SVAKI Hrvat, pa i onaj predškolskog
uzrasta, zna šta je ratni zločin. To je kad Srbin ubije Hrvata. Sve ostalo je
domoljublje ili laž. Iz toga je lako zaključit da su hrvatski generali lažno
optuženi. Uostalon, šta bi Hrvat, braneći Hrvatsku, radio u Bosni? U ono vrime,
doduše, nije bilo mobitela s navigacijon. Uputiš se branit Vinkovce ili Osijek,
a završiš u Mrkonjić-Gradu. Moraš se nekako orijentirat, pa miniraš nešto kuća
iz kojih si prethodno ukra namještaj i sanitarije. Pucaš u sve šta se miče i
plače-tako ćeš bolje zapantit krajolik. Čovik je ka pas, zapišava teritorij
kojeg smatra svojin. Čak i ako je tu doša zalutavši. Beštije oskudne pameti ne
znaju za granice, ali na šta bi svit ličio kad bi svaku đukelu puštali u
dvorište?
Zagonjani pas laje, a zagonjani
Hrvat kuka da je ugrožen. Kad Bosna ne more bit Hrvatska, pa kad ni ono malo
Hercegovine ne moremo uknjižit u vlasnički list, najboje da se, na poziv
predsjednice, svi ugroženi Hrvati iz Bosne dosele u Hrvatsku. Etnički ugroženih
nan uvik fali. Ovih drugih imamo i po kontejnerima.
Je li moguće da većinu naše bivše i sadašnje vlade čine osuđeni i neosuđeni
lopovi i (ili) ubojice? To, navodno, nije toliko važno. Važnije je kako se u
zatvorima van Hrvatske postupa s našima koji čekaju na presudu. Jedan dan in
čuvar ne reče dobar dan, zatvorenici to jave vladi i umalo se ne zarati između
dvi države. Drugi dan in prikuvaju manistru. Treći dan- neslan kunpir. Takvo
mučenje nije doživilo ni onih 180 ljudi zbog kojih optuženi side u zatvoru.
Naravno da tin civilima dlaka s glave nije falila, već se s njima pilo i
kartalo dugo u crnu, mračnu, noć. Možda bi bilo dobro da čuvari postupaju s
optuženima ka šta su optuženi postupali s civilima: želeći in svako dobro i da
bolji pobjedi. Da je zatvor u kojen se optuženi nalaze strogo čuvan, govori i
posjet kardinala Puljića koji je generalima donijo krunice. Da generali mole
prije ručka. Uz božju pomoć se i neslan kunpir lakše proguca.
Objasnio je Puljić i šta je Bog
mislijo kazat s onin- Ne ubij! Naravno da prije dvi ijade godina Bog nije zna
da će Hrvatska postat srednjovjekovna, biblijska, država. Nije Bog Tuđman, pa
da more dugoročno planirat. Iako smo poslali zahtjev Vatikanu da Bibliju
priprave i dorade, te da se prizna apdejtirana verzija vjere, nastala na prostorima
Hrvatske od 1990. godine, Vatikan se na zahtjev oglušuje. Što našu vjeru samo
čini čvršćon i postojanijon. Papi se ima šta prigovorit, ali našen osuđenon
širitelju milosrđa, Kordiću, savjest je mirna Bosna. Puljić je i njemu tumačio
Bibliju, te mu objasnio da ljubit bližnjeg svoga podrazumijeva mrzit svakog ko
nije Ćaća.
Moglo bi se razmislit o tome da
Puljić doživotno ostane u zatvoru. Da se čovik ne umara odat od neosuđenih do
osuđenih. Ali ljudima poput njega ništa nije teško.
Naši domoljubi su za Hrvatsku
spremni podnit najgore patnje: sarčit miljarde, strahovat od oporezivanja
nekretnina, vozat se u limuzinan, žderat po restoranima, putovat u zemlje di
nisu kazneno gonjeni. I pritom stalno isticat vlastitu ugroženost. Naš čovik je
ugrožen di god da živijo, a najugroženiji je Hrvat u Hrvatskoj. Zadnjih par
miseci je malo lakše jer, faleć boga, moremo slobodno govorit da smo ustaše.
Ipak, ostale su ugroze iz mračnih vrimena: po našin mistima još uvik ima ulica
čija imena podjećaju na neslavnu prošlost. Ulica Žrtava fašizma podsjeća nas na
Drugi svjetski rat u kojen su naše snage pritrpile značajan poraz. Od tog
poraza se nismo oporavili sve do 1990-te, kad smo zemlju oslobodili od
okupatora.
Otad živimo u ljubavi, poštujući
roditelje i starije, te cijeneći sve ljude svita koji žele slobodu i mir.
Ali ljubav je zahtijevna kategorija i traži žrtve. Ljubav prema Hrvatskoj
pogotovo. Što je veći broj žrtava, to je ljubav neupitnija. General Krstičević
bi sigurno za Hrvatsku da život. Tuđi. Možda smatra da njegov ne vridi pišljiva
boba, no ne triba bit toliko samokritičan. Nije general isto šta i ginekolog,
pa da ima priziv savjesti. Tek rijetka zanimanja uključuju savjest. Sredovječna
prodavačica u Tommy-ja ne razumi šta znači pola kile hleba, pa se pravi da
kupca ne vidi. Drugome daje half bred. Ko tebe hlebon, ti njega kamenon! Teško
da ima savjesnijeg naroda od Hrvata kad je kamenje u pitanju.
Uskoro nećemo razumit Bosance, a i
Zagrepčani su Splićanima sve nejasniji. Animirani filmovi na kajkavskon dijalektu
nadilaze toleranciju prosječnog dalmatinskog osnovnoškolca. Dica zvižde na
svaki kaj, skandiraju:-Ubij! Zakolji! Hajduk postoji…. i itaju kokice u
ekran. Ništa čudno. Bolesno društvo ne trpi različitost. Danas kokica, sutra
kamen. Našoj dici zatvaramo vidike, a svit smo in sveli na minimum. Na mlađima
kamenje ostaje.
Preuzeto sa Index hr