Kratko i jasno, samo se Milorad Dodik pozitivno iznenadio razmjerama svoje pobjede. Republika Srpska je “pocrvenila” pod SNSD-om, koji je pokorio Hercegovinu, Istočnu Bosnu, Krajinu…Zapravo, SNSD drži sve velike opštine i gradove osim Doboja. Na Prijedor, koji pripada satelitskom DNS-u, ne treba trošiti riječi, kao niti na pobjede opozicije u zaista minornim opštinama.

Ponavljam, jedino se Milorad Dodik odistinski oduševio kolektivnom razvaljotkom od strane SNSD-a nad Savezom za promjene. Zašto? Zato što mu je jedino i iskreno stalo. Uložio je sav svoj makijavelistički talenat, fingirao referendum, doveo u pitanje svoj politički, a bogme i integritet slobodnog čovjeka, založio sve, ama baš sve kako bi izgurao SNSD, vratio izgubljene opštine istoka, i donio Igoru Radojičiću Banjaluku na tacni.

I uspio je. Zato je valjda bio jedini srećan čovjek u noći sa nedjelje na ponedjeljak. Zato je najiskrenije uživao u ojkačama koje su udarale o kristalne lustere Banskog Dvora. Zato je pjevao i nastojao da zaboravi sav trulež koji je gutao od Ustavnog suda, kilavih partijskih podvižnika, Međunarodne zajednice, Vučića, Amerikanaca, Bakira…Izduvao se u toj kišnoj noći Mile za sve pare. 

Zaslužio je.

A, Igor Radojičić? 

Strasti nema, da se čudi – nije pitao za dozvolu svog velikog šefa, tek je tu i tamo statirao i, poput starletice, nehajno se pućio po medijima. Zna Igor da mu je Milorad ispunio obećanje i donio funkciju gradonačelnika, nakon što ga je apsolutno politički degradirao prije dvije godine. E, sad je na Igoru da klimoglavi četiri, a možda i svih osam godina na sve Dodikove hababe, kumove, poznanike i čitavu tajkunsku bratiju koja će mu disati za vratom sve vrijeme. 

Ni 10 pejsažnih arhitekata neće pomoći Radojičiću da uradi bilo šta konstruktivno. Ta, ne pita se on, niti njegovi mitski pejsažisti, za funkcionisanje Banjaluke, nego Dodikovi tajkuni. A, možda mu svi oni baš i jedino dodijele ulogu operativca za šišanje zelenih površina ili ulogu batlera stranim delegacijama koje dolaze u kurtoazne i impotentne posjete najvećem gradu Republike Srpske. Nije Igoru niti do radovanja niti do začudnog slavlja.

Premijerka Želja Cvijanović?

Čemu da se raduje? Baš njoj, baksuznoj, u rodnom Tesliću pobijedio je SDS. Od svih gradova i opština. Čemu da se raduje žena za koju nije sigurno da će dočekati kraj mandata u premijerskoj fotelji?

Isto je sa ostatkom SNSD-a, u svim gradovima i opštinama, bez izuzetka. Zato je Rajko Vasić izvađen iz naftalina u koji ga je Dodik stavio i, poput rakete, lansiran na disciplinovanje lokala. I uspio je, dabome. 

Samo jedna centrala, samo jedan čovjek – Milorad Dodik – se sluša. Lokalne začkoljice se ne smiju čuti niti dvije kancelarije dalje, a kamoli da dođu do medija i Banjaluke. Valjda je zato i Luka Petrović povukao slavsku ručnu, valjda je zato i Zvornik tiho dočekao nove 4 godine SNSD-a. Valjda je stoga Hercegovina spavala, kao da nije došlo da kapitulacije SDS-a.

Vrijeme partijske strahovlade stiglo je sa hladnijim danima. Nema više labavo, od najveće zabiti u Istočnoj Hercegovini do gradske uprave u Banjaluci. Totalna partokratija i strah. Strah koji se tutnji od banjalučke Tržnice i poput vjetra ledi krv u žilama plebsu po Republici Srpskoj.

Opozicija? 

O tom skupu diletanata, koji se deceniju i više ne mogu sastati sa svojim mislima, glavom, idejama, organizacijom i odbacivanjem ličnih sujeta, sve je rečeno. Tek, postizborni javni nastup Bosića mogao bi se prokomentarisati unutrašnjim monologom.

– Uh, dobro je, nismo pobijedili kao prije četiri godine. Uporno se ne bavimo svojim poslom i to nam dobro ide. Uglavnom preko Sarajeva, ali gura se nekako. 

