Jedna 51-godišnja Zagrepčanka, za potrebe ovog teksta nazvat ćemo je Nina, prije tri godine postala je mama djevojčice. Za Telegram detaljno priča kako joj izgledaju dani
Imala sam 47 godina kada sam shvatila da sam trudna. Ostala sam prilično iznenađena jer sam mislila da ulazim u menopauzu. Ne mogu reći da sam kroz život planirala majčinstvo; u dvadesetima mi se to činilo kao preozbiljan i preodgovoran posao. Osim toga, to razdoblje sam provela u dugogodišnjoj, ne baš najboljoj vezi i pamtim se kao izrazito nesigurnu osobu, kronično nezadovoljnu sobom i svijetom oko sebe. Sve to zajedno i nije neki hvalevrijedan materijal za uspješno roditeljstvo.
Tek kada sam navršila 30, konačno mi je krenulo dobro i osjećala sam se ispunjeno. Imala sam posao s kojim sam bila zadovoljna, dobar društveni život i mogla sam si priuštiti i neka putovanja. U to vrijeme nisam imala partnera i shvatila sam da ću biti skroz OK, ako nikada neću imati djecu. I zapravo se nisam time opterećivala jer sam u solo aranžmanu bila uspješnija, sretnija i zadovoljnija sobom i nije mi se činilo da će mi nešto nedostajati, ako tako nastavim do kraja.
U kasnim tridesetima sam upoznala partnera
Takav pogled na život ljudi često ne razumiju jer već u ranim tridesetima imaju nekakav razrađeni plan; ulaze u brak, dižu kredite, kupuju stanove, planiraju ili već imaju djecu, a ako ne ideš tim putem, nisi baš shvaćen. Srećom, moja okolina se nije time bavila. Jedino je mojoj mami bilo žao što nema unuka na vidiku, ali prijatelji se nikada nisu time opterećivali jer su i oni živjeli svoje vesele, ispunjene živote bez djece.
U kasnim tridesetima sam ušla u jednu lijepu i kvalitetnu vezu. Imali smo vrijeme za sebe, putovali smo i nismo razmišljali o djetetu. S druge strane, moj partner jer već imao sina iz prvog braka koji je tada imao deset godina, pa je veliki dio vremena provodio s nama. Naime, partner je ostao u dobrim odnosima s bivšom ženom, a kasnije se sprijateljio i s njezinim mužem, pa smo zapravo bili dvije skladne obitelji koje odgajaju jedno dijete. I to je bilo jedno lijepo, i meni tada sasvim dovoljno, iskustvo.
Međutim, negdje s 45 godina sam prvi put osjetila da sam konačno stekla tu neku mudrost i zrelost koja mi je nedostajala ranije u životu i da bih sad već imala nešto vrijedno za prenijeti. Nisam žalila što nije ispalo drugačije, ali mi je kroz glavu u jednom trenu prošla misao da je baš šteta što priroda to nije malo drugačije posložila. Jer kada sam bila fizički spremna, nisam imala tu psihičku zrelost.
Mislila sam da je došlo vrijeme menopauze
U to vrijeme sam osjećala i sitnije hormonalne promjene, a mjesec dana prije trudnoće sa svojom sam ginekologicom razgovarala i o laganim pripremama za menopauzu. Na pregledu je vidjela izostanak ovulacije i jajnike koji su bili u stanju mirovanja. Preporučila mi je neke kremice i pričale smo kako su neredovite menstruacije – i u mom slučaju dugogodišnja obilna krvarenja – tipični simptomi tog stanja. Sjećam se da mi je ulaskom u četrdesete menstruacija znala kasniti i po više od mjesec dana, pa mi je naglasila da će se to sve češće događati.
Partner i ja inače volimo planinariti i kretati se po prirodi, a te jeseni bili smo uobičajeno aktivni; čak sam se kupala u ledenom moru krajem desetog mjeseca. Sjećam se da mi je menstruacija kasnila nekoliko tjedana i ponekad sam se na planinarenju malo jače zapuhala. Pomislila sam da sam već stara i gotova, pa sam sve to pripisivala hormonalnim promjenama koje se normalno događaju ženama u mojim godinama.
