novinarkom i urednicom Suzanom Stambol N1 televizije. Biti glavni lola u selu je ok, kaže Alisa Vrabac, ali su prave lole i domaćini najčešće džentlmeni prema ženama, što ovaj put Dodik, nažalost, nije bio.
Ističe da ne treba zaboraviti i ovo: Dodik i slični njemu nas prosto zabavljaju. To se u komunikologiji zove politainment, od riječi “politika+entertainment (zabava)”. Njegova retorika govori o njemu samom, kaže Vrabac, ali i o tome kakvi smo postali ili postajemo danas.
“E moj kume ćelave ti gume, sedišta se tresu u mom Mercedesu” je strofa pjesme koja dobiva prostor na radio valovima. Nisam za cenzuru ali ovo danas para i uši i mozak. Ovo je globalni trend, bezobrazluk šokira i prodaje, da li pjevača ili političku ličnost, svejedno je. Nego ja se pitam, šta kad se u potpunosti naviknemo na vulgarnosti i profanitete, čime će nas onda šokirati? Možda bi ipak bilo bolje da malo prelistamo bonton. Sexy je, a sexy i vulgarno nikada nisu bili ista stvar”, zaključuje Vrabac.
Da nam nedostaje bontona, a još više kritičkog mišljenja i društvene odgovornosti smatra i profesor psihologije na banjalučkom Univerzitetu dr Srđan Dušanić.
„Po meni je od vulgarnog govora veći problem odobravanje ili indolentnost javnosti. To sve govori mnogo o nama i otvara brojne druge teme o našem mentalitetu, društvenoj uključenosti, te faktorima koji su doveli do ovakvog stanja. Kako se nositi sa ovim? Nema ovdje čarobnog recepta. Nama je potrebno ’’dubinsko čišćenje’’. Ako ćemo krenuti od korjena, za početak ovaj narod treba učiti da počne što više čitati, a manje da bulji u političke i estradne rijalitije. Sa tim ćemo valjda za koju deceniju razviti kritičko mišljenje i društvenu odgovornost, a za vijek možda budemo imali i odgovorne političare“, ističe Dušanić.