Dabome da bi i najveći autarh podnio ostavku do prvih jutarnjih pijevaca, ali Bosić niti je autarh, niti je SDS više partija, niti je, da budemo posve iskreni, bilo kome bitno šta će biti sa ovim nokautiranim udruženjem. Tek, ne čude se debaklu, a i što bi. Koliko para, toliko i muzike. Ono, istina, SDS je imao značajno više novaca od ostalih i poslije SNSD-a je druga partija po dubini buđelara, samo je te pare svaki lokalni Bosićev tajkun u svoje džepove navraćao. Nekad bilo…

Dobro je što će sva ova mašinerija da kolabira i onda će krenuti od nule ili ostati nula. Jedna muka manje za narod, tzv. analitičare i medije, koji su morali sve vrijeme pratiti “rad” ove apatične sporokotrljajuće mase. 

Sa druge strane, čovjek koji počasno vlada PDP-om, Mladen Ivanić, ili će politički preživjeti nekom pansrpskom osovinom na relaciji Banjaluka-Sarajevo ili će jednom za svagda, zajedno sa svojim posilnim, nestati sa političke mape. Gledajući njegov dosadašnji rad, drugi scenario je srećniji i bolji. Za sve. Skloni se Mladene, da trava poraste.

Ostao je silni NVO 

On je podijeljen na tzv. NVO fensere i ojužene arhipelage odistinskih grupacija koje još imaju veze sa mozgom i zdravom pameću. 

A, taj tzv. fenserski NVO, već deceniju i više ubudale prebrojava ko je i kad došao na parlamentarna i skupštinska zasijedanja, dakle, bavi se poslom redara u osnovnoj školi i za to dobija milionske donatorske iznose. Rezultati? U kojeg političara  NVO-ovi brojači upru prstom i kažu kako slabo radi svoj posao, taj po pravilu garant negdje dobije izbore.

I, mora se to reći, postoje fenomenalni mladi ljudi od Bihaća, Mrkonjić Grada, do Foče i Trebinja koji sjajno rade svoj posao, koji su se uspjeli izboriti i politički za svoj glas. Ključna riječ RADE.

I ovako loša situacija je, paradoksalno, opet dobra.

Ostaće sa jedne strane Dodikovi uhljebi, koji će postati savjetnici, PR-ovi, kurcipalci, raspašće se silne samodovoljne organizacije, namijenjene pranju para za “ovo-ono”, koje imaju donacije za vazduh, vjetar, prebrojavanje i promaju. 

I na koncu, ostaće par Don Kihota. Malo, ali iskreno. A, oni već sad pokazuju da se može. To je to.

Sarajevo?

Bakirova opština Centar može poslati zahvalnicu Miloradu Dodiku. Ipak je to po Izetbegovićevoj izjavi deset puta bitnija opština od drugih. Ovom budalaštinom Izetbegović više radi na razbijanju BiH od Rajka Vasića na ekstaziju. Ovom izjavom, Bakir se ponaša kao predškolski dijaloški oponent, koji svaku svoju vrlinu crpi iz protivnikove mane. Tako je naučio, tako funkcioniše. Tek, Sarajevo je, očekivano, malo diglo nos, čisto da se zna da je još u ravni sa Dodikom. Ništa više od toga. 

A, Bakir Izetbegović je jedini pravi Dodikov pejsažni arhitekta.

Rezime

Milorad Dodik, ushićen, komotno može poput Biljane Plavšić, onomad, da raspusti Skupštinu, napravi prijevremene opšte izbore, pomete ono malo opozicije po Sarajevu, uvede poluprotektorat  sa ovako umrtvljenom međunarodnom zajednicom i domaćim sudstvom, koje nije u stanju čovjeka dovesti na saslušanje…

Opozicija? To više ne postoji, barem ne pod nomenama pod kojima je do sada egzistirala. Uz izuzatek Dragana Čavića i njegovog NDP-a, ostali mogu u penziju.

NVO sektor? Da se ne lažemo, oduvijek je bio spoj 95% kukolja i 5% udarnika. Nadati se da će, po cijenu desetkovanja, kukolj preseliti u vlast ili već negdje da bleji u Sunce, pa da ovo malo čestitih ljudi radi na miru.

Republika Srpska? Ostaje nesuverena prćija suverenog Baje, spremna na nove izazove u igrama gladi, koje nam donosi zima.

Narodu, koji je izašao na izbore i u ogromnom broju ponovo glaso za iste, od srca želim sve isto naredne četiri godine. Najmanje.

Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar