Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo
da ispriča vic. Ima ona taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da
ispriča vic.
Elem, probudio se Mujo u bolnici
poslije mjesec dana kome, pa dozvao Fatu što je cijelo vrijeme uplakana sjedila
uz njegov krevet: “Fato, priđi malo bliže da ti nešto kažem.” “Reci, ljubavi
moja”, obeznanila se Fata od sreće. “Nešto sam”, veli Mujo, “razmišljo: sjećaš
se kad sam ono ranjen u ratu, niđe nikoga da me pogleda, a ti cijelo vrijeme
bila uz mene, sjećaš se toga?” “Jašta se nego sjećam”, odgovorila Fata. “A kad
sam ono nakon rata izgubio posao, pa mi svi okrenuli leđa, a ti jedina ostala
uz mene?” “Sjećam se, Mujo, kako se ne bih sjećala!” “I kad sam poslije toga
krenuo u privatni biznis i propao, a ti jedina bila uz mene?” “Sjećam se, dragi
Mujo.” “A sjećaš se, Fato, kad me ono grom udario, i kad sam dvije hefte bio u
bolnici, a ti cijele dvije hefte uz moj krevet?” “Sjećam se, Mujo moj”, na rubu
suza će Fata. “Pa i sad, nakon ove nesreće s traktorom?” “Naravno, dragi.”
“I znaš što sam ja”, pridigao se Mujo
teškom mukom na krevetu, “nakon svega skonto?” “Što, Mujo dragi?” “Ti si, Fato,
meni baksuz!”
I Mujo nakon mjesec dana kome, eto,
shvatio, a Srbi ni nakon četvrt stoljeća nisu.
Sjećate li se, braćo, kad su ono prije
dvadeset pet godina Slovenija i Hrvatska odlučile izaći iz Jugoslavije, cijeli
svijet im držao stranu, a Srbija jedina ostala uz kninske Srbe, sjećate li se
toga? Dabome da se sećate. A sjećate li se kad je ono godinu dana kasnije i
Bosna i Hercegovina raspisala referendum o nezavisnosti, kad su krajiški Srbi
proglasili Republiku Srpsku, cijeli svijet im se smijao, a Srbija jedina bila
uz njih? Dabome da se sećate. A sjećate li se kad je na kraju prije deset
godina otišla i Crna Gora, “drugo oko u glavi”, kad su svi okrenuli leđa
ponosnoj Njegoševoj Srbadiji, a Srbija jedina ostala uz njih? Dabome da se
sećate. A sjećate li se kad se ono prije osam godina u kolijevci srpstva
samoproglasila i Republika Kosovo, sve se svjetske sile udružile da im izruči
srpske manastire i vekovna srpska ognjišta, a Srbija jedina cijelo vrijeme bila
uz njih? Dabome da se sećate. Pa na kraju i ovo u Republici Srpskoj, kad se
cijeli svijet urotio da spriječi referendum za Dan Srpske, a Srbija jedina
ostala uz njih?
I znate što sam nakon svega skontao?
Tako je.
Eno, ako ne vjerujete, ministar
vanjskih poslova i prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije Ivica Dačić
nekidan u intervjuu za Deutsche Welle izjavio kako, citiram, “Srbija nikad neće
prihvatiti ukidanje Republike Srpske”. Ja, recimo, da sam na mjestu Milorada
Dodika, istog časa bih emigrirao: to kad Srbija nešto odluči, nikada ne
prihvatiti, prilično je pouzdan, najpouzdaniji zapravo mogući znak izvjesnosti
nečega. U Oxfordovom rječniku pojam “realnost” opisan je kao “zbilja,
stvarnost, ukupnost stanja onoga što je stvarno i materijalno postoji, svojstvo
pojave koju Srbija nikad neće prihvatiti”. Da socijalist i marksist Ivica Dačić
izjavi, pretpostavka, kako “Srbija nikad neće prihvatiti Boga”, bio bi to
epohalni prvi materijalni dokaz da Bog postoji.
S ukidanjem Srpske nije, jasna stvar,
ozbiljno računao nijedan političar, analitičar ili geostrateg, nitko razuman
nije u projekcije budućnosti Balkana ugrađivao mogućnost stvarnog ukidanja
Republike Srpske, sve dok Dačić iznenada nije poručio da to “Srbija nikad neće
prihvatiti”. Europska komisija, razumije se, već je sazvala hitan sastanak
šefova država i vlada, a Obama i Putin istog su dana sa samita grupe G20 u
kineskom Hangzhou zvali Dačića da ga pitaju zna li on možda nešto što oni ne
znaju.
Jednako je tako, sjetili bi se Srbi da
nisu u komi, omladinac Ivica Dačić kao predsjednik Mladih socijalista Beograda
1991. javno poručivao kako Srbija nikad neće prihvatiti samoproglašenu
nezavisnost Slovenije i Hrvatske i ukidanje Titove Jugoslavije. Jednako je
1992., sada kao portparol Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, javno
poručivao kako Srbija nikad neće prihvatiti nezavisnost BiH i ukidanje
zajedničke države svih Srba. Jednako je 2006., sad već kao sâm predsjednik
Socijalističke partije Srbije, javno poručivao kako Srbija nikad neće
prihvatiti crnogorsku nezavisnost i ukidanje Državne zajednice Srbije i Crne
Gore. Jednako je, konačno, 2008., kao zamjenik predsjednika Vlade, javno
poručio kako Srbija nikad neće prihvatiti takozvanu kosovsku nezavisnost i
ukidanje srpskog državnog suvereniteta nad Kosovom i Metohijom.
Sedam dana na Kosovu se slavilo kad je
srpska Vlada objavila kako nikad neće prihvatiti nezavisnost Kosova. Vatromet
je nakon TV-dnevnika razdanio noć nad Prištinom kao NATO-ove bombe, a stariji
muškarci plakali su kao mala djeca, već pomireni da za svoga života neće
doživjeti da Srbija nikad ne prihvati Republiku Kosovo.
Nakon toga, što da vam kažem, Kosovo
promijenilo pet predsjednika, primljeno u UNESCO, osvojilo bogami i jednu
zlatnu medalju na Olimpijskim igrama – eno kosovska reprezentacija nekidan
odigrala i prvu utakmicu u kvalifikacijama za Svjetsko nogometno prvenstvo –
ali sve im džabe. Srbija do dana današnjeg nije prihvatila nezavisnost Kosova.
Jednako je tako, sada kao šef
diplomacije i prvi potpredsjednik Vlade, Ivica Dačić svoju poruku kako “Srbija
nikad neće prihvatiti ukidanje Republike Srpske” javno odaslao samo dva tjedna
pred referendum na kojemu su bosanskohercegovački Srbi trebali odlučivati o 9.
januaru kao Danu Srpske. Jebiga, bilo je lijepo dok je trajalo. U Službenom
glasniku RS gledaju kako da milijun i dvjesto hiljada glasačkih listića nekako
recikliraju u toalet-papir, a u selima na rubovima entiteta već skidaju one
goleme table “Dobrodošli u Republiku Srpsku”, sve rezignirano psujući i Dačića
i Vučića i majku Srbiju, što su svih dvadeset pet godina duboke kome bili uz
njih.
“Vi ste, braćo, nama baksuz.”
Izvor Oslobođenje