Iako, postojali su i ti neki suptilni znakovi neobičnog ponašanja; počela sam izbjegavati vino uz obrok i alkohol općenito. Iz vedra neba sam se odlučila i za neke prirodne zamjene za šampone, a kada smo planirali raditi našu uobičajenu vikend ultra-turu po velebitskim vrhovima, prvi put u životu poželjela sam neku ipak malo nježniju šetnju.
U jednom trenutku krenule su i mučnine, a kako je i mojeg partnera u isto vrijeme nešto mučilo u trbuhu, proglasili smo da imamo želučanu virozu. No, kroz nekoliko dana mučnine su mi se pojačale, pa sam za svaki slučaj otišla po test za trudnoću. Bio je petak i željela sam što prije napraviti test, kako bih imala po tom pitanju miran vikend.
‘Osvojili ste Jackpot. Javite se u novine’
Bila sam uvjerena da će test odagnati moje sumnje, no na naše veliko iznenađenje ispao je pozitivan. Nazvala sam svoju doktoricu koja je srećom bila u popodnevnoj smjeni i u razgovoru je bila prilično skeptična. Rezolutno je rekla da je to nekakva pogreška ili neispravan test, ali mi je sugerirala da odmah dođem na pregled. Svi smo se šokirali kada je na ultrazvuku otkrila prilično veliki fetus. Bila sam trudna oko osam i pol tjedana.
Moja liječnica je ostala toliko iznenađena da je u šali rekla da se javimo u novine jer smo dobili jackpot. Sjećam se i da nam je ispričala kako u svojoj karijeri nije imala slučaj da je u mojim godinama došlo do začeća bez potpomognute oplodnje i da je to vrijeme kada svojim pacijenticama sugerira da zbilja više nema smisla pokušavati zatrudnjeti. Bilo joj je neobično i što se fetus uopće održao i što tako dobro napreduje.
Iznenađeno je ponavljala da moja trudnoća izgleda kao trudnoća neke dvadesetogodišnjakinje, a ne starije žene. Svi troje smo bili u potpunom šoku; ona iz tih medicinskih razloga, a moj partner i ja jer nismo znali što ćemo s tom novonastalom situacijom. I u principu smo imali samo vikend ispred sebe da odlučimo hoćemo li nastaviti ili prekinuti trudnoću.
Bio je to osjećaj kao da mi je meteor pao na glavu
U subotu je vladao razum; govorili smo da smo prestari, prelijeni, nespremni za žrtvu roditeljstva i da to nema smisla u našim godinama, a u nedjelju smo se već počeli predomišljati. Zapitkivali smo jedno drugoga kako se ta trudnoća uopće održala i odlučili smo ipak dati šansu. Za početak smo napravili prenatalnu dijagnostiku; test kojim se iz krvi može otkriti spektar bolesti i anomalija.
Kroz nekoliko dana dobili smo rezultate. S djetetom je sve bilo u redu i trudnoća nije bila rizična, pa smo odlučili da ćemo postati roditelji. Otkrili smo i da nosim curicu. Bili smo jako sretni i nekako smo čak za to i navijali jer smo već imali jednog dečka. Shvatili smo da je najrizičniji period trudnoće prošao ispod radara, da se plod održao bez ičije brige i pomoći, pa smo nekako opušteno krenuli u sve to.
U to vrijeme smo već imali kupljene karte za Tajland, pa smo u 14. tjednu trudnoće još malo putovati po svijetu. Nismo se dali smesti, a i nakon toliko godina života u jednom modu, bilo mi je teško prihvatiti da ću dobiti dijete. Nije se lako prešaltati u to, ako ne planiraš i ne sanjariš o tome. U nekim trenucima sam imala osjećaj kao da mi je meteor pao na glavu i moram priznati da mi je trebalo vremena da to u potpunosti prihvatim.
Rodila sam prirodnim putem
Ne mogu reći da sam imala neke strahove. Dapače, nakon tih par tjedana mučnine i slabosti, jako sam se dobro osjećala. Lupe te hormoni i imaš napadaje smijeha i sreće, a pojavi se čak neki čudan osjećaj besmrtnosti i neuništivosti. Bilo mi je potrebno vrijeme da se naviknem na novonastalu situaciju. Srećom, trudnoća je do samog kraja tekla kao po medicinskom udžbeniku, a najveća muka bile su mi svakodnevne žgaravice. Nisam dobila dijabetes ni visok tlak, što se najčešće pojavljuje kod starijih trudnica.
