Te hladne večeri u jednom prosincu prije točno dvadeset i pet godina dvanaestogodišnja učenica zagrebačke Osnovne škole „August Šenoa“ Aleksandra Zec, vratila se iz škole i u svojoj sobi radila vjerojatno što djeca njene dobi i inače rade, slušala muziku, pisala domaću zadaću za sutra ili preslagivala ormar s garderobom.
Njen brat Dušan i sestra Gordana spavali su u drugom dijelu kuće. Njen otac, imućni zagrebački mesar, u kuhinji je zbrajao račune koje treba platiti, a majka, vlasnica kafića na Trešnjevki kuhala je ručak za sutra. Jedna posve normalna i obična večer u prosincu. Jedne posve normalne i obične obitelji kakve žive svojim mirnim životima svuda oko nas.
Oko dvadeset i tri sata u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci zaustavio se terenac specijalne jedinice MUP-a ( tzv. Merčepovaca) iz kojeg su izašli Siniša Rimac, Munib Suljić, Nebojša Hodak i Suzana Živanović, pripadnici pričuvne jedinice Ministarstva unutarnjih poslova RH. Za nekoliko minuta njih četvero će upasti u kuću obitelji Zec, i prema osobnim priznanjima danim istražnom sucu, uz sve materijalne dokaze i forenzičke prikupljene na mjestu događaja koji potvrđuju da se sve tako i odigralo, izvesti oca obitelji Mihajla i hladnokrvno ga ustrijeliti pred kućom u potiljak, majku Mariju zavezati, a malenu Aleksandru izvući zaprepaštenu iz sobe i ubaciti, zajedno s majkom, u crveni kombi marke Citroen, u vlasništvu njihove postrojbe.
Dvadeset i pet godina sramotno se lome koplja u našem društvu između onih koji lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je poznate ubojice, bez obzira na date iskaze, potpisana priznanja i materijalne dokaze, ostavila na slobodi i onih koji uporno traže razlike između „naših“ i „njihovih“ žrtava, pokušavajući ublažiti strahotu te večeri u prosincu opravdanjima kako je Mihajlo Zec podržavao i financijski potpomagao vojsku Republike Srpske Krajine. Sam Ivo Sanader, tadašnji Premijer, pravdao je nedjelo počinjeno te večeri, kao zločin za koji treba ustvrditi da li je počinjen po nalogu i u službi države ili su ga izveli neodgovorni pojedinci u svoje slobodno vrijeme, bez državnog naloga, vođeni isključivo svojim domoljubnim nagnućima i vjerom da nadležne institucije njihov zločin nad pripadnicima nepoćudne nacionalne manjine neće sankcionirati, kao što i nikada nisu.
O toj kobnoj večeri u prosincu svjedočio je i malodobni sin Dušan, brat pokojne Aleksandre Zec. Te večeri spavao je u svojoj sobi u drugom krilu kuće, kada je na vrata njegove sobe pokucala njegova sestra Aleksandra. Probudila me i rekla mi da je došla policija. Ustao sam i sa sekom otišao do hodnika gdje sam vidio gardista u uniformi i crnim čizmama. Imao je bradu, jako guste obrve i držao je mamu za ruku. Seka Gordana je izašla isto u hodnik i počela plakati i vikati da nam puste mamu. Vojnik je bio dobar i rekao je da će mama brzo doći i da se ne brinemo. Mama je vikala da odemo brzo susjedi Ciliki. Iz vana se začuo pucanj i krik. Aleksandra je istrčala pred kuću, a vojnici su je pokupili u auto zajedno s majkom.
Munib Suljić, vojnik koji je bio dobar i rekao da će mama brzo doći, posvjedočio je o toj kobnoj noći u prosincu kako je dan prije dobio nalog da privede mesara Mihajla Zeca, člana četničke organizacije Ravna Gora, te da ga ispita i ubije. Na tržnici Dolac, blizu mesarnice u kojoj je Mihajlo radio, raspitali su se za adresu koju su kasnije lako pronašli. Oko 22 sata našli smo se na dogovorenom mjestu, ja i Nebojša Hodak, Igor Mikola, Siniša Rimac, svi pripadnici pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova, poznatije i kao Merčepove postrojbe, a na putu prema Trešnjevci pridružila nam se dvadesetogodišnja kolegica Snježana Živanović, koja je u tom periodu bila trudna, upravo s Mikolom koji je zagrlio i uveo u terenac.
U dva vozila, kombi i tamnoplavi Citroen ušli smo i zaputili se prema obiteljskoj kući Mihajla Zeca. Suljić je pozvonio, a ženski glas je pitao tko zvoni? Marija Zec Igoru Mikoli pokazala je dokumente i potvrde iz MUP-a u kojima jasno stoji da su policiji već predali oružje iz kuće koje je bilo u obiteljskom naslijeđu, no Munib Suljić je naredio Mihajlu da se obuče i pođe s njima. Siniša Rimac ispratio je Mihajla u dvorište i repetirao automatsku pušku Hoeckler. Mihajlo je potrčao niz ulicu kada je Rimac ispalio metak iz puške u njegova leđa. Mihajlo još nije bio mrtav. Valjao se u agoniji u dvorištu. Vidio sam da mu krv izlazi na usta, pa sam smatrao da će umrijeti vrlo brzo i nisam ga htio vući sa sobom.
U tom momentu djevojčica u rozoj pidžami je istrčala iz kuće vrišteći prema mrtvom tijelu Mihajla Zeca, svog oca koji više nije davao znakove života. Rimac i Mikola utrpali su Aleksandru i Mariju Zec u kombi i odvezli ih do Adolfovca, planinarskog doma na Sljemenu. Rimac je držao uperen Hoeckler u majku i dijete i vikao da prestanu plakati.
U domu na Sljemenu za stolice su zavezali majku i kćer, prljavim krpama im zapušili usta da ne vrište. Ubojicama je bilo jasno da su majka i kćer svjedoci ubojstva njihova oca koje se nepunih sat ranije odvijalo pred njihovom kućom na Trešnjevci. Da su i ostala djeca izašla pred kuću, kao što je to uradila Aleksandra, vjerojatno bi im sudbina bila ista. Nebojša i Munib su uzeli kramp i lopatu i počeli kopati jamu na smetlištu blizu planinarskog doma. Igor je izveo majku prema smetlištu, bio je mrak, pa je put osvjetljivao baterijskom lampom. Mikola je potom izveo Mariju Zec, koja je imala povez preko glave i zapušena usta i uperio joj cijev Hoecklera u glavu. Kada je ispalio metak vidio je da je žena pala točno pred jamu. Igor je Mikoli uzeo pušku iz ruku, jer se žena koprcala u agoniji, ispalio još nekoliko metaka u Mariju i čizmom je gurnuo, njeno sada već beživotno tijelo u iskopanu jamu.
I tada se događa možda najstrašniji prizor i svakako jedan od najgorih zločina u modernoj hrvatskoj povijesti. Djevojčica u rozoj pidžami je izašla kroz vrata zavezanih ruku. Počeo je padati prvi snijeg. Djevojčica je drhtala od studeni i od straha. Djevojčica od dvanaest godina, djevojčica koja se do prije sat vremena u svojoj sobi dopisivala s prijateljicama i slušala najnoviju muziku kao i svaka druga vršnjakinja njene dobi. Kako je počeo padati snijeg nesretna Aleksandra se poskliznula. Nije izustila niti riječi kada je pala. Rimac je podigao u naručje. Drhtala je kao prut. Netko je od okupljenih viknuo da joj zaveže oči. Rimac je istrgnuo komad pidžame koji joj se smotao oko vrata i pokušao joj zavezati oči.
Aleksandri je tada prvi put pogledao u oči. Bile su to oči srne koju lovci vode na stratište. Nevine oči djevojčice od dvanaest godina. Rimac se okrenuo i nije mogao gledati. Hoće li ga te oči proganjati cijeli njegov život, to zna samo on. Munib Suljić djevojčici od dvanaest godina, djevojčici u rozoj pidžami u potiljak je ispalio šest hitaca. Beživotno tijelo su bacili u jamu iz koje se začuo hropac. Mikola je uzeo svoju pušku i u jamu rafalno zapucao još jednom.
Djevojčica je u jamu pala bez vriska.
Hladnokrvno su oprali tragove krvi, očistili kombi i podijelili među sobom 30 000 dinara koje su na brzinu ukrali iz obiteljske kuće Zec.
S tom djevojčicom u rozoj pidžami tu je večer zakopana i naša savjest. Savjest sviju nas. Kako drugačije objasniti u dvadeset i pet godina koje su uslijedile pravosudnu farsu, oslobađajuće presude i izjave čelnih ljudi RH kako to nije bio zločin, već splet nesretnih okolnosti? Kako objasniti službeni stav svih političkih garnitura u ovih dvadeset i pet godina o ubojstvu jedne djevojčice koje nikada nije bilo procesuirano, javnosti prikazano kako se zaista dogodilo i na koncu razjašnjeno, kako po motivima, razlozima i zapovjednom lancu koji je spominjao Siniša Rimac?
No najstrašnije jest u ovih dvadeset i pet godina ponašanje hrvatske javnosti prema tom stravičnom i hladnokrvnom ubojstvu. Stravično je što se još oko tog zločina „lome koplja“ i pojedinci neprocesuirano, nekažnjeno iznose svoja stajališta, podržavaju zločin i pravdaju ga, kako po društvenim mrežama, tako i u institucijama.
Aleksandru Zec, djevojčicu u rozoj pidžami nitko više vratiti na ovaj svijet neće. Stravičnu agoniju i strah koje je to dijete prošlo možemo samo i zamisliti. Ako u sebi imate iti malo ljudskosti, ova će vas priča, istinita priča koja se zbila na današnji dan, potresti i kao ljudsko biće i kao građana RH, države koja se nikada nije pobrinula da se taj sramotan čin počinjen u njeno ime jednom i konačno procesuira.
Do tada svi ostajemo taoci Siniše Rimca i Muniba Suljića. Svi mi, pošteni ljudi koje je ova priča užasnula vezanih smo ruku i očiju dijelovima njene roze pidžame i koračamo prema stratištu, prema svojim jamama. Oni koji nas vode s uperenim cijevima još uvijek su dio nas, onaj dio koji podržava ubojstvo djeteta i onaj dio koji u tom stravičnom zločinu ne vidi ništa loše. Jednog dana, a taj dan nažalost mora doći, vezanih ruku će nas i takvi ljudi odvesti pred naše stratište, pred neke nove jame.
Nad njima, pod prvim pahuljama snijega, stajat će djevojčica u rozoj pidžami. Ni tada, kao ni prije dvadeset i pet godina ona neće izustiti ni riječi. Sve riječi ovoga svijeta za nju ste trebali izustiti upravo vi.
Vi koje su monstrumi koji žive pored vas, doveli pred istu tu jamu.
Arhiva : Tekst izvorno objavljen na portalu Index 2016. godine