Vojin Kopuz za sebe kaže da “voli putovati, kako
van, tako i ‘unutra’. Završio je srednju Građevinsku školu i započeo
studij Ekologije i zaštite životne sredine. Trenutno studira isto, ali
kroz praksu i život. Volontirao je i radio 13 godina u NVO sektoru.
Osnivač je Fondacije “Fabrika Radosti” u Banjaluci. Veliki je
zaljubljenik u prirodu i istraživanje prirodnih fenomena, a od 2011.
godine pleše 5Ritmova. Od 2015. godine u SAD sertifikovan je kao
“5Rhythms Sweat SpaceHolder”, a od početka 2016. godine redovno
organizuje i održava časove plesa 5Ritmova u BiH.
Vojine, možeš li nam reći nešto više o 5Ritmova, o kakvom konceptu je riječ i kako si se za njega zainteresovao?
Gabrielle Roth, osnivačica prakse 5Ritmova, zainteresovala se za
ples još kao dijete. Kao tinejdžer je zarađivala za život na vrlo
neobičan način, podučavala je časove plesa i drame u rehabilitacionim
centrima, centrima za mlade s rizičnim ponašanjem, domovima za starije
osobe itd. Vjerovala je da plesom može svakoga pokrenuti. Uvidjevši da
300 mladih na igralištu ili 50 staraca nije moguće kontrolisati i
nametnuti im svoje ideje kako se kretati, poticala ih je da se kreću
kako se osjećaju, te im se prepuštala da oni nju uče umjesto ona njih.
Bez obzira s kim je radila, kroz dugogodišnji rad je uvidjela da kod
svih ljudi u određenim fazama prirodno dolazi do smjene ritma u kojem se
kreću. Iste obrasce je primijetila i u prirodi/svemiru, te po njihovom
uzoru kreirala mapu za kretanje kroz 5Ritmova koje je imenovala kao:
tečni, stakato, haos, lirski i duboka tišina.
Gabrielle je uvidjela da se negdje uticajem užurbanog života ljudi
udaljavaju od sebe i svoje unikatne prirode, što je posebno
karakteristično za Ameriku, gdje je praksa nastala upravo kao reakcija na
ovo stanje. Uvidjela je da su ljudi jako kruti i zaglavljeni u jednom
ili eventualno dva ritma u čijim obrascima se kreću i žive, što ih je
udaljavalo od darova života koji se kriju u drugim ritmovima i
ponašanja. Društveni i porodični (transgeneracijski) obrasci ponašanja
često nas usmjeravaju u jednom smjeru, a mi im se prepuštamo bez obzira
što duboko osjećamo da ti obrasci nisu u skladu sa našom prirodom.
Gabrielle je primijetila da se kretanjem kroz 5Ritmova plesači
oslobađaju toga, dajući dozvolu svojoj jedinstvenoj prirodi i svemu
onome šta oni jesu da se kreće, diše i živi.
Prije 5 godina, kada sam bio na svojoj prvoj radionici, imao sam
osjećaj da sam na ‘Exit’ festivalu u Novom Sadu među dvadeset hiljada
ljudi, a ne dvadeset koliko nas je bilo tu u Banjaluci u sali. Bilo je
plesača raznih dobi, oblika, profesija… Bilo je vrlo šaroliko i sjećam
se tog posebnog osjećaja da smo svi plesali kao jedno, a opet svako u
svom stilu. Druga radionica mi je isto tako bila kao da sam bio na
odličnoj žurci. Onda sam počeo uviđati i osjećati neke druge koristi
ovakvog plesa – ljekovitost slobodnog kretanja kroz siguran prostor.
Najviše mi je prijalo to što smo bili pozvani da bez obzira na ritam
grupe – slušamo sebe i krećemo se u svom ritmu. Svako ima svoj
dominantni ritam, i ponekad se ne snalazi najbolje kada se nađe u onome
drugom, ili kada sretne nekoga ko je u totalno drugom ritmu… na ulici,
na poslu, u kući, u krevetu… Kroz ples ritmova, između ostalog, učimo
na zabavan način istražiti mogućnosti kako ostati i sa sobom i biti tu
za drugu osobu, te kako ostati dio grupe u kojoj nemamo svi isti ritam a
ne udaljiti se od sebe.
Ne smatram sebe plesačem, u smislu klasičnih plesova. Kako riječ
ples sa sobom nosi određena očekivanja, nisam na te radionice gledao
niti dolazio kao na ples. Više kao na praksu slobodnog kretanja u finom
društvu. Danas shvatam da je ples upravo to – sloboda da se krećeš kako
se osjećaš. To i je bit plesa gledano kroz njegovu istoriju – slušanje
govora srca. Da vam sad ne pišem o blagodatima svakog ritma, istražite
ih sami. Svakako, kao najbolji način preporučujem da istražite kroz
praksu, a ne umovanje. Naći ćete na internetu hiljadu opisa. Nijedan neće
biti kao vaš.
5Ritmova je nešto što postoji u cijelom svijetu, to je jedna
vrsta zajednice, na koji način sarađuješ sa drugim članovima ove
zajednice?
Da, to je velika zajednica individua širom svijeta koji teže ka
upoznavanju sebe i održavanju (živosti) svog duha kroz ples. Ne postoji
neka zvanična zajednica u koju se možeš upisati, učlaniti ili tako
nešto. Princip je, dođeš i plešeš, ako te to zove. Ove zajednice volim
nazivati ‘plemenom’, po uzoru na indijance koji su živjeli harmonično u
svojim zajednicama, koji su umjeli slušati sebe, jedni druge i svoju
okolinu.
Kako sarađujem? Telefonom. Mejlom. Između ostalog. Šalim se. Najviše
volim ono šta smo nazvali ‘šesti ritam’ – kada nakon plesa odemo na
piće, večeru. Ili kada u sali nakon plesa sjednemo i podijelimo iz srca
svoje impresije, koje nekada mogu otvoriti drugim plesačima cijeli
njihov svemir. I samo druženje uvijek prija!! U ovom dobu tehnologije
treba više praksi koje ohrabruju ljude da se susreću, da komuniciraju
oči u oči, u istini, bez pakovanja, šminke i maski. Komunikacija srcem
mi je omiljeni način kako sarađivati s ljudima. S tim da nas ne potiču
mnogo u ovom društvu da srcem komuniciramo, tako da nije to uvijek lako,
šta je isto ok ako je i kada je tako. Treba naučiti slušati svoje
trenutne osjećaje i mogućnosti. I ne potiskivati ih, već naučiti
izraziti ih – kakvi god da su.
Ples 5Ritmova, Banjaluka, 2011. god.
Koje su osnovne poruke ove zajednice?
Jedan Gabrielin citat kaže “Ako pokreneš svoje tijelo, psiha će se
sama iscijeliti”. Činjenica je da puno naših problema dolazi jer smo
previše u glavi. Nije problem kada mislimo, nego kada zanemarujemo naše
fizičko i emotivno biće.
Uzmimo neki primjer iz života. Evo recimo ovo što ja upravo radim,
pišem. Ako duže sjedim na jednom mjestu, ne znam šta bih napisao,
previše misli! Ustanem, prošetam po kući, ispred kuće minut, vratim se,
sjednem, i ono teče. Iz dubine srca. Kako to?
Ili recimo, znate ono kad vam se roje misli – a vi sve nervozniji,
nestabilniji..? Kada su nam živci ‘pod naponom’, primijetite li koja je
prirodna reakcija tijela? Ako nešto ukradete ili slažete, a stojite
ispred osobe na čiju je to štetu, šta će se desiti? Tijelo će se tresti.
Osim ako ste tako dobro naučili glumiti da te osjećaje možete lako
‘utisnuti u tijelo’. Ovo je naš primarni instikt – ne ovo stiskanje,
nego naprotiv – pokret kao reakcija tijela kojom se ono oslobađa
stiskanja, tenzija, ukočenosti, strahova… svega onoga šta predstavlja
prijetnju našem tijelu.
Ili recimo, prije nego se “ukočimo” od straha, primijetićemo kratki
ali snažni trzaj i udisaj. Ona ukočenost koja odmah nakon toga dođe, to
je posljedica sistema u kojem živimo koji nas udaljava od naše prirodne
protočnosti. Možete li zamisliti scenu kad bi se lav u prirodi zaletio
prema antilopi, a ona se samo ukoči? Osnovne poruke plesa su da
prodišemo, da se počnemo vraćati mudrosti Tijela i Intuiciji, za šta je
ponekad potrebno da malo izađemo iz zone komfora!
Organizujete razne plesne, znojne i edukativno-obrazovne
radionice u Banjaluci, koliko su ljudi zainteresovani za vaše događaje
imajući u vidu da je ovo nešto novo kod nas?
‘Postoje razni nivoi. Časovi traju kraće i to su obično ‘5Ritmova
Znojenje’ koje traje dva sata ili ‘Valovi’ koji traju 3-5 sati. Ovo je
temelj plesa 5Ritmova. Časovi su otvoreni svakome, od početnika do
plesača s dugom praksom, plesačima svih životnih dobi i tjelesne
kondicije, osim ako u opisu časa nije navedeno drugačije. Radionice
traju duže (od pola dana do nekoliko dana) i istražuju jednu ili više
mapa 5Ritmova (Valovi, Ritam srca, Ciklusi, Ogledala, itd.) tako vam
dajući priliku za dublje istraživanje. Preduslov za učestvovanje na
radionici može biti određeni broj sati rada s 5Ritmova ili prethodno
učestvovanje na časovima ili radionicama 5Ritmova.’
Ritmovi se plešu u Banjaluci od 2010. godine. Prethodnih godina smo
organizovali par radionica godišnje, a od ove godine plešemo redovno!
Najmanje dva puta mjesečno, izuzev ljetne i zimske pauze. Tek smo
krenuli sa najavom časova i treba vremena da ljudi saznaju. S obzirom da
je početak, te da je u pitanju praksa samorazvoja koja je dosta
slobodna, a nerijetko i zabavna, ljudi se dosta interesuju. Ako ima
zainteresovanih, mogu se slobodno javiti na [email protected], pa
ćemo im poslati program.
Ko sve može plesati 5Ritmova?
Najkraće je i najbolje objašnjeno u najavi sedmičnih ‘Gradskih valova’ u
Zagreba: “Otvoreno za sve, bez obzira na iskustvo, dob, veličinu i
visinu, pol i rod, dvije lijeve, introvertnost i ekstrovertnost –
DOBRODOŠLE I DOBRODOŠLI!”
Na koji način nam ples, meditacija, opuštanje i otvorena
komunikacija sa drugim ljudima može pomoći u svakodnevnom životu? Zbog
čega često zanemarujemo sve ovo, a prepuštamo se talasima modernog
ludila?
Tijelo kada se opusti, energija teče kroz njega. A kada smo
protočni, onda je i komunikacija protočna. Kada je komunikacija
protočna, imamo dobre odnose sa ljudima i već imamo manje problema.
Svako od nas ima svoj put, različite ‘okove’, različite potrebe i
mogućnosti, a time i različite koristi od naizgled istih stvari. Neke
generalne dobrobiti plesa 5Ritmova su:
Poboljšana tjelesna kondicija, fleksibilnost, izgled, izdržljivost
Svjesnost o tijelu, samopouzdanje i samoprihvatanje
Istraživanje odnosa sa samim sobom, s drugima i zajednicom
Društveni kontakt, susreti s novim ljudima
Kreativni emotivni izražaj i otpuštanje
Upravljanje ljutnjom
Istraživanje granica, kontakta i izbora
Kreativnost
Senzualnost
Opuštanje
Meditacija
Umirivanje uma
Prilika za igru
Duhovno, molitveno istraživanje
Podsjetnik na magičnost života
Zabava!
Zašto zanemarujemo? Moje je mišljenje da je to zato što jurimo kroz
život, jer smo izgubili svoje prakse koje nas usporavaju, vraćaju u
mirno stanje svijesti. Zašto se prepuštamo? Možda zato što nismo naučili
sebe dovoljno da cijenimo i volimo? Ili zato što nismo dovoljno snažni,
hrabri… ne znam.
Kako biti slobodan u današnjem društvu, u kojem mnogi žive/živimo pod raznim okovima?
Često znaju na ritmove doći osobe koje imaju jako puno potencijala i
snažnu potrebu da nešto stvaraju. Mnogo potencijala često znači puno
energije u toj osobi. Ali i mnogo pritiska, posebno za ljude koji su
izašli iz našeg obrazovnog sistema, a koji potiskuje razvoj naših
jedinstvenih potencijala i koji nas gura sve u iste kalupe. Kada se
ljudima stvore uslovi za realizaciju njihovih potencijala, oni su ok,
usmjeravaju svoje vrijeme i energiju u njih. Kada ne, često to postaje
teret za tu osobu, ali i za njenu okolinu, jer takve osobe nerijetko
guraju i pritišću “viškom svoje energije”. To zna biti ‘okov’ recimo za
takve osobe!
Na plesu često sretnem ljude i žene koje počinju slikati, pisati,
baviti se muzikom, baštovanstvom, liječenjenm, kreativnim ili društveno
korisnim radom… cijeli život su radili ‘samo jedno’ i vrlo često nešto
šta nije njihov put i šta je gušilo život u njima… i onda to
napuštaju i prepuštaju se nekim drugim putevima. Nevjerovatna hrabrost!
Ali i spremnost. Potencijali se kriju ispod tereta i problema. Što više
tereta otpuštamo ‘sa ramena’, više se potencijala oslobađa. A mi
uzemljeniji u onome šta jesmo i šta želimo, više pažnje i vremena dajemo
tim potencijalima umjesto nekim vanjskim, za nas nebitnim, pričama.
I to kod svakoga zahtjeva drugo vrijeme. Uglavnom puno više vremena
nego što sebi dajemo pod uticajem onoga šta vidimo ‘kako to on’, a nismo
svjesni da vidimo samo površinu, da nemamo pojma koliko je vremena i
truda ta osoba uložila da dodje do nečega. Sloboda je učiti se kroz svoj
ritam biti disciplinovan i ne pritiskati se. Postavlja se pitanje, da
li smo mi već slobodniji kada krenemo na taj put? Kada uđemo u proces
“oslobađanja”? Postoji li apsolutna sloboda, ili je sve stvar
percepcije? Šta je uopšte za tebe “sloboda”?
Koji su tvoj okovi?
Najsnažniji okovi s kojima sam se ja susretao su moja uvjerenja,
obrasci ponašanja koji mi više ne služe, a još su tu. I moje sjene. Ono
što mi predstavlja okove – trudim se da ne odbacujem, nego da to
upoznam, da plešem s tim i transformišem to u učenje – u lijek. Da vidim
svijetlu stranu i da joj vremenom dozvolim da obasja i ovu tamnu.
Međutim, ljudi bi sve ‘na brzinu’ danas. Ne ide to tako sa ‘okovima’.
Treba vremena i discipline.
Vojin Kopuz
Koja bi bila neka tvoja poruka o vraćanju prirodi, vraćanju samima sebi, da uzmemo svoj život u svoje ruke?
Izbacite TV iz kuće! Šalim se. Izbacite i TV i računar. Dobro,
ostavite telefone, da se ipak možemo čuti kad su radionice. Neki dan mi
sestra pokazuje u knjizi biologije pustinju Gobi. Kaže ‘Ovako izgleda
naš frižider 20 dana nakon plate’. Ja se onako od srca na to ismijem.
Kaže ona: ‘A jes’ mi drago kad nekog zasmijem, više nego da mi dadne 50
maraka’. I to me opet zasmije… Onda shvatih da se vjerovatno ne bih
ni nasmijao da nismo neko prethodno vrijeme proveli zajedno. I dobro, da
nismo slušali Jack Johnson-a kojeg sam upravo bio otkrio i koji me
rastopio. Mene muzika i druženje vraćaju meni, onom Ljubavnom meni šta
je prirodno stanje svih nas. Svako za sebe treba da otkrije te odgovore.
Obično, kada se želim vratiti sebi, provodim vrijeme sa sobom. A kada
se želim vratiti prirodi, provodim vrijeme u prirodi…
Ti si i osnivač Fondacije “Factory of Joy”, reci nam nešto više o njoj?
Fondacija je nastala sa idejom da podrži istraživanje i razvoj
potencijala pojedinaca i zajednica. Razvoj Fondacije je krenuo u smjeru
istraživanja i promocije samoodrživih modela življenja, znanja i praksi
permakulture, prirodnih i tradicionalnih metoda liječenja itd… Nema za
sad nekih pompeznih i velikih planova (kako to obično ‘treba’ biti u
ovom društvu).
Za kraj, možeš li nam reći nešto više o svojim planovima za naredni period?
Za kraj, i novi početak, planiram više vremena provoditi sa sobom,
prijateljima i porodicom, a manje na društvenim mrežama. Planiram
organizovati časove i radionice plesa 5Ritmova u BL. Ako uspijem,
planiram otići i na neku radionicu van BiH. Možda malo više svakodnevno
istraživati i uživati u slušanju i stvaranju muzike… I prije svega,
planiram upravo sebi nasuti kadu vode da svu ovu priču otpustim i uđem u
sljedeću aktivnost. Hvala ti za intervju!
Razgovarala Maja Isović