Rodila sam prirodnim putem u lipnju, 2020. godine. Zanimljivo je i da su mi teško mogli odrediti u kojem sam točno tjednu trudnoće zbog izostanka menstruacije, pa su tjedne mjerili po veličini fetusa na ultrazvuku. Na zadnjem pregledu jedna je liječnica počela govoriti o induciranom porodu što mi se nije baš svidjelo jer sam željela da sve ide prirodnim putem.
Međutim, dan nakon pregleda žgaravica je konačno nestala, ali krenuli su trudovi. Bila sam u 40-om ili 41. tjednu trudnoće. No, nastao je problem jer mi je pukao vodenjak prije nego što sam se otvorila. Otišla sam u bolnicu i već sljedeće jutro, nakon što je doktor obavio vizitu, stavili su me na drip koji je trebao ubrzati trudove.
Porod ustvari nije bio težak i bebica se rodila s 3 kilograma i 50 centimetra. Nije bilo potrebno niti vaginalno šivanje i nisam trebala imati poseban tretman bez obzira na moju dob od 48 godina. Imali smo i sreće što je moj partner mogao biti uz mene na porodu. Bilo je to vrijeme korone, ali kako je stizalo ljeto i broj zaraženih je padao, dozvolili su tih par mjeseci tatama da budu u rađaoni.
‘Moramo se uvjeriti na vlastite oči’
U bolnici smo ipak ostale tjedan dana jer je bebica drugi dan dobila žuticu, pa su je trebali osunčavati. U tih sedam dana njoj je otpao pupak, dojenje je išlo bez problema i naučila sam sve što oko nje trebam raditi. Za vrijeme tog ležanja u bolnici često se događalo da nam u sobu dođe netko od medicinskog osoblja, pa bi me gledali i zbijali šale u stilu da se moraju uvjeriti na vlastite oči. Sjećam se da je to mojim cimericama bilo neobično, pa sam im otkrila svoje godine. Ostale su potpuno iznenađene jer su mislile da sam u ranim četrdesetima.
Prvih mjesec dana nakon povratka iz rodilišta bilo mi je super, ali već drugi mjesec mi je postajalo napornije jer sam svakim danom imala sve manje sna, a sve više brige i ponavljanja istih radnji. S tri mjeseca beba je počela bolje spavati i davati te neke prve znakove smislene komunikacije, pa kada vidiš taj napredak odmah sve postane lakše. Naporno je samo po sebi, ali ti mali koraci ti daju snagu za dalje.
S godinu dana se pokazalo da nije baš spavalica, a uskoro će proslaviti treći rođendan i moje je iskustvo da se vremenom samo nakupljaju sati i dani bez odmora. Još kad onako malo dijete s tako velikom voljom krene u istraživanje svijeta oko sebe, postaje sve stresnije i napornije.
Ljudi drugačije tretiraju starije roditelje
Inače, imam svoj obrt, a kako je nismo uspjeli upisati u jaslice, ostala sam raditi od doma. No, to su više pokušaji rada jer mi se dan uglavnom svede na to da pazim na ultraživu todlericu. Nemamo baka servis i to je možda mana starijeg roditeljstva jer su naši roditelji već u godinama kada im je naporno brinuti se o tako malenom djetetu.
Isto tako, nemaš niti prijateljice koje prolaze kroz sve to jer, mahom, imaju već odraslu djecu, a neke su već i bake. No, većina mojih prijatelja i dalje žive svoje vesele živote bez djece. Ima to svoje prednosti i mane. Recimo, prednost je što više ne moram toliko brinuti o poslu i mogu se potpuno posvetiti djetetu.
Kada postaneš roditelj u zrelim godinama, ljudi te drugačije tretiraju. U dvadesetima će ti možda češće pametovati i govoriti što i kako trebaš. Možda ćeš si i više predbacivati i misliti da radiš nešto krivo, a sada nekako opuštenije donosiš odluke. S druge strane, mana je ta fizička snaga. Nemaš je jednako kao s trideset, ali to kompenziraš tako da se naučiš štedjeti. Manje se nerviraš oko sitnica i prolaziš lakše preko svega, pa sve nekako teče glađe.
