Gorska služba spašavanja je
jedna od najznačajnijih organizacija u našem društvu. Godine iza nas su pokazale
da bilo koji unesrećeni bh. državljanin ili turista koji se zadesi u Bosni i
Hercegovini najviše se može osloniti na pomoć pripadnika GSS-a, jer ovi hrabri
momci dolaze tamo gdje niko drugi ne može.
Njihova uloga u spašavanju
povrijeđenih, kao i onih koji su se na putu kroz šumska ili planinska područja
izgubili je ogromna. Ali, pitanje je kako je njima država to sve vratila? O
tome koliko institucije vlasti u ovoj zemlji razumiju ulogu pripadnika Gorske
službe spašavanja, razgovarali smo s
predsjednikom GSS-a Federacije BiH Dženadinom Veladžićem.
Režije, oprema, gorivo –
sve iz svog džepa
Kaže nam kako imaju ogromne
finansijske izdatke.
“Prvo, ima nas puno. Stalno
treniramo, stalno vršimo edukacije, stalno vršimo vježbe, radimo s građanstvom,
djecom, studentima, tako da imamo velike troškove. Mi ni sami ne znamo kako se
više snalazimo, ali snalazimo se još uvijek. Uglavnom sredstva obezbjeđujemo
sami ili kroz neke male projekte. Ako bi računali operativne troškove samo GSS
stanice Sarajevo, imamo oko 3.000 KM mjesečno samo na vozila, registracije,
održavanja, struju, vodu, grijanje, telefone i kirije. A treba te ljude i
nahraniti kada izađu na teren ili kad rade edukacije i vježbe”, ističe na
početku razgovora za Buku Veladžić.
Prema njegovim riječima,
oprema koju koriste nije nimalo jeftina.
“Oprema je izuzetno skupa. Mi
radimo samo sa vrhunskom opremom, koja garantuje sigurnost u tome što mi radimo
i ima sve potrebne certifikate. To je oprema koja i kada se ne koristi ima svoj
rok trajanja, do pet godina, a kad se koristi, tada se i češće ošteti i
uništi”, kaže naš sagovornik.
S obzirom da se sami
finansiraju, te da nisu prepoznati u budžetima, postavlja se pitanje zašto
organizacija koja se bavi spašavanjem života ne bi imala svoju budžetsku stavku,
kada je svakako imaju brojne druge organizacije.
“Ljudi su jednostavno navikli
da smo mi tu. E, onda su i političari navikli da smo mi tu. Gorska služba u
Bosni i Hercegovini postoji preko 70 godina. Dakle, mi smo prošle godine
obilježili 70 godina postojanja. Ljudi su jednostavno navikli da, kada nas
pozovu da smo mi tu. U kontaktu s građanima, mnogi se čude što mi nismo na
budžetu, a neki i ne vjeruju da smo mi volonteri, da imamo svoje poslove, svoje
živote. Ne radimo to profesionalno, nemamo nikakvu naknadu ili platu. Mi to radimo jednostavno srcem, valjda
smo takvi”, govori Veladžić.
Ljudi idu na planinu
nespremni
Kaže da se niko toliko ne
unosi u njihovu problematiku, niti pokušava shvatiti koliko truda, rada,
sredstava i svog slobodnog vremena odvoje
da bi bili spremni da izvedu razne akcije.
“Posljednjih dana, mi gotovo
svakodnevno imamo akcije spašavanja, samo što s time ne izlazimo toliko u
medije. Ne volimo da neku popularnost gradimo na tuđoj nesreći. Ali, evo, bila
je nedavno ova akcija na Veležu, koju su svi ispratili, gdje bukvalno niko nije
mogao da dođe i to riješi. Ni helikopteri, niti jedna druga služba spašavanja
nije mogla tu prići i uraditi posao. To je mogla isključivo Gorska služba
spašavanja, koja trenira za to. Sve svoje vrijeme mi provodimo u tom treniranju
da bi mogli uraditi te stvari, kada dođe do takve situacije da ne može niko
drugi da pomogne unesrećenom. Za to i služi gorska služba spašavanja, tamo gdje
ne može niko drugi da dođe, ide GSS. Ono što ne može ni vojska, ni hitna pomoć,
ni policija, ni civilna zaštita ni vatrogasci, to radimo mi. Mi kada izađemo na
teren, po nas više nema ko doći. To je to, mi smo zadnja instanca”, objašnjava
Veladžić.
Naš sagovornik kaže kako se
danas ne može posebno izdvojiti neko godišnje doba po količini posla. Nekad je,
navodi, to bila zima, a danas i ljeti ima posla skoro kao i zimi.
“Imaju periodi zatišja, to su
oni prelazni, dolazak proljeća, i kasna jesen. Tada smo malo manje aktivni.
Zima je izuzetno aktivna, obezbjeđujemo skijališta diljem Bosne i Hercegovine.
Ljudi idi na planine, uslovi su suroviji, dešavaju se nesreće. Ljeti je sada to
kao i zimi. Imamo veliki broj turista, ljudi idu na planinu nespremni, krenu
onako kao da idu na izlet. Kada dođu na ozbiljne planine, onda shvate da se
četiri godišnja doba promijene u tri sata. Sada imamo ljude koji idu biciklima,
motorima i oni su podložni povredama i njih treba neko izvući i zbrinuti, jer
idu na nepristupačne dijelove gdje niko drugi ne može doći”, govori on.
Podsjeća kako sve zemlje u
regionu imaju zakone o gorskoj službi spašavanja.
“Evo, recimo, Hrvatska ima
milionske budžete svake godine za gorsku službu spašavanja, ima zakon unazad 15
godina. Kod njih je to sve regulisano, i oni su efikasni. Ne fali im ništa od
opreme, njihovo je samo da izađu na teren kada ih se pozove. Jednako tako i mi
radimo, ali, nažalost, od svojih sredstava”, naglašava predsjednik GSS-a
FBiH.
Nakon povratka iz Turske,
gdje su pripadnici GSS-a učestvovali u spašavanju stanovništva te zemlje iz
ruševina nastalih nakon razornog zemljotresa, dobili su obećanja da će imati
svoj zakon. Međutim, ništa se konkretno nije promijenilo.
“Razna obećanja su bila.
Međutim, znate kako je kod nas kad se vlast mijenja, upali smo u nezgodan
momenat i nismo dobili priliku da sjednemo s nadležnim i ozbiljno razgovaramo.
Nadamo se da će se neko iz nove vlasti sjetiti da nas pozove, da razgovaramo i
da riješimo to pitanje zakona konačno. Ja vjerujem da političari znaju koliki
je značaj gorske službe spašavanja, samo se ne bave našim problemima”, podvlači
Veladžić.
Najbrojniji i
najuspješniji i kad krenu bez novca
Kada bi bili imali svoj
zakon, to bi im pomoglo i da budu prepoznati u budžetu.
“Tada bi mogli planirati
koliko ćemo odvojiti za opremu, za tekuće troškove, za gorivo ili bilo šta
drugo. Kada smo krenuli u Tursku, nama su ljudi obezbijedili sredstva. Nije
država. Sada je Federacija refundirala neke troškove, ali kada smo krenuli,
nismo imali dinara. I opet smo krenuli tamo da pomognemo, i bili smo
najbrojniji i najuspješniji. Dobili sve moguće pohvale i od Turske, i kod nas
kad smo se vratili, ali i dalje nema zakona koji bi regulisao neke osnovne
stvari. Naprimjer kada kreneš na put da se ne moraš brinuti ko će s poslodavcem
riješiti vaš status i jesmo li uopšte osigurani. Imali smo problem kada smo
krenuli u Tursku jer skoro nijedna osiguravajuća kuća nije htjela osigurati
ljude i na kraju je Sarajevo osiguranje na svoj rizik prihvatilo odgovornost i
osiguralo”, navodi Veladžić.
On konstatuje kako nemaju
zdravstvenog osiguranja, te da im je jedino preostalo da ga sami sebi uplaćuju.
“Ako neko ima na poslu
osiguranje, ili ako sam sebi uplati i to je to”, zaključuje naš sagovornik.