Ljude zanima moja priča i žele da im otkrijem godine
Nisam doživjela nikakve neugodne situacije zbog majčinstva u kasnijim godinama. Ljudi su uvijek pristojni i ono što bi možda napisali preko interneta neće ti reći u lice, ali vidim da ih ta tema zanima. U parku uglavnom započinju razgovore o nekakvim svojim rođacima ili prijateljima koji su u četrdesetima dobili dijete, pa onda ispod oka očekuju moju reakciju. Tu i tamo nekome izleti, pa me oslovi s baka, ali to se najčešće događa bakama i djedovima koji su u parku s unucima.
Bila mi je simpatična reakcija sina koji je tada imao 18 godina. Pogledao nas je u laganoj nevjerici i rekao: “nisam to od vas očekivao”, ali sve u svemu dobro je to prihvatio. I rodbini je ta vijest uglavnom bila smiješna, ali smo je i mi sami tako prezentirali. Sjećam se reakcije jednog šaljivdžije iz društva koji nas je prozvao kad starci prolupaju slučaj i ustvari te šale čine cijelu priču još veselijom. To je ujedno trik kojim se služimo kada smo na rubu snaga i kada se zapitamo jesmo li se precijenili.
O nekim temama pokušavam ne misliti
Inače, u razgovoru s ljudima najčešće čujem komentare da se oni ne bi odlučili na roditeljstvo u našim godinama jer im se čini suludo i prenaporno, ali to uglavnom govore roditelji koji su dobili djecu u dvadesetima i tridesetima, pa vjerujem da im je u pedesetima već dosta sve te brige oko malene djece. Potrošili su se i vjerujem da ne bi kroz sve to ponovno prolazili. Također, neki od njih imaju i svoje argumente za rađanje u mlađoj dobi, a to je da su sigurniji kako će dočekati vjenčanje svoje djece i prve unuke jer im je to važno.
O toj temi pokušavam što manje misliti. Primjerice, krenem računati koliko ću imati godina kada moja kćer navrši šesnaest. Zapitkujem se kako će joj biti u pubertetu jer je pubertet težak sam po sebi i hoće li joj biti problem što ima roditelje u rangu tuđih baka i djedova. S druge strane, možda će joj to biti super, ono nešto po čemu je posebna. Možda će joj biti i zgodno što smo tako stariji i smješniji, no te neke stvari ne možeš predvidjeti. Onda si kažem da je možda bolje da ne razmišljam o tome i krenem se držati kratkoročnih ciljeva.
Planiramo dan po dan, godinu po godinu i tako mi je lakše. Držim se tih nekih lijepih priča i pokušavam razmišljati pozitivno. Inspiriram se pričama o starčićima koji idu u teretanu, skaču s padobranom i penju se na Himalaju. Veseli me kad upoznam neke divne ljude koje su odgojili bake i djedovi, uglavnom svjesno i namjerno izbjegavam negativu. Osim toga, nekako još uvijek svoje godine uopće ne doživljavam i kada si osvijestim da imam pedeset i jednu to mi izgleda potpuno nestvarno.
Sada s našom kćeri putujemo po svijetu
Obećali smo si da ćemo i dalje raditi stvari koje nas najviše vesele, pa smo tako nastavili i s putovanjima. Nakon što smo proslavili prvi rođendan, korona je zbog cjepiva već bila pod kontrolom, pa smo nas troje otišli na Santorini i posjetili smo još par grčkih otoka.
Kada je naša kćerkica navršila godinu i pol, otišli smo na Tajland i to je super prošlo. Ondje smo prije toga bili šest puta, pa smo već znali sve unaprijed. Osim toga, tu smo zemlju doživjeli kao mjesto koje je sigurno za maleno dijete i mogli smo biti opušteni.
Danas se mogu više posvetiti djetetu
Moram priznati da nisam mogla zamisliti kako će nam izgledati život kada nam dođe dijete. No, gledam to i s pozitivne strane; s trideset godina si više usredotočen na posao, a ja si u ovim godinama mogu priuštiti da ostanem s njom doma. Ne razmišljam više o egzistenciji ni ne brinem o karijeri, i to je jedna od prednosti kasnijeg roditeljstva. Ostvarila sam se na svim poljima i mogu se više posvetiti djetetu.
Nemam više onaj stres i potrebu za dokazivanjem. Doduše, sada je tu bojazan kako će dijete prolaziti kroz život s tako starim roditeljima i koliko ćemo joj dugo uopće biti na raspolaganju, ali s druge strane, svakim novim danom koji smo proveli zdravi i prisebni, osjećam sve više zahvalnosti.
Preuzeto sa Telegram.hr